Norveški premijer Jonas Gahr Støre izjavio je nedavno kako će njegova zemlja potrošiti nešto više od pola milijarde kruna odnosno blizu 50 milijuna dolara na projektile za sustav S-300. ''Očekujemo brzu isporuku ovog oružja koje je Ukrajini potrebno kako bi se oduprla ruskim napadima i nastavila svoj otpor. Sloboda i neovisnost Ukrajine u potpunosti ovise o vojnoj potpori koju pružaju saveznici i partneri'', istaknuo je Støre.

Vjeruje se da bi se projektili za S-300 nabavljali putem programa američke vlade JUMPSTART, u kojem zemlje poput Norveške plaćaju vojnu opremu putem Pentagona, a ne izravno od raznih podizvođača. Dosad je Norveška koristila JUMPSTART za podršku lovaca F-16 doniranih Ukrajini, ali i za nabavu drugih sustava protuzračne obrane, popur raketa APKWS II kalibra 70 milimetara kojima ukrajinski F-16 obaraju ruske dronove.

Vojni analitičari uvjereni su kako vi nabava projektila presretača za ukrajinske sustave S-300 bio veliki plus za Kijev. Valja podsjetiti kako su sustavi S-300 na početku otvorene ruske invazije u veljači 2022., predstavljale najsposobnije raketne sustave zemlja-zrak u ukrajinskom arsenalu. Najbrojniji tipovi u ukrajinskoj službi bile su inačice serije S-300P i S-300PT koje su prvi put ušle u sovjetsku službu krajem 1970-ih. Nije pak jasno koliko je sustava S-300P još uvijek u upotrebi u Ukrajini nakon više od tri godine borbi, iako prethodne procjene pokazuju da je 250 lansera bilo na zalihama prije 2022. Mnogi od njih otad su uništeni.

Potencijalni izvori s juga Europe

Također, Ukrajina je koristila i značajno mobilniju inačicu S-300PS, koja je prvi put uvedena u sovjetsko naoružanje sredinom 1980-ih godina. Iako sustav S-300PS može ispaljivati razne vrste presretača, najvažniji projektil dostupan Ukrajini bio je onaj tipa 5V55R, koji ima poluaktivno radarsko navođenje. Ima maksimalni domet od 90 kilometara, a može pogoditi ciljeve na velikim visinama.

Važno je dodati i da je Ukrajina započela obranu s daleko manjim brojem raketnih sustava zemlja-zrak S-300V1, a koji koristi gusjenično-montažna transportna vozila za poboljšanu mobilnost. Kao naoružanje, predvišene su dvije primarne vrste raketa, ali se smatra da Ukrajina koristi samo manji broj projektila 9M83 s maksimalnim dometom od oko 75 kilometara, dok 9M82 pogađa ciljeve do 100 kilometara udaljenosti, a ima i robusniju protubalističku sposobnost.

Ukrajina je prethodno primila jednu bateriju S-300 od Slovačke i to poboljšanu PMU inačicu. Stručanjci ukazuju da postoji i niz drugih potencijalnih izvora dodatnih sustava S-300 poput onih iz Bugarske, također u inačici PMU. Također, Ukrajina bi mogla nabaviti sustave i pripadajuće projektile i iz Grčke koja u svojem sastavu ima 12 primjeraka sustava S-300PMU-1. Radi se o poboljšanoj inačici koja ispaljuje presretače tipa 48N6 i to na udaljenostima između 140 i 250 kilometara. Međutim, koliko presretača obje te države još uvijek imaju na zalihama, niti kakvo je njihoo stanje, nije jasno.

Rusija je danas jedini poznati izvor presretača nove proizvodnje za sustave S-300, što tu državu automatski diskvalificira iz norveškog projekta nabave. No, obrambeni portal The War Zone podsjeća kako postoji mogućnost da se novi projektili za sustave S-300 nabave upravo u Ukrajini. Denis Štilerman, glavni dizajner kijevske tvrtke Fire Point, najavio je nedavno kako Ukrajina razvija vlastite projektile koji su kompatibilni s lanserima za sustave S-300.

Višestruka vrijednost domaće proizvodnje

Tvrtka Fire Point najpoznatija je po svojim krsratećim raketama dugog dometa lasniranim sa zemlje tipa Flamingo te dronovima dugog dometa. Fire Point je navodno bio i predmet istrage Nacionalnog antikorupcijskog ureda Ukrajine (NABU). Analitičari pak ukazuju kako bi ranija izjava norveškog minsitra obrane Torea O. Sandvika također mogla ukazivati na projektile ukrajinske proizvodnje. Sandvik je, naime, izjavio prethodno da najnoviji paket podrške ''doprinosi razvoju ukrajinskih sposobnosti u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju, ali i pruža kratkoročne učinke na bojnom polju''.

Zasad je malo dostupnih podataka o raketi koje razvija Fire Point, ali je značajno da nije poznato jesu li presretači za sustave S-300 rađeni u Ukrajini tijekom sovjetskog razdoblja. To bi značilo da su Ukrajinci razvili potpuno novu tehnologiju ili dodatno razvila lokalne kapacitete za popravak i produljenje vijeka starijih raketa. Zanimljivo je da je Fire Point naglasio kako radi na tome da njegovi projektili budu kompatibilni sa zapadnim radarskim sustavima. To bi omogućilo postojećim lanserima da sipaljuju nove presretače, koristeći ciljeve koje detektiraju i prate sposobniji zapadni senzori.

Stručanjci podsjećaju da su sustavi protuzračne obrane koje isporučuje Zapad jako opterećeni te kako postoji stalna zabrinutost oko nabave dodatnih presretača, posebno usred poremećaja u pomoći američke vlade. Stoga se čini kako bi dodatni projektili za sustave S-300 mogli postati vrijedna imovina u ukrajinskom obrambenom arsenalu, osobito ako bi se osigurala njihova dostatna proizvodnja po relativno niskim cijenama.

Općenito, protuzračna obrana dugo je bila jedan od najhitnijih vojnih prioriteta Ukrajine radi zaštite vojne i civilne infrastrukture i stanovništva, uključujući opskrbu energijom od stalnih ruskih napada. Ukrajinska protuzračna obrana je pod stalnim pritiskom jer Rusija nastavlja ostvarivati postupne dobitke na terenu. U međuvremenu, Kijev se suočava s dvostrukim izazovom smanjenja zaliha streljiva za postojeće sustave i poteškoća u nabavi dovoljnih količina naprednijih sustava protuzračne obrane.