Kako tragediju pretočiti u jezik? Kako pisati o nezamislivom, a ne ostati nijem pred boli? Roman 'Dječak' Fernanda Aramburua pokušava upravo to: pretvoriti smrt pedesetero djece u eksploziji plina u baskijskoj Ortuelli 1980. u tihu pripovijest o majci, ocu i djedu koji su izgubili sina i unuka. Umjesto da rekonstruira događaj, Aramburu bira intiman pristup, tiho se, gotovo asketski, usredotočujući na jednu obitelj i njezinu bol. U toj književnoj gesti, toj veličanstveno ispisanoj mikroskopiji žalovanja, tragedija postaje melodija jezika, a fikcija prostor u kojem se bol može izdržati.

Jedan od najcjenjenijih suvremenih španjolskih pisaca, Fernando Aramburu (1959.) već gotovo četiri desetljeća živi u Njemačkoj, pišući romane koji uvijek iznova istražuju tanku liniju između etike i poetike, kolektivnog i intimnog. Nagrađivani autor devet romana i dviju knjiga pripovijedaka međunarodnu je slavu stekao romanom 'Patria' (2016.), u kojemu otvara temu baskijskog nasilja kroz sudbine običnih ljudi. Posebnu pozornost privukao je i romanom 'Čiope' (2014.), u kojem samoubojstvo opisuje kao krajnji čin slobode. Obje knjige na hrvatskom je objavila Fraktura, pod čijom je egidom upravo izašao i njegov najnoviji roman 'Dječak', sva tri u prijevodu Željke Somun. Svoju novu knjigu Aramburu će predstaviti u srijedu 3. rujna na Frakturinu Festivalu svjetske književnosti u razgovoru s urednikom i piscem Romanom Simićem u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

'Dječak' na hrvatski jezik dolazi s reputacijom knjige koja uspijeva nemoguće: tragediju pretvoriti u melodiju jezika. U povodu njegova gostovanja u Hrvatskoj, s ovim cijenjenim piscem popričali smo o tome što književnost može, a što ne smije kada ulazi u tuđu bol, zašto se fikcija pokazuje kao jedini mogući oblik istine i gdje vidi mjesto književnosti u svijetu u kojem granice, zidovi i zaboravi nikada ne prestaju nicati.

U romanu 'Dječak' tematizirate tragediju u kojoj je poginulo pedesetero djece, no vaša knjiga nije puka rekonstrukcija, već mikroskopija žalovanja jedne obitelji. Kako ste određivali etički 'volumen' priče – što pokazati, a što prešutjeti – i tko uopće ima pravo na posljednju riječ kad književnost ulazi u tuđu bol?

Odlučio sam se za strogo književni kriterij, a ne povijesni ili novinarski. Nije mi bilo stalo do pisanja reportaže utemeljene na provjerljivim podacima, nego do toga da kroz romaneskno pripovijedanje pokažem kako se u intimnosti proživljava tako tragičan događaj kakav se dogodio u Ortuelli 1980. godine. Ne znam u kojoj je mjeri moja odluka bila etička, iako mi ne bi smetalo da je tako shvaćena, jer ono što sigurno nisam želio bilo je povećati bol onih koji su tom tragedijom pogođeni.

Jedan od likova, djed Nicasio, neka je vrsta Don Quijotea, čovjek koji se u toj neizrecivo realističnoj stvarnosti svim silama drži fikcije. Što za vas znači braniti fikciju – je li to književna strategija opstanka?

Vrlo je ljudski pokušati razumjeti stvarnost uz pomoć fikcije. Još kao djeci, odrasli nam život objašnjavaju kroz priče. To je tako iz dva temeljna razloga: naša je individualna perspektiva ograničena i nemamo objašnjenje za sve što postoji i zbiva se oko nas. Nicasio se hvata za fikciju da njegov unuk nije umro i, naravno, brani je pred onima koji je dovode u pitanje ili je niječu, jer u njoj pronalazi olakšanje i utjehu. On je donkihotovski lik u onom smislu da njegova fikcija ne ostaje samo u njegovoj glavi, nego je iznosi izvan kuće i uporno nastoji pretočiti u stvarni život.

'Dječak' ulazi u vaš ciklus Gentes vascas, u kojemu iz različitih perspektiva prikazujete baskijsko društvo, njegove obične ljude i način na koji povijesne i političke okolnosti utječu na njihove privatne živote. Kako danas zamišljate arhitekturu tog niza: ide li od političke traume prema svakodnevnoj ranjivosti ili obratno?

