Zagrebačka Opera, s tradicijom dugom gotovo stoljeće i pol, u novu sezonu 2025./26. ulazi s ambicioznim planovima – od velikih naslova svjetskog repertoara do čak šest hrvatskih opera koje potvrđuju važnost nacionalne baštine. Na njezinu je čelu ravnateljica Željka Barišić Pulig, dugogodišnja članica Orkestra HNK-a u Zagrebu koja od 2022. vodi Operu kao prva žena na toj poziciji u povijesti kuće.

Posebno posvećena razvoju publike, dok joj je istodobno cilj učvrstiti međunarodnu vidljivost zagrebačke Opere, a pritom razvijati i domaći identitet ansambla, Željka Barišić Pulig već je u prvoj godini mandata ostvarila znatan porast posjećenosti te pokrenula Zagrebački operni festival, koji je u samo tri godine postao jedno od ključnih mjesta međunarodnog glazbenog susreta u Zagrebu.

Upravo u tom spoju otvaraju se ambicije nove sezone, koja je već u punom jeku: treće izdanje Zagrebačkog opernog festivala počelo je izvedbom Massenetova Werthera u režiji, scenografiji i kostimografiji trostrukog oskarovca Dantea Ferrettija, a do 20. rujna donosi niz vrhunskih ostvarenja, od Wagnerove monumentalne Die Walküre u izvedbi Sofijske opere i Verdijeva dramatskog Otella Slovenskog narodnog gledališča Maribor do Puccinijeve strastvene Manon Lescaut ansambla iz Ljubljane te posebnog projekta ansambla Dialogos, Ariadne Alive.

Tim povodom, sa Željkom Barišić Pulig razgovarali smo o ambicijama nove sezone i izazovima vođenja nacionalne opere – od premijernih naslova i očuvanja hrvatske glazbene baštine do međunarodnih koprodukcija i jačanja festivalske prepoznatljivosti. Govorili smo i o tome kako razvijati novu publiku, kako u program uključiti djecu i mlade, što će značiti otvaranje nove scene HNK2 u Adžijinoj ulici, ali i o ravnoteži između umjetničkih ambicija i realnih ograničenja.

Zagrebački operni festival u tri je godine prerastao iz nove inicijative u prepoznatljiv kulturni događaj. Kad pogledate unatrag, što smatrate najvećim postignućem dosadašnjih izdanja i u čemu vidite njegovu posebnost u odnosu na druge europske operne festivale?

Najvećim postignućem smatram to što smo u vrlo kratkom vremenu uspjeli stvoriti festival kojem podjednako vjeruju domaća i međunarodna publika. Festival je izgradio vlastiti identitet, a istodobno se, iako još uvijek mlad projekt, može ravnopravno uspoređivati s etabliranim međunarodnim manifestacijama. Njegova posebnost leži u tome što, uz vrhunske operne produkcije, nudi i raznovrsne popratne programe namijenjene različitim publikama i generacijama, čime se stvara potpuno i zaokruženo festivalsko iskustvo.

Otvaranje ovogodišnjeg festivala 'Wertherom' Julesa Maseneta već je privuklo međunarodnu pozornost. Koliko vam je važno što je Festival otvoren djelom koje istražuje duboku emotivnost i osobnu tragediju?

Otvaranje Festivala Wertherom za nas ima višestruko značenje. Ponosni smo na činjenicu da je riječ o koprodukciji s Teatrom Carlo Felice iz Genove, jer takve suradnje potvrđuju međunarodnu prepoznatljivost naše Opere. Sama okolnost da režiju potpisuje trostruki oskarovac Dante Ferretti izazvala je veliko zanimanje, a sudjelovanje vrhunskih umjetnika, među kojima se ističe svjetski priznati tenor Celso Albelo u naslovnoj ulozi, potvrđuje našu misiju izvrsnosti. Werther pokazuje koliko publika i danas pronalazi vlastite emocije u glazbi i scenskoj interpretaciji – upravo u tim odrazima opera ostaje aktualna i relevantna. Ovacije na otvorenju Zagrebačkog opernog festivala najbolji su dokaz da publika i dalje u njoj prepoznaje prostor snažne kolektivne katarze.

Sezonu 2025./26. najavili ste kao sezonu "zrelosti ansambla, ambicije i međunarodne dosljednosti", s velikim naslovima svjetskog repertoara, ali i snažnim naglaskom na nacionalnoj opernoj baštini – čak šest hrvatskih opera, uključujući obilježavanje 130. obljetnice rođenja Jakova Gotovca. Kako pronalazite ravnotežu između međunarodnih koprodukcija koje jačaju vidljivost HNK-a i čuvanja nacionalnog identiteta kroz domaća djela?

