Brazilski redatelj Jose Padilha snimio je remake Robocopa Paula Verhoevena iz 1987. godine. Koliko god bili različiti, oba filma, čija je radnja smještena u blisku budućnost, zanimljiva su zbog načina na koji se poigravaju sa sadašnjošću
I dok je privatizacija jedan od ključnih motiva originalnog Robocopa (tako na primjer glavni junak Murphy nastrada jer pojačanje nikako da stigne pošto je policija privatizirana i završila je u rukama ne osobito efikasne i moralne korporacije), u novoj verziji u fokus se stavlja pitanje slobodne volje (pa tako ekvivalentnoj sceni Murphyjevog stradavanja ovoga puta problem nastaje jer on sam ne želi pozvati u pomoć u strahu da ga korumpirani kolege policajci ne bi odali).
U bliskoj budućnosti kakvu oslikava Padilha Amerika je već napala i 'pokorila' Iran, u kojem zavodi 'mir' vojnim robotima, i nastavlja svoju agresivnu i militantnu politiku pod egidom obrane nacionalne sigurnosti i borbe protiv terorizma. Najveći je 'potrošač' oružja na svijetu, pa nije ni čudo da se ovoga puta priča ne odvija u središnjici korporacije koja upravlja policijom, nego u središnjici korporacije koja oružje proizvodi. I to u Kini, naravno.
Kroz sukob ljudskog i robotskog, humanog i automatiziranog, unutar lika Robocopa (koji je, nota bene, Verhoeven neusporedivo bolje koncipirao) Padilha se pozabavio vjerojatno najupečatljivijom temom filma, a to je pitanje slobodne volje. Ako je suditi prema Padilhinim postavkama, teza bi bila da u suvremenom svijetu u kojem ljudska ovisnost o tehnici nekontrolirano raste, čovjek biva u potpunosti lišen slobodne volje, ako ju je ikada i imao. U vremenu sveopće kontrole nadzor nad ljudskom jedinkom provodi kompjuter, kao produžena ruka nemoralne korporacije. Robotizirani čovjek produžena je ruka nemilosrdne korporacije, odnosno, kroz nju,kapitalizma samog. Dok svijet vjeruje da je Robocop sposoban sam donositi odluke, šefovi korporacije koja ga je 'proizvela' lijepo nam objašnjavaju da je sve to samo 'iluzija slobodne volje'.
Brazilski redatelj Jose Padilha, autor briljantnog dokumentarca 'Bus 174' i igranih filmova 'Elitna postrojba 1 i 2', u kojima se ekstenzivno bavio brutalnim metodama brazilske specijalne policije u borbi protiv kriminalaca u sirotinjskim favelama, bio je očigledan izbor za režiju novog Robocopa i obavio posve pristojan posao, no ipak nije dostigao Verhoevenovu umješnost što se osobito osjeti u scenama koje prikazuju Murphyjev odnos s kolegama, obitelji, s prošlošću, ali i sobom samim.
