KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

Gluposti Lex Perković

Josip Perković u Zagrebu (5)

Josip Perković u Zagrebu (5)

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Lukunic/PIXSELL

Kako se navukla sjena na naše odnose s Berlinom? Mi njima nismo osobito važni, ali oni nama jesu. A mali imaju pravo reći što misle, no tada moraju biti posve u pravu i dokraja pripremljeni. Popusti im rijetko dolaze, osim ako nemaju ponuditi nešto posebno. A mi baš i nemamo...

‘Kao špijun, čovjek mora u svakome trenutku računati s mogućnošću uhićenja’, piše u svojim sjećanjima jedan od najboljih u tome poslu, istočnonjemački šef obavještajne službe Markus Wolf. Čovjek čiji su agenti Zapadnom Njemačkom brazdili lakše no jugoslavenski gastarbajteri, bio je spreman radije u zatvor, no izdati suradnike. Nije pristao ni na suradnju s CIA-om, mada su Amerikanci nudili da ga prebace u Kaliforniju i zaštite od najbližeg zapadnog saveznika, zapadnonjemačke tajne službe. Izlaz su mu nudili i Izraelci. Wolf je bio židovskog podrijetla, ali je i ponudu Mosada otklonio. Na sudu se branio sam. Najprije je osuđen na šest godina zatvora, no presudu je Vrhovni sud poništio. Potom je dobio dvogodišnju kaznu, ali je ta pretvorena u uvjetnu. Šef istočnonjemačke tajne službe, glavni neprijatelj sustava koji je trijumfirao, u ujedinjenoj Njemačkoj nije osuđen. Tko zna je li ikada pitan da pomogne jedinstvenoj njemačkoj službi? Iskustva s prilaskom agenata iz totalitarnih sustava u svoje redove u Bonnu su ionako imali. Hladni rat stvorio je nove neprijatelje, nakon Drugog svjetskog rata pojavila se nova opasnost, za koju nacistička prošlost nije bila smetnja. Slično, s drugim ideološkim predznacima, bilo je u Hrvatskoj devedesetih.

Život Markusa Wolfa u 7 minuta (na njemačkom)


UDB-a na gostujućem terenu

Markus Wolf puno je ozbiljniji igrač od Josipa Perkovića, ali slučaj starijeg kolege ne bi trebao biti posve nezanimljiv hrvatskim analitičarima ili odvjetnicima. Njemački agenti bili su bijesni na švrljanje jugoslavenskih kolega po Saveznoj Republici. Bili su bijesni i kada su njemački državljani likvidirali diplomatske predstavnike prijateljske Jugoslavije. Obračuni koji su često ostajali nepoznati diplomatskim predstavnicima zemlje, bili su praćeni od kolega u Bonnu. Bilo je to logično, jer tako se čuvalo diplomatsku komunikaciju, što su njemački agenti davali do znanja jugoslavenskom ambasadoru. Katkada su sasvim precizno identificirali da je osobito aktivna osječka ili mariborska UDB-a. Jedno od neraspletenih ubojstava ostao je atentat na Stjepana Đurekovića, direktora u INA-i 1983. godine. Njemačka ubojstvo želi sudski završiti, možda naplatiti i neke od drugih dugova koji su stvoreni. Bude li otišao na suđenje u Njemačku u bilo kojem svojstvu, Josip Perković bit će jedan od malobrojnih agenata koji su tako dugo imali važne funkcije u aparatu tajne službe nekih drugih zemalja, a da će o tome govoriti pred sudovima treće države. Doduše, sada smo u istoj zajednici, EU, i mi i Nijemci, a i činjenica je da će njemački sudovi prije doći do nekih razrješenja, no što bi to hrvatski ikada mogli. Vjerojatno ćemo brže saznati je li istina da su se pojedini privrednici u Jugoslaviji, koji su baš tada, osamdesetih godina, imala golemu inflaciju, bogatili tako da su novce od velikih poslovnih transakcija držali na računima nešto duže dok galopirajuća inflacija nije pojela dio sredstava. Razliku bi zadržavali za sebe. Bilo je nekih koji su baš zbog ovakve sheme završili u zatvoru, pa iz zatvora izašli i danas su ugledni ulagači u hrvatsko gospodarstvo. Koliko je o tome znao ili možda imao i ponešto konkretniji spoznaja Stjepan Đureković, također možda saznamo u Munchenu. Hrvatski povjesničari emigracije i ekonomije o tome nisu pisali. Možda se netko zapita i je li doista svaki emigrant svetac, a svi oni koji su živjeli u zemlji, a nisu bili u zatvoru, sumnjivci?


