Nakon poraza i razočaranja najlakše je relativizirati i vaditi se na lošu sreću. No, u slučaju hrvatske košarkaške reprezentacije tako nešto bilo bi prepovršno i sasvim pogrešno. Postoji dugogodišnja geneza lošeg rada i krivih, kukavičkih, odluka, koje su rezultirale dojmom iz Poljske.

Šesto mjesto je probavljivo, taj plasman ipak nas je nakon 16 godina apstinencije vratio na Svjetsko prvenstvo. Ali dojam je tužan, očajan, deprimirajući.

Sa Španjolcima se ne možemo mjeriti, furija se etablirala kao supersila i bez Calderona, svog prvog dirigenta, autoritativno su prohujali do zlata. No ostali, u sastavima u kojima su nastupali, nemaju ekstra kvalitetu i nije Repeša bez vraga govorio kako mu je izostanak s pobjedničkom postolja najveći sportski neuspjeh karijere.

Šansa je bila tu, ali mi smo ju zapravo unakazili godinama ranije.

Sitni interesi klupskih moćnika, koji se pretpostavljaju reprezentaciji, hrvatske su klubove napunili Amerikancima 'na žeton', lutalicama upitne kvalitete koji će otići dalje ako im plaća kasni više od dva dana. Oni postaju epicentar hrvatske košarke i zato je ona tamo gdje je. Tamo gdje i pripada. Prostrani, Zubčići, Radoševići i ostali ne mogu doći ni blizu naslovnih uloga jer su u prvom planu Breweri, Homani i Wrighti kojima će se već sezonu kasnije zametnuti svaki trag.

Rekao bi čovjek, tako to mora biti. Ali onda baci pogled preko Dunava i progleda.

Partizan, Zvezda, Hemofarm, Železnik i ostali godinama ambicije grade na jednom (do dva) stranca i to su u pravilu igrači koji će djeci oko sebe pomoći da postanu veliki igrači, a ne dovode tipove koji će izbaciti 30 lopti po susretu i onda masturbirati na svoje briljantne učinke od 23 koša, dva dodavanja i četiri izgubljene lopte uz šut od 35 posto.

Takvi igrači koštaju, ali je jeftinije dovesti jednog (primjerice, Miltona Palacia) takvog nego napuniti roster već spomenutim užasima iz recentne prošlosti Cibone, Zadra ili Splita i mirno gledati kako hrvatska košarka nestaje u živom pijesku. Kada bi Cibona bila kvalitetnija od Partizana, Zadar od Zvezde, ili Split od Hemofarma argumenti bi se pomutili. Ali u sva tri slučaja vaga preteže na drugu stranu i sportski je dobro da je tako.

A kada kroz taj mulj i progledaju neki Ante Tomić ili Mario Delaš oni velika natjecanja gledaju na TV-u jer ih Repeša kukavički ostavi u filteru tijekom priprema. Tomić, taj 'perspektivni' centar koji je već bio MVP regionalne lige, bio bi među starijim pojedincima u srpskoj reprezentaciji, a iz njihove prve petorke jedino je Krstić (NBA centar) od njega stariji više od godinu dana.

Treba biti pošten i reći da se Hrvatska sa pet posljednjih Eura mogla vratiti sa četiri polufinala, upravo je nevjerojatno na koji smo način uspjeli izgubiti sva četiri četvrtfinala. Da su osvajali medalje ovaj bi problem ostao pod tepihom, ali promjeni li se nešto u budućnosti (dobro je, recimo, što hrvatsku ligu više ne mogu igrati više od dva stranca na parketu, ali je loše što je to tek manji dio sezone) iz ovih frustracija mogao bi se izroditi novi uzlet nekada uspješnog hrvatskog sporta.

Srbima ostaje čestitati na rezultatu, hrabrosti i razboritosti, a za buduće moćnike u hrvatskoj košarci ostaje samo poruka da pogledaju prema istoku i prepišu recept. Nije sramota, pogotovo ako će i oni zaostajati u košarkaškom znanju i zdravoj logici.