BRANIMIR MAKANEC

Prvog robota izradio je 1959., a elektroničkim učionicama osvojio je Jugoslaviju: Bio je to dobar posao. Svi iz tima kupili su vikendice

  • Autor: Miroslav Wranka
  • Zadnja izmjena 10.06.2018 14:11
  • Objavljeno 10.06.2018 u 14:11
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Računalni pionir koji nam je donio prvu domaću elektroničku učionicu i prvo mikroračunalo smatra kako je njegovo najveće postignuće to što je drugima dao priliku. Branimir Makanec prošlog tjedna dobio je nagradu za životno djelo, a za tportal ovaj 86-godišnji inženjer govori o svom osebujnom životnom putu i radu od kojeg ne odustaje

Hrvatski robotički savez nedavno je nagradu za životno djelo dodijelio inženjeru Branimiru Makancu, jednom od pionira računalstva u Hrvatskoj.

Makanec je potomak plemićke obitelji kojoj je povelju dodijelio car Franjo 1791. godine. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu (danas Fakultet elektrotehnike i računarstva) 1961. godine. Tema diplomskog rada bila mu je projektiranje izvedbe prvog digitalnog računala na području ondašnje Jugoslavije.

Za vrijeme studija osnovao je studentsku Grupu kibernetičara, u kojoj je 1959. projektirao i izradio prvog hrvatskog autonomnog čovjekolikog robota. Znatno kasnije je uz podršku profesora Bože Težaka (također pionira informatike u Hrvata, po kojem je nazvana godišnja nagrada za najbolje informatičke novinare) osnovao i poznati Multimedijski centar u okviru Referalnog centra Sveučilišta u Zagrebu.

Autor je prve elektroničke učionice za frontalnu programiranu nastavu, koju je kao glavni inženjer osmislio i postavio pri Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Vinogradskoj ulici u Zagrebu 1964. godine.

Branimir Makanec

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Projektirao je i prvo osobno računalo na našim prostorima, Ivel Ultra. Više od tisuću tih računala bilo je korišteno u velikom broju srednjih škola diljem Hrvatske.

Premda u mirovini, ovaj vitalni 86-godišnjak i dalje je aktivan u radu s mladima kroz Udrugu za poticanje darovitosti djeteta Bistrić, a nije zanemario ni programiranje.

Razgovarali smo u njegovu stanu u zapadnom dijelu Zagreba, koji se, bar na prvi pogled, ne razlikuje bitno od prostora u kojem bi živio i radio višestruko mlađi računalni programer. Makanec je sjedio za stolom kojim je dominiralo nekoliko velikih monitora. Na drugom stolu uz računalo je bio i Sonyjev PlayStation 3.

Informatikom se, rekao nam je, počeo baviti još u osnovnoj, a intenzivnije u srednjoj školi. 'U to vrijeme još nisu postojali integrirani krugovi pa sam se koristio relejima, koji su također binarni uređaji što imaju puno kontakata pa ih se može priključiti i na druge uređaje', kaže. Malo-pomalo počeo je napredovati u području koje je većini ljudi tada bilo potpuno nepoznato.

Projektiranje išlo bolje od bubanja napamet

'To mi je dalo prednost. Što sam više ovladavao digitalnom tehnikom, to sam mogao projektirati i izvoditi uređaje kakve nitko drugi nije mogao. S releja je bilo lako prijeći na tranzistore, pa na flip-flopove, potom i na čipove. Prvi čipovi na kojima sam radio imali su po četiri flip-flopa. Danas ih svaki čip ima po nekoliko milijuna', opisao nam je Makanec.

Studij elektrotehnike odužio se jer se više bavio onime što ga je doista zanimalo. 'Cijeli život sam bio projektant i u glavi sam stalno nešto projektirao. Učenje bilo čega napamet, poput primjerice nepravilnih latinskih glagola, nikad mi nije dobro išlo', priznao je.

Dok je bio srednjoškolac, tome je doskočio uz pomoć, pogađate, tehnike.

Uređaj za šaptanje

'Dosjetio sam se napraviti uređaj pomoću kojeg su mi mogli šaptati dok sam odgovarao. Minijaturizacija tad nije bila toliko zastupljena pa sam morao koristiti veliku slušalicu koju sam prikrio tako što sam zamotao cijelu glavu i nastavniku rekao kako imam tešku upalu uha ili već tako nešto', rekao nam je Makanec uz smijeh.

