Mark Zuckerberg u nedavnom intervjuu s podcasterom Dwarkeshom Patelom sugerirao je da bi umjetna inteligencija (AI) mogla postati alatom za borbu protiv epidemije usamljenosti, osobito u SAD-u.

Osvrnuvši se na podatke da prosječan Amerikanac ima manje od tri bliska prijatelja, a mnogi bi ih željeli imati oko 15, Zuckerberg je rekao da bi AI asistenti i chatbotovi mogli popuniti taj jaz, navodi Independent.

Digitalna distopija i iluzija povezanosti

Zuckerbergovo stajalište reflektira širi trend u kojem tehnološki lideri ne samo da razvijaju nove proizvode, nego i oblikuju društvene narative o njihovoj ulozi u svakodnevnom životu, što otvara i pitanje granica između tehnologije i ljudske potrebe za stvarnom povezanošću.

Gdje tu dolazi etika?

Iako je priznao da je polje 'AI prijatelja' još u vrlo ranoj fazi razvoja, očekuje da će personalizacija tih alata s vremenom dovesti do dubljih i smislenijih veza između ljudi i digitalnih entiteta. Smatra da će društvo razviti novi jezik i okvire kako bi se razumjelo zašto su takve veze vrijedne i korisne za ljude koji ih koriste. Međutim prvi eksperimenti s AI prijateljima već su izazvali etičke kontroverze. Primjerice, neki su kreirani botovi davali lažne tvrdnje o svojim kvalifikacijama, kao da su 'terapeuti', dok je muškarac koji je 2021. planirao atentat na britansku kraljicu dobivao poticajne poruke od chatbota.

Podaci također pokazuju veliku ozbiljnost problema: prema Gallupovom istraživanju, 20 posto odraslih Amerikanaca redovito osjeća usamljenost, a Američka psihijatrijska udruga navodi da trećina doživljava osjećaj usamljenosti barem jednom tjedno. Zanimljivo je također to da dvije trećine ispitanika smatraju da im tehnologija 'pomaže u stvaranju novih odnosa'.

Zamjena stvarnih odnosa

Iako Zuckerberg tvrdi da AI neće zamijeniti fizičke i stvarne odnose, postoji opasnost da bi dio osobito ranjivijih osoba (npr. stariji, tinejdžeri, osobe s mentalnim poteškoćama) posegnuo za AI-jem umjesto da razvijaju odnose s ljudima, što može dovesti do još veće društvene izolacije.

Drugi problem je lažna empatija. AI sustavi su programirani za simulaciju empatije i bliskosti, ali bez stvarne svijesti, moralne odgovornosti ili razumijevanja. Korisnici bi tako mogli razviti emocionalnu ovisnost o nečemu što im ne može pružiti autentičnu podršku. Nadalje, već su zabilježeni slučajevi da su AI botovi poticali opasno ponašanje. Nedostatak regulacije i nadzora povećava rizik za duševno zdravlje korisnika, osobito djece i adolescenata.

Za kraj imamo i pitanje privatnosti. AI sustavi prikupljaju goleme količine osobnih podataka da bi mogli personalizirati interakcije. Postavlja se pitanje tko kontrolira te podatke, u koje svrhe se koriste i kakva je zaštita privatnosti korisnika.