KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Ciganska posla

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 29.09.2010 15:40
  • Objavljeno 29.09.2010 u 15:40
prosvjed ZEMUNIK

prosvjed ZEMUNIK

Izvor: Cropix / Autor: Vladimir Ivanov / CROPIX

Analizirajući nedavne 'komunalne' probleme u Zemuniku, naš komentator konstatira postojanje antiromske koalicije dvaju 'ekološki osviještenih' naroda koji ne 'žele živjeti u smeću'. Jer, kao što je Đapić svojedobno govorio za Srbe u Hrvatskoj da su 'ekološki problem', i ovdje očito nije problem u otpadu, nego u tome što se otpadom smatraju Romi koji ga dovlače. Tako su na površinu isplivala višegodišnja 'ciganska posla' vladajućih, koji na ovaj incident nisu reagirali, jer su bili preokupirani cirkuskim igrama oko sindikalnog referenduma

Majko mila, što se sve kod nas ne zove politikom! Ako se pođe od najšire, ali jedino moguće definicije da je politika briga za dobrobit ljudi, onda pola toga možeš odmah bez gledanja baciti u kantu za smeće. A kada pažljivo oplijeviš drugu polovicu, neće ti ostati više od 10-15 posto onoga što odgovara toj strogoj definiciji.

Ove cirkuske igre Kosoričine Vlade oko sindikalnog referenduma, u što su se netko više netko manje uklopili i opozicija i šef države, ogolile su to do srčike i postale metafora te antipolitičke politike. Jer, što se tu događa, što Vlada hoće, a što neće, to više nitko živ ne zna. I prvi ešalon HDZ-ovaca podijelio se treba li taj referendum ili ne, čak su i jedni te isti ljudi, uključujući premijerku, malo za, malo protiv. Jasno je, međutim, kako je do te kolosalne zbrke u glavama vladajućih došlo. Oni su naglavce, za 180 stupnjeva, promijenili odnos prema referendumu i jedino je ostala ista autistična arogancija kojom su to činili. Najprije su glupo podcijenili ovu sindikalnu akciju prosudivši sa svemirskih visina da ona nema nikakvih izgleda, pa su, bez obzira na već obavljene referendumske pripreme, nadmeno ćušnuli novi Zakon o radu u saborsku proceduru.

A onda su se, vidjevši da je stvar ipak upalila, silno prepali i počeli izvoditi sve moguće majmunarije – uključujući sumnjičenja sindikata, čak i stotina tisuća građana, za lažiranje potpisa – da to nekako spriječe. Tu je isplivala sva osionost vladajućih da ultimativno moraju ostati na vlast, kombinirana usto s puno nevjerojatnog neznalaštva, jer referendum, po tumačenju Ustava kojeg se drži HDZ, zapravo nema šanse za uspjeh. Zato su to neki usporedili sa zagrebačkom krizom iz polovice devedesetih, kada HDZ nije htio predati vlast nakon izgubljenih izbora, jer je Tuđman 'znalački' tvrdio da je relativna većina ('stoka krupnog zuba') važnija od apsolutne većine ('stoka sitnog zuba'). I onda su, logično, drugi izvukli zaključak da ako HDZ ovako mulja oko referenduma, isto bi mogao učiniti i dogodine, ukrasti parlamentarne izbore.

Ali, koliko god zvučalo čudnovato, to nije najveće zlo u ovoj priči. Gore je što se ovim vladajuća politika definitivno otrgla iz orbite zbiljskog života i sada luta kao samodovoljni duh koji nikome ne polaže račune što radi i zašto uopće postoji. Tamo gdje postoje realni problemi, te politike nema, a tamo gdje nje ima, ti se problemi ne rješavaju nego se brezovom metlom guraju pod tepih. Jasno o tome govori stav saborskog odbora za Ustav, koji je priznao pravovaljanost potpisa za referendum, ali je odluku o njegovu raspisivanju odgodio vrag zna zašto i vrag zna do kada. Tako sada možeš mirno staviti ruku u vatru da HDZ-ova Vlada neće nikada naći rješenje za ono zbog čega je referendum iniciran – suspenzija kolektivnih ugovora – a ozbiljno sumnjam da se ona više i sjeća da je od toga sve krenulo.