Umjesto strojeva koji uče, strojevi koji podučavaju

Računala su mu bila ljubav na prvi pogled. 'Kao mlad vjerovao sam da ću uz pomoć računala napraviti umjetnu inteligenciju. U to vrijeme su računala uspoređivali s ljudskim mozgom. Čak su ih i zvali elektronskim mozgovima. Kako bih ih konstruirao, počeo sam proučavati neurofiziologiju jer i naš mozak stalno uči, mijenja se, prilagođava promjenama u okolini', objasnio je.

No njegova karijera krenula je drugim putem. Umjesto na strojeve koji uče, pri izradi diplomskog rada njegov ga je mentor, dr. Jozo Budak uputio na izradu stroja koji će podučavati druge. 'Stalno mi je govorio kako je to mnogo važnije', prisjetio se naš sugovornik.

Tako je dobio, kako kaže, lijepu stipendiju i, umjesto na radno mjesto u Radioindustriji Zagreb, bacio se na razvoj strojeva za podučavanje. Svoje prvo računalo nazvao je digitalnim simulatorom. Sastojalo se od više elemenata koje se moglo prespajati na više raznih načina da bi se dobile različite funkcije. 'Takva računala su se u to vrijeme nazivala računala s vanjskim programiranjem', pojasnio je.

Makanec je za svoj digitalni simulator izradio više programa i odmah mu našao mjesto u idućem projektu - prvoj elektroničkoj učionici na ovim prostorima - gdje je upravljao procesom učenja u frontalnoj nastavi.

Bio je to prvi uređaj koji je potpuno automatski izvodio nastavu. Prikazivao je sadržaje pomoću dva dijaprojektora kojima je sinkrono upravljao, a na ekranu je postavljao pitanja na koja su učenici odgovarali koristeći respondere (komunikatore, također njegov izum).

Prva elektronička učionica u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Vinogradskoj ulici u Zagrebu

Prva elektronička učionica u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Vinogradskoj ulici u Zagrebu

Izvor: Privatni arhiv Branimira Makanca / Autor: Privatni arhiv Branimira Makanca

Ti su uređaji sadržavali četiri do pet tipki pomoću kojih su učenici odabirali odgovore koje su smatrali točnima. Kad bi svi odgovorili, na displeju bi se pokazalo tko je odgovorio točno i tko ne. Zatim bi učionica krenula na iduće pitanje ili nastavni modul. Prvi takav uređaj, smješten u već spomenutom Zavodu za fizikalnu medicinu, imao je 30 komunikatora.

Od elektroničkih učionica kupili su - vikendice

Vijest o nesvakidašnjem tehničkom čudu u zagrebačkoj Vinogradskoj ulici brzo se proširila, pa su se za Makančev sustav za automatizirano učenje zainteresirali drugi znanstvenici koji su se bavili obrazovanjem, ali i druge institucije.

'Tako me jednog dana posjetio pukovnik Jugoslavenske armije i upitao bih li mogao načiniti takvu učionicu za obuku pilota i zrakoplovnog osoblja na Zrakoplovnoj akademiji u Zadru. Zašto ne, rekao sam, nije to neki problem. A koliko biste vi za to tražili, pitao me on. Čujte, pojma nemam, rekao sam mu, nisu to dosad tražili od mene pa nisam o tome ni razmišljao. Koliko bi vama to vrijedilo? Kad mi je rekao iznos, umalo sam pao sa stolice', opisao je Makanec uz smijeh.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

'Nakon toga su i druge vojne i civilne akademije htjele moje elektroničke učionice pa se posao naglo proširio. Oformio sam ekipu i načinili smo oko dvadesetak učionica diljem cijele Jugoslavije, koje sam postepeno usavršavao. Jedna od najljepših bila je pri Pedagoškoj akademiji u Mariboru u Sloveniji. Ne znam što je danas s njom...

Uz svaku učionicu načinio sam i demonstracijski program koji je pokazivao sve mogućnosti učionice: kako ispituje, kako pohranjuje rezultate, kako se na temelju odgovora učenika grana program i vraća na ono što učenici ne znaju...', istaknuo je Makanec.

'Bio je to dobar posao. Svi članovi mog tima kupili su u to vrijeme vikendice', dodao je.

I tako je rođen legendarni Multimedijski centar

No s dolaskom mikroračunala Makančeve su učionice otišle u povijest. Primjerak učionice, prve te vrste u Europi u to vrijeme, danas možete pogledati u zagrebačkom Školskom muzeju.

Makanec se nakon toga prebacio na mikroračunala. Dok su računala u Hrvatskoj još radila na bušenim karticama, on je iz Velike Britanije uvezao Hewlett-Packard 2000, prvi time-sharing sustav u našoj zemlji, koji je istovremeno mogao raditi s većim brojem konverzacijskih terminala.

Htio ga je instalirati u Tehničkom školskom centru u Klaićevoj ulici u Zagrebu, u kojem je imao laboratorij i jednu od elektroničkih učionica. Od toga ga je pak odgovorio profesor Težak, rekavši kako nema smisla da takvo računalo služi samo jednoj školi.

Branimir Makanec (lijevo) i Zorislav Šojat uz Hewlett-Packard 2000, puno godina nakon što je to računalo stiglo u Zagreb

Branimir Makanec (lijevo) i Zorislav Šojat uz Hewlett-Packard 2000, puno godina nakon što je to računalo stiglo u Zagreb

Izvor: Facebook / Autor: Privatni arhiv Branimira Makanca

Tako je nastao već spomenuti Multimedijski centar, u kojem su prve korake u svijet računalstva napravili brojni tadašnji srednjoškolci, danas istaknuti informatički stručnjaci, među kojima su bili Zorislav Šojat i suosnivač poznate tvrtke za računalnu sigurnost Sophos Jan Hruška.

'Upravo Jan Hruška kao 14-godišnjak napravio je i prvi univerzalni konverzacijski program za HP na hrvatskom jeziku i nazvao ga Točka. Bila je to senzacija. On i drugi nadareni klinci bili su sjajni. Savladali su programiranje za jedan do dva dana i odmah počeli pisati programe za naš HP 2000', prisjetio se Makanec.

Zbog učionica ostao u Zagrebu

Iako je bilo ponuda i prilika za odlazak na rad u inozemstvo, naš sugovornik je ostao u Zagrebu. 'Da nije bilo elektroničkih učionica, vjerojatno bih ostao u inozemstvu. Bio sam na razgovoru za posao i ponudili su mi ogromnu plaću za tadašnje uvjete. Rekao sam kako mi treba još bar šest mjeseci da dovršim posao s elektroničkim učionicama.

Moj nesuđeni poslodavac pristao je pričekati me i dao mi predugovor. Uokvirio sam ga i objesio iznad kreveta da me podsjeti kako moram otići kad dovršim posao. Međutim vrijeme je prolazilo, a ja nisam odlazio. Stalno su dolazili novi projekti. I tako sam ostao. Da sam tada otišao, imao bih i ja tvrtke i love do krova, kao i svi moji učenici', ispričao nam je Makanec.

Ako nemate ljude, nemate ništa

To što je dao priliku mladim ljudima i potaknuo ih na ulazak u svijet računalstva danas smatra svojim najvećim dostignućem.

Samo računalo ne može ništa

'Znate, sve ovisi o ljudima. Računalo samo po sebi ne može ništa. Netko ga mora programirati, a to ne može svatko. Ako nemate kvalitetne ljude, nećete postići ništa. Djecu treba usmjeravati prema kreativnom razmišljanju i rješavanju problema, a i poticati njihovu radoznalost', naglasio je.

Sa svojim učenicima redovno se sastaje na velikom svečanom ručku svake godine u travnju u Zagrebu. Neki od njih potegnu iz Australije, Kanade i Sjedinjenih Država kako bi prisustvovali.

Pitali smo ga plaši li ga brz razvoj umjetne inteligencije. Samo je odmahnuo rukom. 'Ljudi imaju najveću inteligenciju dosad stvorenu. Neće nas nadmašiti nešto što smo sami stvorili', poručio je Makanec. Ipak, pravu umjetnu inteligenciju - inteligentnu mrežu s kojom ćemo moći ravnopravno komunicirati - očekuje ubrzo: već za pet do deset godina.

Iako u mirovini, i dalje programira. Nakon što su mu igre na PlayStationu dosadile počeo se baviti prividnom stvarnošću i trodimenzionalnim programiranjem.

'Izradio sam već dosta svjetova i gradova u prividnoj stvarnosti po kojima se šećem. Napravio sam puno toga u životu, mogu se sad malo i igrati', rekao nam je na kraju Makanec uz šeretski osmijeh.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!