Romanima koji pripadaju seriji Gentes vascas pokušavam iz književnosti iscrtati portret običnih ljudi iz svog rodnog kraja, utjelovljen u šačici likova, kao i razdoblja u kojemu mi je bilo dano živjeti. Ideja nije u tome da književnost podredim Povijesti, nego obratno – da se Poviješću poslužim kako bih pokazao na koji način ono kolektivno ostavlja trag u onome privatnom.

Govoreći o 'Patriji', koja je bez sumnje vaše najpoznatije i najutjecajnije djelo, rekli ste da niste željeli moralizirati, nego stvoriti zapis zajedničke strave. Gdje danas, s odmakom od HBO-ove serije i globalnog odjeka romana, povlačite granicu između empatije i moralne prosudbe – osobito kad društva pokušavaju 'normalizirati' vlastita sjećanja na nasilje?

Moguće moralne pouke prepuštam čitateljima. Oni su ti koji će tumačiti i suditi. Ja samo opisujem, pripovijedam i puštam likove da žive jedni pored drugih. To, naravno, ne znači da nemam vlastita stajališta, ali njih ostavljam za predavanja, intervjue ili razgovore s prijateljima. Središnja je ideja književnosti pokušati napisati dobar roman. A to se ne postiže tako da se zaustavi pripovijedanje kako bi se čitateljima reklo tko su dobri, a tko loši momci, niti tako da se ubije umjetnost pretvaranjem književnosti u propagandu ideologije, religije ili moralnih načela.

Ipak, vaša se djela često čitaju kao društveni i politički romani, premda ste više puta naglašavali da želite pisati o ljudima, ne o ideologijama. Smatrate li da književna kritika ponekad 'prisvaja' pisca, čitajući ga isključivo kroz politički kontekst?

Nesumnjivo je tako, ali to nema neku veću važnost. Skromno mislim da se pisac ne bi trebao opterećivati time što će drugi reći o njegovim knjigama. Gore od toga bile bi ravnodušnost i šutnja. Kada dođem do točke na kraju rukopisa, jedino mi je važno započeti novi projekt i ne ostati sam i smrznut za radnim stolom.

Jednom ste godinu dana namjerno pisali 'loše' da biste se 'otpoetizirali'...

Bio je došao trenutak u kojem mi je neprestana potraga za poezijom postala svojevrstan zatvor. Tada sam shvatio da se, kako bih se oslobodio pjesničkih manira, moram otvoriti ružnom, banalnom, smiješnom, kao i tvrdoj, ogoljenoj naraciji. Zbog toga sam godinu dana svjesno upadao u pogreške, u kakofonije i u sve ono što sam si ranije, radi očuvanja ritma i muzikalnosti stihova, strogo zabranjivao.

U 'Hijos de la fábula' riskirate satiru na temu ETA-e. Gdje završava oslobađajuće razotkrivanje ideološke bajke, a gdje počinje opasnost trivijalizacije patnje – i kako ste tražili i pronašli ravnotežu?

Primijetio sam da mnogi ljudi poistovjećuju humor s komedijom. S tim se ne slažem. 'Hijos de la fábula' mnogo je realističniji roman nego što se ponekad misli. Ako uopće nešto razotkriva, onda je to raširena predodžba da zlo nužno podrazumijeva inteligenciju. Ponekad podrazumijeva, ali često i ne. Svojedobno sam o tom romanu razgovarao sa žrtvom terorizma i obećao da se u njemu neće pojaviti žrtve niti će biti ikakvih atentata. Ta je osoba razumjela da oni koji su stradali neće imati nikakvu ulogu u priči, stoga i ne postoji opasnost da se njihova patnja trivijalizira.

Dio vaše poetičke strategije je i često uvođenje u tekst ironije, nelagode, pa i pripovjedača koji problematizira vlastitu pouzdanost. Zašto vam je važno destabilizirati čitatelja, umjesto da mu servirate ono što očekuje?

Nisam pisac-konobar pa da, kao da radim u restoranu, poslužujem ono što naruči svaki pojedini gost. Tko želi pratiti moju stvaralačku avanturu, mora prihvatiti da ništa od onoga što radim nije predmet pregovora. Pokušavam iskoristiti slobodu izražavanja koju, primjerice, generacije prije mene nisu imale. Vidjet ćemo što će se dogoditi s generacijama koje dolaze. Radim mnogo sati kako bih mogućim čitateljima ponudio najbolju književnost kakvu sam sposoban napisati, sa svim svojim manama i ograničenjima, ali odluke koje donosim dok pišem u potpunosti su moje.

U jednom ste intervjuu o romanu 'Čiope' samoubojstvo nazvali 'krajnjim činom slobode'. Kako danas razmišljate o tom svojem stavu – je li riječ o paradoksu ljudske egzistencije ili o krajnjoj mogućnosti autonomije pojedinca? I što književnost smije, a što ne smije kad govori o granici života?

To sam rekao jer mi je bilo postavljeno pitanje, pa sam improvizirao odgovor koji danas smatram djelomičnim i nedovoljno nijansiranim. Ne smijemo zaboraviti da samoubojstvo često ne proizlazi iz slobode, nego iz očaja ili boli, koji su glavni pokretači takvog čina. Mislim da bi bilo primjerenije tu temu prepustiti stručnjaku iz područja psihologije, a ne jednom pripovjedaču kakav sam ja...

Pišete na španjolskom, potječete iz baskijskog kulturnog konteksta, a već desetljećima živite izvan domovine. Što distanca čini vašem pogledu: može li se o domovini pisati iz pozicije trajnog egzila bez opasnosti da slika postane fosilizirana?

Pišem iz vlastite perspektive, dobrovoljno odabrane, u globaliziranom svijetu u kojem više nije nužno biti na nekom mjestu da bi se znalo što se ondje zbiva. Sumnjam da je Jules Verne silazio u središte Zemlje ili da je Dante bio u paklu. Putujem, informiram se, čitam, promatram, raspolažem vremenom i osamom. Od tih sastojaka pravim svoj kruh. Nemam dojam da pišem o domovini, nego o konkretnim ljudima koji, kao i svi građani svijeta, na leđima nose vlastiti roman.

Nacionalnost i identitetske odrednice ne znače vam mnogo – volite reći da posjedujete dvije putovnice, ali 'nijednu zastavu'. Što za vas znači odbijanje nacionalističkih pripadnosti u vremenu u kojem se nacionalizam ponovno širi Europom?

Europa je moj dom. Osjećam se dobro u zemljama šengenskog prostora i onima koje dijele euro. Društva koja se povezuju, koja se mirno susreću, koja žele biti zajedno i dijeliti mnogo toga smatram jednim od najvećih postignuća ljudske civilizacije. Oni koji se trude podizati zidove i granice neće moći računati sa mnom.

Suzdržavate se, međutim, od redovnog komentiranja aktualnosti, a istodobno upozoravate da je demokracija uvijek ugrožena i da mlade generacije olako zaboravljaju krhkost tog poretka. Što je danas javna uloga pisca – i kada šutnja postaje oblik odgovornosti?

Predodžba da pisac može ili treba imati javnu ulogu potječe još od naših djedova. Naravno da pisac ima mogućnost intervenirati u javnu raspravu, za što će mu trebati ona krhka stvar koju zovemo mišljenje. Ili, još gore, morat će se upustiti u politiku i staviti svoj veći ili manji talent u službu ideja koje nisu njegovo vlastito stvaralaštvo. Nemam, međutim, ništa protiv toga da se znanje i inteligencija primijene na kolektivna pitanja. Mislim da je to očito: da bi neka knjiga imala snažan društveni odjek, mora biti masovno čitana, a da bi to bila, mora biti i masovno kupljena – što već pretpostavlja komercijalne kanale teško spojive s 'čistoćom poruke'. Pisac već ispunjava pozitivnu društvenu ulogu ako piše dobre knjige.

Tvrdite da je demokracija uvijek ugrožena, da je 'protivna prirodi', jer priroda nagrađuje jačega. Kako onda zadržati njezinu vitalnost? Ili smo već prošli granicu kad je to moguće?

Možda sam prevelik optimist, ali u ovoj fazi života uživam u udobnom uvjerenju da čovječanstvo, kroz napretke i nazadovanja, ipak slijedi civilizacijski put koji vodi od prvotnog majmuna prema čovjeku s pravima. Bez te zamjene sile zakonom nema demokracije. A kad nema demokracije, na vlast ponovo dolazi majmun.

Što ste naučili iz susreta s publikama koje u vaše romane unose vlastitu povijest, primjerice na Balkanu? Kako graditi dijalog bez lažne simetrije između žrtava i počinitelja – i što biste poručili čitateljima u Zagrebu, dok u vaše knjige upisuju vlastitu memoriju?

To je vrlo osjetljivo pitanje o kojemu ja, naravno, nemam posljednju riječ. To kažem jer osobno poznajem znatan broj žrtava terorizma. One su zahvalne što nisu zaboravljene, što još uvijek zaslužuju naklonost i solidarnost. I tada čovjek shvati da je stanje žrtve trajno, da ga ne brišu ni počasti, pa čak ni upućene isprike. Ipak, neizbježno je da vrijeme i zaborav učine svoje. Što se pak tiče generacija koje dolaze, nikad nije naodmet jasno i pedagoški pristupiti onome što se doista dogodilo – i zašto.