Kina je desetljećima imala reputaciju države koja zbog eksplozivnog razvoja žrtvuje okoliš, a neki dijelovi zemlje pružaju ili su pružali stravične prizore. Sada Kinezi pokušavaju promijeniti ne samo takav loš ugled, nego i uistinu svoj odnos prema prirodi te su pokrenuli megaprojekt koji će njihovu najveću pustinju pretvoriti u oazu i, još važnije, 'bunar za ugljik'
Taklamakan je najveća i najsuša pustinja na svijetu, a u ne tako dalekoj budućnosti zahvaljujući projektu ozelenjivanja uzimat će iz atmosfere više ugljika nego što ga ispušta. Ova divovska pustinja zauzima površinu od 337 tisuća četvornih kilometara i okružena je visokim planinama koje blokiraju dolazak vlažnog zraka veći dio godine, stvarajući uvjete u kojima malo koja biljka može preživjeti.
No posljednjih nekoliko godina Kina sadi šume po rubovima Taklamakana, a nove studije pokazuju da taj pristup počinje donositi željene rezultate.
vezane vijesti
'Prvi put smo dokazali da ljudska intervencija može efikasno pojačati upijanje ugljika čak i u najekstremnijim krajolicima, što ukazuje na mogućnost pretvaranja pustinje u 'ugljični bunar' i zaustavljanja dezertifikacije', izjavio je suautor studije koja je proučavala ovaj fenomen, Yuk Yung s američkog Caltecha i istraživač u NASA-i.
Više od devet posto Taklamakana pokriveno je pijeskom koji se kreće i dugo se tu pustinju smatralo biološki mrtvom. Ona se od pedesetih godina prošlog stoljeća povećava nakon što je Kina započela masovnu urbanizaciju i širenje obradivih površina, a to je stvorilo uvjete za sve jače pješčane oluje koje su odnosile plodnu zemlju i na njezino mjesto donosile pijesak, što je dovelo do propadanja zemljišta.
Već 1978. godine Kina je pokrenula veliki ekološki projekt čija je namjera bila usporavanje širenja pustinje. S nadimkom Veliki zeleni zid, projekt je uključivao sadnju milijardi stabala po rubovima Taklamakana i Gobija do 2050. godine. Dosad je u tom dijelu sjeverne Kine zasađeno čak 66 milijardi stabala, ali stručnjaci i dalje raspravljaju koliko je taj zid pridonio smanjenju učestalosti pješčanih oluja. Prije dvije godine Taklamakan je potpuno okružen vegetacijom, a znanstvenici sada kažu da je taj napor stabilizirao pješčane dine i povećao površinu pod šumama u Kini za dva i pol puta u odnosu na 1949., kad je postala komunistička zemlja.
No najvažnije od svega je to da bujajuća vegetacija na rubovima pustinje apsorbira više ugljičnog dioksida iz atmosfere nego ga cijela pustinja ispušta, što je ogroman doprinos smanjenju efekta staklenika i pokazatelj da velike zelene površine doista mogu služiti kao 'usisivači' CO2. Da bi to dokazali, istraživači su analizirali promatranja različitih oblika zelenog pokrova, kao i satelitske snimke količine oborina, površina pokrivenih zelenilom i kretanje CO2 u Taklamakanu u posljednjih 25 godina. Rezultati, objavljeni sredinom siječnja u časopisu PNAS, pokazuju dugoročan trend povezanosti širenja vegetacije i 'usisavanja' CO2 na rubovima pustinje, što se potpuno poklapa s podizanjem Velikog zelenog zida.
U promatranom razdoblju kišnost u Taklamakanu u sezoni od srpnja do rujna bila je 2,5 puta veća od one u ostatku godine, donoseći prosjek od 16 milimetara kiše mjesečno.