Ključ je u povjerenju intendantice Ive Hraste-Sočo u rad Opere te u našem zajedničkom timskom pristupu. Nacionalna opera dio je našeg identiteta i obveze, dok međunarodne koprodukcije i suradnje osiguravaju vidljivost i rast Opere u europskom kulturnom prostoru. Ova sezona jasno potvrđuje tu ravnotežu: uz velika djela svjetske operne literature – Normu, Aidu i Tannhäusera – na repertoaru su i hrvatski autori, među njima Jakov Gotovac i Ivo Tijardović, čije obljetnice rođenja posebno obilježavamo.

Na koji način nastojite pomiriti potrebu da publici ponudite velika, klasična djela operne literature – naslove koji se očekuju u svakoj ozbiljnoj opernoj kući – s odgovornošću da uvodite nova i drukčija operna iskustva? Može li današnja opera opstati samo ako se otvara riziku i istraživanju, ili je temeljna zadaća ipak čuvati kanon i njegovu interpretativnu izvrsnost?

Opera je najkompleksnija izvedbena umjetnička forma, jer na repertoaru ujedinjuje i klasična djela koja publika očekuje i nova estetska iskustva koja potiču na promišljanje. Ne vidim ih kao odvojene kolosijeke, nego kao jedinstvo koje daje živu snagu opernoj umjetnosti. Zagrebačka Opera ima privilegij njegovati kanon – od Verdija i Puccinija do Wagnera – ali naš je jednako važan strateški cilj pokazati publici da opera nije samo "željezni repertoar", nego i suvremeno kazališno iskustvo.

Zato u naše sezone uvodimo suvremene autore, balansiramo između novih i već afirmiranih hrvatskih naslova te ulazimo u projekte i koprodukcije koji mijenjaju gledateljsku perspektivu. U tom procesu ključnu ulogu ima naš šef dirigent Pier Giorgio Morandi, koji je u posljednje tri sezone zagrebačkoj Operi donio novi zvuk i interpretativnu svježinu. Njegov umjetnički autoritet daje nam sigurnost u tumačenju kanona, a istodobno nas ohrabruje da posegnemo za izazovima i otvorimo se prema novim projektima.

Regionalne suradnje s Ljubljanom, Mariborom i Sofijom pokazuju da se operni svijet ne gradi samo u metropolama, nego i kroz umrežavanje kulturnih centara. Koliko su vam te regionalne poveznice važne u smislu umjetničke razmjene, a koliko i u jačanju zajedničkog kulturnog prostora?

Suradnja s Ljubljanom, Mariborom i Sofijom potvrda je povezanosti triju europskih kulturnih središta, s bogatom tradicijom, snažnim ansamblima i posvećenom publikom. U takvim projektima dolazi do istinske umjetničke razmjene: dijelimo iskustva, ideje i resurse, a publika u svakoj zemlji dobiva raznolikiji repertoar. Time se stvara osjećaj zajedničkog kulturnog prostora. Za mene je to i osobno važno, jer opera nikada nije bila zatvorena unutar granica – ona je oduvijek most između jezika, kultura i ljudi.

Zagrebački operni festival ne zamišlja operu samo kao događaj na sceni, nego i kao društveni doživljaj – razgovori prije predstava, slušaonice, kvizovi… Kako gledate na taj proces "otvaranja" opere? Je li on put prema popularizaciji i približavanju novoj publici ili se krije rizik od banalizacije složenog umjetničkog iskustva?

Približavanje opere kroz razgovore, slušaonice i kvizove nije samo put prema novoj publici, nego i obogaćeno iskustvo za našu stalnu publiku. Ti formati daju kontekst, produbljuju doživljaj predstave i omogućuju publici da zajedno s umjetnicima i predstavnicima kazališta zaviri dublje u samo djelo, i umjetnički i produkcijski. Istodobno, slušaonice i razgovori otvoreni su svima – nerijetko nam se priključe i prolaznici – što pokazuje da opera može privući i one koji možda uopće nisu planirali doći u kazalište. To nije banalizacija, nego dodatni sloj razumijevanja i važan način da opera ostane živa, dostupna i relevantna.

Često se govori o "novoj publici", mlađim generacijama koje rastu u drukčijem medijskom i glazbenom okruženju. Koje strategije vidite kao ključne da bi opera i dalje bila relevantna za ljude koji možda nikada nisu kročili u kazalište?

Kad govorim o "novoj publici", prvenstveno mislim na generaciju Z, mlade ljude odrasle u digitalnom svijetu. Oni traže neposrednost, interaktivnost i osjećaj uključenosti. Zato mi je osobno važno da osjete kako su dobrodošli u našu kuću, da opera nije nešto hermetično ni rezervirano samo za "upućene". Razvijamo programe u kojima mogu aktivno sudjelovati: od studentskih paketa ulaznica i otvorenih proba, preko kvizova koje posebno pripremamo, do streaminga predstava. Vidim koliko im znači kada otkriju da iza opere stoje ljudi, a ne samo "veliki naslovi". Osim toga, već sada razmišljamo o budućim generacijama gledatelja kroz opere za djecu, koje ciljano stvaramo i uvrštavamo u repertoar. Vjerujem da upravo ti prvi susreti ostaju trajna uspomena i često otvaraju vrata cjeloživotnoj ljubavi prema glazbeno-scenskoj umjetnosti.

Uskoro se otvara i nova scena HNK-a u Adžijinoj ulici. Što taj prostor znači za Operu, ali i za Zagreb u širem kulturnom smislu? Hoće li HNK2 biti laboratorij za eksperimentalne projekte ili prije svega logistički rasteretiti 'veliku' kuću? Možemo li ondje očekivati naslove i pristupe koji možda ne bi bili mogući u velikoj dvorani – kakvu dramaturgiju zamišljate za taj prostor?

Nova scena HNK2 u Adžijinoj ulici donosi veliku vrijednost ne samo za Operu, nego i za cijelu kuću i grad Zagreb. U tom će se prostoru izvoditi programi Opere, Drame i Baleta, a već je najavljena i produkcija mjuzikla Cabaret, što jasno pokazuje da će repertoar biti raznolik i otvoren. Za Operu je to važno jer otvara mogućnost većeg broja izvedbi na matičnoj pozornici. Bit će to prostor u kojem možemo raditi projekte manjeg opsega, eksperimentalne naslove ili one koji traže intimniji kontakt s publikom. Istodobno, HNK2 će logistički rasteretiti probe na matičnoj sceni, što nam omogućuje više prostora za postavljanje velikih produkcija, dok paralelno u HNK2 možemo razvijati nove ideje i održavati izvedbe.

Biti ravnateljica Opere HNK-a znači i balansirati između umjetničkih ambicija i realnih ograničenja – financijskih, organizacijskih, političkih. Što vam je u tom smislu najveći izazov, a gdje vidite prostor da kulturna politika napravi iskorak prema operi?

Opera je po svojoj prirodi jedna od najsloženijih i najskupljih umjetničkih formi – uključuje veliki ansambl, orkestar, zbor, soliste, tehniku i scenske resurse. U takvim okolnostima financijski i organizacijski okviri često određuju koliko daleko možemo ići s idejama. No, vjerujem da ograničenja mogu biti i poticaj: tjeraju nas na inovativnost, na timski rad i na traženje pametnih rješenja, bilo kroz koprodukcije s međunarodnim partnerima, bilo kroz nove modele razvoja publike.

Što se tiče kulturne politike, smatram da je ključno da se opera snažnije prepozna kao nacionalni interes i strateški resurs. Mi nismo samo kazalište za lokalnu publiku; mi smo središnja nacionalna ustanova čija se misija ostvaruje i na međunarodnoj sceni. Vidim prostor za napredak u sustavnijoj podršci međunarodnom umrežavanju – primjerice, činjenica da je naša intendantica potpredsjednica Opera Europe jasno pokazuje da se Hrvatska može pozicionirati u europskom kulturnom kontekstu. Podjednako važno je ulaganje u razvoj publike i obrazovne programe, jer upravo na taj način gradimo temelje za budućnost opere.

Zagreb je grad s bogatom opernom tradicijom, ali istodobno i grad u kojem se umjetnici često osjećaju da moraju tražiti priznanje u inozemstvu. Kako vidite poziciju zagrebačke Opere u europskom kontekstu danas i što bi je moglo učiniti još prepoznatljivijom?

Zagreb doista ima dugu i bogatu opernu tradiciju, ali istina je da se naši umjetnici nerijetko osjećaju primorani tražiti potvrdu izvan Hrvatske. Upravo zato smatram da je jedan od mojih zadataka kao ravnateljice stvoriti uvjete u kojima će osjetiti da i ovdje imaju prostor za umjetnički rast i međunarodnu vidljivost. Pozicija Zagrebačke Opere u europskom kontekstu danas je čvrsta, no uvijek može biti snažnija. Koprodukcije s uglednim europskim kućama i gostovanja daju nam platformu za afirmaciju, a važan iskorak napravili smo i kroz OperaVision, zahvaljujući kojem publika iz cijelog svijeta može pratiti naše predstave.

To je neprocjenjiv alat kojim se izravno povezujemo s globalnom publikom. Da bismo bili još prepoznatljiviji, trebamo nastaviti graditi na nekoliko ključnih smjerova: suradnje s vrhunskim umjetnicima i redateljima, strateške koprodukcije s velikim europskim kazalištima, ali i sustavno njegovanje nacionalne opere koja nam daje jedinstven identitet. Važno je i da o našem radu pišu međunarodni mediji – što se već događa, jer o našim projektima izvještavaju ugledni svjetski magazini, što pokazuje da smo prisutni i relevantni. U konačnici, vjerujem da je snaga Zagrebačke Opere upravo u toj kombinaciji: u tradiciji, u povjerenju intendantice Ive Hraste-Sočo u rad ansambla i u zajedničkoj ambiciji da se mjerimo s najboljima u Europi.

Opera je umjetnost koja spaja glazbu, teatar i vizualnost, ali danas sve više i nove tehnologije – od digitalnih platformi poput spomenutog OperaVisiona, preko suvremenih scenskih inovacija do mogućnosti virtualnih prijenosa. Kako zamišljate "budućnost opere": hoće li ona ostati vjerna klasičnim formama ili će je digitalna i tehnološka revolucija stubokom izmijeniti, možda i promijeniti samu prirodu gledateljskog doživljaja?

Suvremene scenske inovacije i virtualni prijenosi sigurno će oblikovati gledateljsko iskustvo, ali sam uvjerena da ništa ne može zamijeniti neposrednost živog susreta u dvorani – energiju između izvođača i publike, onu posebnu tišinu prije prvog tona i zajednički dah u završnom akordu. Digitalna revolucija neće uništiti klasične forme, nego će ih obogatiti i učiniti dostupnijima. Za mene je ključno da ostanemo vjerni izvrsnosti u interpretaciji kanona, a da istodobno hrabro istražujemo nove mogućnosti koje nam tehnologija pruža. To nije kontradikcija nego prilika: opera može ostati vjerna sebi, a opet biti potpuno suvremena.

Veliki operni projekti uvijek su i mjesta okupljanja različitih umjetničkih senzibiliteta. Kako gradite ansambl i odnose između domaćih i gostujućih umjetnika? Koliko vam je važno da opera bude prostor trajne međunarodne suradnje, a ne tek jednokratnih gostovanja?

Gradnja ansambla za mene prije svega znači gradnju povjerenja i timskog duha. Zagrebačka Opera ima izvanredne zaposlene umjetnike, a naš je cilj njihov rad obogaćivati trajnim odnosima s gostujućim pjevačima i autorskim timovima. Ne želimo da dolasci iz inozemstva budu samo jednokratni, nego da se iz tih susreta razvijaju veze koje prerastaju u nove projekte. Upravo tako nastaje trajna međunarodna suradnja: gosti postaju dio našeg umjetničkog ekosustava, a naši umjetnici dobivaju priliku za afirmaciju u drugim kućama. To je proces u kojem svi rastu, a publika dobiva najbolje od oba svijeta – kontinuitet domaćeg ansambla i svježinu međunarodne razmjene.

Često ističete važnost strasti i posvećenosti. Što vas osobno, nakon svih vaših iskustava, najviše pokreće u vođenju Opere?

Nakon svih godina provedenih u orkestru i sada u ulozi ravnateljice, ono što me najviše me pokreće je osjećaj zajedništva i strasti koju vidim kod ljudi s kojima radim. Kada orkestar, zbor, solisti, tehnika i produkcijski tim dišu kao jedno, tada opera pokazuje svoju punu snagu. To me ispunjava i motivira svakoga dana. Naravno, tu je i publika – energija gledatelja, gromoglasni aplauzi i osjećaj da smo ih dotaknuli, i promijenili im večer. To je za mene smisao svega. Strast i posvećenost nisu apstraktne riječi, one su pokretačka snaga bez koje opera ne može živjeti, a ja imam privilegij biti dio toga i usmjeravati taj kolektivni žar.