Tvrdoglavi i čavoglavi

Slučaj Josipa Perkovića u slučaju Đureković postao je međudržavni problem, a da se nije anticipiralo što sve Njemačka od Hrvatske hoće i može tražiti, niti je diplomatska mreža umekšala slučaj. Svemu nije pomoglo ponašanje vodećih hrvatskih političara. Posve je jasno da su mnoge od tvrdnji koje su naši političari ovih tjedana izgovorili, izdvoje li se iz konteksta, točne. Mislim da je načelno puno bolje da našim špijunima ne sude druge zemlje. Mislim da je potrebno da i mala zemlja može reći svoj stav, ali tada mora biti puno ‘ispravnija’ od velikih zemalja. Tvrdoglavljenje, a da niste ste posve razgovjetni, čisti i spremni ići do kraja, neuvjerljivo je, naivno i djetinjasto i nikome ne donosi korist. Mi, naravno, nismo bili spremni izdržati vatru Bruxellesa, a nismo mogli objasniti ni što stvarno želimo.

HDZ, ali i drugi analitičari i kritičari, dobili su neočekivani poklon za napade na Vladu. U zemlji gdje oporba zna samo o prošlosti – računajući na kratko pamćenje, koje očito pomaže da se zaboravi da su šefovi UDB-e i personalne službe JNA bili osnivači i predsjednici HDZ-a - i ponešto o svjetonazoru – ali stidljivije, kao da crkvenom vrhu doista smeta što su mnogi od vodećih oporbenjaka bili u više brakova i ne žive po crkvenim pravilima, Vlada je dala nešto što će obilježiti četiri godine SDP-ove koalicijske vlasti.

Lex Perković u stare je boce ulio novi sadržaj, koji se pije na nacionalnoj, kao i lokalnoj razini. Zagrebački HDZ predložio je da se promijeni ime Masarykovoj ulici u najstrožem središtu Zagreba i nazove ju se po Stjepanu Đurekoviću. Doista, od povratka Prilaza sestrama Baković i ulice Andriji Hebrangu, u zagrebačkom centru davno neki partizan nije dobio ulicu, no HDZ-ovi motivi vjerojatno nisu bili ti. Nisu htjeli pokvariti ni odnose sa Česima, već poentirati na jedinoj vitalnoj temi naše politike, povratku u prošlost. Kada je iz posve nejasnih razloga svađa s povjerenicom Europske komisije Vivianne Reding postala usijana, uz često zadovoljno sekundiranje naših medija čiji su (neki) novinari pokazali kako će to izgledati za godinu i pol kad se približe novi izbori, šef oporbe, povjesničar po obrazovanju, rekao je da je premijer odlučio glumiti Tita. Kao nekada Josip Broz, sada je Milanović poželio drugim brkatim ljudima reći povijesno ne. Time je pretendent za premijera Karamarko Redingovoj poručio da je vidi kao brkatu, usporedivši njezin brk sa Staljinovim. Povjesničar Karamarko poručio je da valjda jedina nesporna epizoda iz Titove biografije, naime NE Staljinu, nije bila dobra ni poželjna. Znači li to da bi sovjetska Hrvatska u Jugoslaviji bila bolja? Takve lekcije iz povijesti valjda se od Hruščovljevog Tajnog referata 1956. ne podučavaju ni na provincijalnim ruskim sveučilištima. Prijeti se da će se pokazati kako je UDB-i zapovjed za obračunima s političkim neprijateljima davao, ni manje ni više, vidi čuda - politički vrh. Pa nego tko, zar ima iole uređene države gdje ove službe djeluju samostalno?


Svaka se škola plaća

Premijer je rekao da je iz slučaja Lex Perković naučio puno, a da nas to nije koštalo. To nije točno. Naučene lekcije bile su poput ostalih u našem obrazovnom sustavu: trajale su predugo, bile podučavane na tradicionalan način, a dobiveno znanje slabo je neiskoristivo u modernom svijetu, a štetiti može puno više. Kako nam tek slijedi rasprava o ustavnim promjenama koja će se voditi ne samo oko dovoljne većine za izglasavanje, već i formulacije – teški zločini, politički motivirani ili tek komunistički zločini – iscrpljivanje nije gotovo. Da u Hrvatskoj politici postoji vizija, da se može vidjeti dalje od trenutka u kojem se neka izjava daje, ne bi napadi na vladu išli zbog onoga što se događalo osamdesetih ili četrdesetih, već bi diskurs bio posve drukčiji. Vlada se, opet, nikada ne bi dovela u situaciju da razgovara o Josipu Perkoviću, već bi tek neki, niži, činovnici eventualno pomagali njegovom odvjetniku. Ne bi se navukla ni sjena na naše odnose s Berlinom. Mi njima nismo osobito važni, ali oni nama jesu. (Vidjelo se to i kada je šefica naše diplomacije rekla da Angela Merkel zbog predizborne kampanje nije upoznata s promjenama koje je povukao Zagreb.) Mali imaju pravo reći što misle, ali, još jednom, tada moraju biti posve u pravu, do kraja pripremljeni. Malima popusti rijetko dolaze, osim ako nemaju nešto posebno ponuditi ili neku osobitu kvalitetu i bogatstvo. Mi baš i nemamo.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!