Vladimir Ivanov / CROPIX

Vladimir Ivanov / CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: Vladimir Ivanov / CROPIX

Romsko naselje u Zemuniku
Antiromska koalicija

Isto vrijedi i za jednu naizgled sasvim drukčiju temu koja se ovih dana nametnula – demonstracije protiv Roma koje su zajednički održali Hrvati i srpski povratnici u Zemuniku. HDZ i njegova Vlada nisu se ni slovom oglasili o tome, što znači da se ne sjećaju, točnije prave se da se ne sjećaju, da su baš oni bili protekla dva desetljeća jedan od glavnih generatora međunacionalnih netrpeljivosti u zemlji. I sada se drže kao da se to njih ne tiče, puštajući da se problem riješi sam od sebe ili da ga riješe sami protagonisti ovog malog nacionalističkog rata iz naših sokaka. Naravno da to tako neće ići; u Zemuniku su šiknula na površinu višegodišnja 'ciganska posla' vladajućih i bez njih se ne mogu riješiti. I ništa ne znači što se ovdje radi o atipičnom slučaju da se Hrvati i Srbi prvi put nađu u ratobornoj koaliciji protiv nekog trećeg. Kao što ne treba zavaravati ni što je ta antiromska koalicija stvorena oko jednog navodno komunalnog problema, koji se svodi samo na to da ova dva ekološki osviještena naroda ne 'žele živjeti u smeću'.

Jer, kao što je Đapić svojedobno govorio za Srbe u Hrvatskoj da su 'ekološki problem', i ovdje očito nije problem u otpadu, nego u tome što se otpadom smatraju Romi koji ga dovlače. Uostalom, nema tu puno cifranja. Za njih se u Zemuniku otvoreno govori da pripadaju 'drugoj kulturi', koja se nije u stanju saživjeti s kulturom hrvato-srpske većine, pa i načelnik Josip Marušić (HDZ) po kratkom postupku presuđuje da, žao mu je, nema drugog rješenja nego da se vrate 'svojim domovinama'. Naravno, riječ je cinizmu, jer romski čergari i jesu to što jesu zato što nemaju stalne adrese. Dobro, u ovom slučaju nije sasvim tako, jer Romi iz Zemunika potječu iz sjeverne Hrvatske, ali ipak najčemerniji je dio ove priče to što je i Hrvatima i Srbima iz Zemunika romsko iskustvo bilo nekih godina itekako blisko. Dio Zemunika, Gornji Zemunik i Smrdelj, dobre su dvije godine bili pod srpskom okupacijom, a tamošnji Hrvati morali su u progonstvo koje je trajalo sve do hrvatske vojne akcije kojom je deblokirana Maslenica.

Zemunički Srbi prošli su još gore, njihovo izbjeglištvo trajalo je znatno dulje, a i neizvjesnost povrataka bila je puno veća. Pa ipak, ti višegodišnji hrvatsko-srpski bezdomaši sada su zajedno uprli snage da ostave bez doma treće, Rome, i to bezuvjetno, bez ikakva popusta. Nema tu govora da se spor može riješiti tako da se Zemunik dovede u sanitarno stanje kakvo njima odgovara. Ne, Cigani moraju otići i točka. Zato treba samo uvjetno pozdraviti pokušaj Ive Josipovića da zemunički sukob svede u rješive komunalne okvire. Jer, kada predsjednik države kaže da taj sukob nema rasističkih primisli prema Romima, što je znatno ispod strasti kojom brani antifašiste ili sindikate, onda to prije podcrtava dojam da se baš o tome radi. Ali, i s tom ogradom, Josipovićeva nekakva intervencija bolja je od nikakve HDZ-ove, gdje se napola prave da se ništa ne događa, a napola da se to njih ne tiče.

U internim razgovorima najvjerojatnije se vade na Sarkozyjevo i još prije Berlusconijevo protjerivanje Roma, pa se, što ćeš, to klatno donjihalo i do Hrvatske, ali to slabo drži vodu. Stoji jedino da i ondje i kod nas imaš to da bivši prognanici postaju progonitelji. Ljuta je ironija da je Sarkozy sin židovskog useljenika koji je pobjegao poslije Drugog svjetskog rata iz Mađarske u Francusku u strahu od komunističkog terora, a valjda su najapsurdnije antiuseljeničke mjere koje u posljednje vrijeme poduzima Australija, zemlja koju su upravo useljenici i osnovali. Ali sve to u našem je slučaju ipak neka druga priča, s dubljim i zlokobnijim korijenjem.

Dovoljno govori o tome izjava zemuničkih Roma da se njih prije petnaest godina nutkalo na useljavanje u napuštene srpske kuće, da se spriječi povratak Srba. To će reći da su Romi ipak samo zamjenski neprijatelji, glavni ostaju Srbi, a to što su oni u ovom slučaju naivno i samoživo povjerovali da nije tako, ide njima na dušu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi