Ne radi se o trendu idoliziranja starih stvari jer mnogi tvrde da im pisanje pisama, kaligrafija, slikanje i izrada spomenara pospješuju duševno zdravlje i potiču povezivanje s ljudima
Taktilne aktivnosti, od pisanja pisama i klubova ljubitelja pisaćih strojeva do zajednica na TikToku koje slave kaligrafiju i pečate od voska, vraćaju retro pisaće alate u fokus. Ove prakse, piše Associated Press, svojim poklonicima nude način da smanje korištenje tehnologije i izgrade dublje veze s drugima.
'Imam osjećaj da su moji prijatelji s kojima se dopisujem stvarno moji prijatelji. Ne doživljavam ih bitno drugačije nego kad s nekim razgovaram telefonom, u kafiću ili kod kuće', kaže Melissa Bobbitt, 42-godišnja ljubiteljica pisama iz Claremonta u Kaliforniji, a ono se dopisuje s desetak ljudi, no u jednom trenutku bilo ih je i do 40. 'Usredotočiti se na jednu osobu, stvarno pročitati što piše i podijeliti ono što nosite u sebi gotovo je kao terapija.'
vezane vijesti
Povratak papiru i olovci
Tinta, papir i alati koji su nekoć bili jedini način slanja poruka na daljinu i dalje povezuju ljude diljem svijeta. Za mnoge pak pisanje postaje bijeg. U društvu oblikovanom stalnom dostupnošću aktivnosti poput pisanja pisama ili izrade spomenara zahtijevaju koncentraciju i strpljenje - sam čin uzimanja olovke, zatvaranja omotnice voskom i slaganja stranica papira stvara prostor za razmišljanje, a ne samo estetski ugodan rezultat.
Stephania Kontopanos, 21-godišnja studentica iz Chicaga, kaže da joj je teško odložiti mobitel i računalo, osobito kada su gotovo svi oko nje na društvenim mrežama, a studij i privatni život stalno se odvijaju online. 'Ima trenutaka u kojima sam s prijateljima na večeri i shvatim da smo svi na mobitelima', kaže, dodajući da tada svjesno pokušava odložiti ga.
Ona se od tehnologije odvaja i slanjem razglednica obitelji i prijateljima, izradom spomenara i takozvanim junk journalingom, u kojem se svakodnevni predmeti poput karata ili računa koriste za bilježenje uspomena i ideja. Odlazak u poštu postao joj je ritual koji dijeli s majkom u Kansasu, uključujući razgovore s poštanskim službenicima, ljudima koje inače ne bi susretala.
Nostalgija kao biznis
Nostalgija, čini se, potiče i osjećaj zajedništva. Za Kiki Klassen iz Ontarija u Kanadi pisanje i slanje pisama ima snažnu emotivnu dimenziju. Dvadesetosmogodišnjakinja kaže da joj to pomaže da se osjeća povezanijom s pokojnom majkom, članicom sindikata kanadskih poštanskih radnika.
U listopadu 2024. godine Klassen je pokrenula Lucky Duck Mail Club, mjesečnu pretplatničku uslugu u sklopu koje sudionici poštom dobivaju njezino umjetničko djelo, inspirativan citat i poruku, a kaže da klub danas okuplja više od tisuću ljudi iz čak 36 zemalja. 'Kad sjednem pisati, prisiljena sam stati i pažljivo birati riječi', kaže. 'Lakše je biti ranjiv na papiru. Ljudi mi otpišu i često se rasplačem čitajući njihove priče. Za mnoge papir stvara siguran prostor.'
Bobbitt opisuje 'veliko uzbuđenje' kada u poštanskom sandučiću pronađe nešto što nije račun ili reklama. 'Kad bismo svi punili sandučiće jedni drugima pismima, bili bismo ljubazniji i barem ne bismo s nelagodom provjeravali poštu', kaže. Prvi put se učlanila u klub dopisnih prijatelja još u nižim razredima osnovne škole, a kasnije je nove kontakte pronašla putem Postcrossinga, projekta koji razglednicama povezuje ljude diljem svijeta. Neke od tih razglednica s vremenom su stvorile dugotrajna prijateljstva.
Bijeg od digitalnog
Sličan osjećaj povezanosti potaknuo je i DJ-a Roberta Owoyelea da u Dallasu pokrene CAYA, mjesečno 'analogno okupljanje'. U manje od godinu dana organizirao je večeri posvećene pisanju pisama, slikanju, slušanju vinila i sličnim aktivnostima. 'Živimo u digitalnom dobu koje potiče lažan osjećaj povezanosti, ali prava se veza događa uživo', kaže. 'Kad nešto možemo dodirnuti ili vidjeti, prirodno smo povezaniji s time.'
Iako pisanje pisama i slični hobiji djeluju jednostavno, za mnoge je najveći izazov pronaći vrijeme za usporavanje. Kontopanos kaže da je morala svjesno promijeniti prioritete. 'Što sam starija, sve više shvaćam koliko mi je vremena otišlo na mobitel', kaže. Tek kad je stvorila prostor za život bez njega, otkrila je aktivnosti koje dovoljno voli da ih učini prioritetom.
Hobija ima mnogo, a mnogi ne zahtijevaju skupu opremu ni sate slobodnog vremena. Sudjelovanje u zajednicama koje se okupljaju oko takvih interesa često je prvi korak. Prema Klassen, znakovi s društvenih mreža sugeriraju da bi oživljavanje pisaćih alata i malih taktilnih užitaka uskoro moglo postati i širi trend.
