Bliži se blagdansko vrijeme, a s njim i ono što ga - mimo vjerske dimenzije - dobrim dijelom čini tako popularnim: okupljanje obitelji i prijatelja oko bogatog stola. I tako je, bez obzira na blagdane, već tisućama godina. Ljudi se jednostavno vole okupljati oko hrane kao vrlo važnog oblika društvene kohezije
Riječ je o navici koja je univerzalna te, kamo god krenete, naći ćete oblike zajedničkog objedovanja. Mogu to biti izlasci na večeru s prijateljima, kućne zabave, praznične gozbe, rođendani, obiteljska okupljanja... Dijeljenje obroka toliko je rašireno da ga prihvaćamo kao nešto normalno, bez obzira na povremene primjedbe da takvi socijalni običaji nestaju. Takva zabrinutost nije – ma što mislili o suvremenoj civilizaciji – novi fenomen, pa ga možete naći u knjigama ili novinama i prije stotinjak godina. No i to je dokaz koliko nam je važno zajedničko konzumiranje hrane.
vezane vijesti
Dijeljenje hrane oblik je ponašanja koje vrlo vjerojatno seže do samih početaka razvoja naše vrste. Može se to vidjeti kod naših najbližih srodnika među primatima, čimpanza i bonobo majmuna, a oni prema saznanjima biologa također dijele svoje obroke. No davati hranu svojim najbližima nije isto što i zajednički obrok. Sociolog Nicklas Neuman sa Sveučilišta Uppsala u Švedskoj, primjerice, u novijem članku na BBC-ju kaže da distribucija hrane ne mora nužno uključivati grupnu konzumaciju. Zbog toga što to jest tako specifična ljudska osobina naša je vrsta tom činu dala sasvim nove društvene slojeve.
Prvi zajednički obroci vjerojatno su se odvijali oko vatre, a nitko ne može reći kad su ljudi ili njihovi preci počeli kuhati. Procjene se jako razlikuju te najdalje idu u prošlost one koje tvrde da se to dogodilo prije oko 1,8 milijuna godina. No nedvojbeno je to da su se praljudi morali oslanjati na pomoć svoje grupe kad su morali loviti ili skupljati hranu, paliti vatru i onda još kuhati hranu.
A kad su jednom posjeli oko vatre, tog toplog i svijetlog društvenog 'sidra', možda su ostajali duže budni. Kako smatra antropolog Robin Dunbar s Oxforda, ti 'novootkriveni' slobodni sati u danu mogli su biti sjajna prilika za društveno povezivanje. U studiji, koju je objavio 2017. godine, taj je autor pitao stanovnike Ujedinjenog Kraljevstva koliko često objeduju s drugim ljudima. Ispalo je da su češći zajednički obroci izravno i usko povezani s većim životnim zadovoljstvom te većim brojem prijatelja na koje se osoba može osloniti. Zaključio je da su takvi društveni efekti izazvani hranom, a ne obratno.
'Konzumacija hrane pokreće stvaranje endorfina u mozgu, što je glavni farmakološki sastojak izgradnje odnosa kod primata i ljudi, a taj proces pojačan je kad se jede u grupi, otprilike kao grupno džogiranje. Razlog je to što aktivnost s drugima pojačava proizvodnju endorfina', smatra on.
BBC citira zanimljiv test koji su proveli novinari Cynthia Graeber i Nicola Twiley u svom podcastu Gastropod. Intervjuirali su Ayelet Fishbach s Poslovne škole Booth Sveučilišta u Chicagu, a ona je u simulaciji ulaganja otkrila da su ljudi skloniji povjeriti svoj novac nekom s kim su prije toga dijelili obrok. Također, brže su postizali zadovoljavajući kraj pregovora. Zaključila je da je riječ o ostatku davnih vremena, u kojima je sličan ukus za hranu možda bio jasan pokazatelj zajedničkih vrijednosti, puno jasniji nego danas.
No grupno jedenje nije jednostavan i uvijek pozitivan čin. Gozbe na kojima se konzumiraju veliki obroci mogu biti i vrlo koreografirani način pokazivanja kontrole, pa i podčinjavanja. Sjetite se, recimo, vremena žetve, kad zemljoposjednici hrane svoje radnike, ili kad poslodavac okuplja podčinjene na korporativnim zabavama. Čak ni obiteljski ručkovi, kako svi znamo, nisu uvijek oslobođeni napetosti. Uostalom, većini ljudi povremeno je potrebno da budu malo sami, čak i za stolom.
