Crkvi je bio potreban prilično dug niz desetljeća ne bi li konačno 1950. izdaleka i sramežljivo priznala da teorija o evoluciji i Biblija nisu u suprotnosti, kako je to tada napisao papa Pio XII. u enciklici 'Humani Generis'. Papa Ivan Pavao II. otišao je u govoru na Papinskoj akademiji znanosti 1996. korak dalje i priznao da je evolucija teorija kojoj u prilog idu mnoga otkrića te je podržao kao uvjerljiv način objašnjavanja nastanka života na zemlji.

Bendikt XVI. je pak na propovijedi za vrijeme uskrsnog bdijenja ponovio svoju generalnu sumnjičavost prema teoriji evolucije koju smatra uvjerljivijom od puke znanstvene hipoteze, no odriče joj znanstvenu vrijednost i argumentaciju u mnogim segmentima. 'Kada bi čovjek bio nasumični proizvod evolucije na nekom mjestu na margini svemira, tada mu život ne bi imao nikakav smisao i mogao bi čak biti slučajnost prirode. Ali ne, na početku svega postoji razum: kreativni, božanski razum', propovjedio je Papa.

Premda se Katolička crkva protivi kreacionističkim teorijama koje Bibliju uzimaju kao historijsko izvješće o postanku svemira, u popularnoj teologiji sve je više na cijeni ideja inteligentnog dizajna kojim se pokušava kontrirati evoluciji i koji pod svojom kapom zapravo zbija u redove sve religije kojima je stalo na ovaj ili onaj način oboriti tezu evolucije.

Benedikt XVI. daleko je manje prijateljski raspoložen prema Darwinovom nasljeđu i premda bi bio intelektualni suicid izravno mu kontrirati, iz dosadašnjih izjava jasno je da mu teorija o evoluciji ne sjeda najbolje te bi htio na svakoj točki puta instalirati misao o nevidljivom božanskom upravljanju prirodnim procesima. Korak unazad od otvorenosti Ivana Pavla Drugog svakako, no malo svestranije gledano, nije jasno zašto Crkva želi uopće još konkurirati nekom svojom brendiranom kozmologijom i amandmanima na znanstvena objašnjenja kako je nastao svijet ili čovjek. Imala je priliku dvije tisuće godina i nije da se ima bogzna čime pohvaliti. Na koncu konca, takva pitanja uopće nisu ni ne mogu biti predmet vjere.