Biti Palestinac danas znači živjeti s dvostrukom prisutnošću – vlastitog identiteta i njegove stalne ugroženosti. Od Nakbe 1948. godine, kada je stotine tisuća ljudi protjerano iz svojih domova, palestinsko iskustvo određeno je gubitkom, raseljavanjem i trajnom borbom za priznanje postojanja. To nije samo geopolitički sukob, već i intimna svakodnevica milijuna obitelji, rasutih od Gaze i Zapadne obale do jordanskih kampova, američkih predgrađa i europskih metropola.

Posebno su palestinske žene te koje to iskustvo nose na svojim tijelima i u svojim obiteljima: one rađaju i odgajaju djecu u sjeni ruševina, brinu za obitelj dok im muževi nestaju u zatvorima ili na granicama, istodobno čuvajući i prenoseći sjećanje koje bi inače moglo biti izbrisano. Upravo kroz njihovu šutnju, ali i njihovu upornost, prenosi se povijest. Jedna od onih koja je to prepoznala i pretočila u književnost jest Etaf Rum, palestinska autorica rođena u Brooklynu.

"Za mene je književnost oduvijek bila jedini prostor u kojem se tišina može prekinuti bez dopuštenja", kaže Rum. Ondje gdje je šutnja postala očekivana – u kući, na ulici, u političkom diskursu – literatura se pokazuje kao prostor otpora. "Odrastajući u palestinskom kućanstvu u Brooklynu, rano sam shvatila da se od žena očekuje šutnja. Pisanje je postalo način da se pobunim, da postojim u punini u svijetu koji mi je govorio da se trebam smanjiti. Za palestinske žene, čiji su glasovi dvostruko izbrisani – patrijarhatom u vlastitom domu i zapadnim narativima koji ih prikazuju samo kao žrtve ili statistiku – književnost je pitanje preživljavanja."

S jedne strane islamofobija, s druge pritisak tradicije

Otvorivši vrata u intimni svijet palestinskih obitelji rastrganih između domovine, egzila i unutarnjih zidova patrijarhata u svojem debitantskom romanu Žena nije muškarac (2019.), odmah je privukla pozornost književne scene: knjiga je postala apsolutni bestseler New York Timesa a svoju je autoricu svrstala među najupečatljivije nove glasove suvremene američke proze. Upravo je objavljena u izdanju Petrinih knjiga i u prijevodu Lidije Toman, a autorica ovih dana boravi u Hrvatskoj – 11. rujna gostuje u Zagrebu, gdje će roman predstaviti zajedno s prevoditeljicom i urednikom Hrvojem Šalkovićem, dok će dva dana kasnije nastupiti na otvorenju riječkog festivala Vrisak, što je i povod ovom razgovoru.

Rum često naglašava da piše kako bi dala glas ženama koje ga nemaju. Pa što danas književnost znači kao prostor njihove vidljivosti i emancipacije i kako, kao autorica koja živi u SAD-u, vidi položaj mladih Palestinki u dijaspori – jesu li one ipak u poziciji da budu slobodnije i glasnije od onih koje ostaju u Palestini? "U dijaspori mlade Palestinke žive u složenom prostoru. Možda uživaju slobodu govora ili kretanja, ali nose i teret diskriminacije, islamofobije te pritisak zajedničke tradicije. Ta je napetost bolna, ali i stvaralačka: rađa novu vrstu glasa, onoga koji može biti otvoren i glasan upravo zato što se za svaki djelić daha morao izboriti."

Naslijeđene traume: od Nakbe do današnjeg rata

Njezin roman Žena nije muškarac upravo tu generacijsku traumu i gubitak pretače u obiteljsku sagu. Priča se odvija kroz tri vremenske linije i tri perspektive – Isre, djevojke iz palestinskog sela Birzeita, prisiljene na ugovoreni brak i preseljenje u Ameriku; njezine kćeri Deye, rođene i odrasle u Brooklynu, koja se i sama suočava s pritiskom dogovorenog braka; te bake Fareede, obilježene iskustvom izbjegličkog kampa i vlastitih poniženja, koja šutnju i patnju prenosi na nove generacije.

U prvom dijelu, smještenom početkom devedesetih, sedamnaestogodišnja Isra mašta o životu izvan uskog kruga kućanskih obveza, ali ubrzo postaje nevjesta Adama Ra’ada i iz snova o slobodi biva gurnuta u njujorški podrum bez prozora. Koliko je iskustvo gubitka i raseljenosti, koje se prenosi kroz generacije, oblikovalo palestinsku egzistenciju, i kako se to pamćenje danas, pod izraelskim napadima, ponovno bolno aktualizira?

"Palestinsko postojanje obilježeno je odsustvom: zemlje, domova, prepoznate povijesti. Moji su djedovi i bake pobjegli tijekom Nakbe i taj su gubitak unijeli u svaku priču, svaki obrok, svaku šutnju. Čak i ako smo rođene daleko od palestinske zemlje, naslijedile smo njihovu tugu kao da je u našem DNA-u", govori Rum. Za samu autoricu, Palestinku u Americi, zemlji koja je saveznik Izraela, pitanje identiteta postaje još intimnije: kako ga nositi dok traje rat u Gazi?

Ostvaruje se najveći strah Palestinaca

"Danas, s Gazom pod nemilosrdnim napadima, ta je uspomena prestala biti samo uspomena – postala je sadašnjost. Brisanje od kojeg su strahovali događa se pred našim očima. Boraviti u Americi pojačava taj raskol: s jedne strane, imam slobodu pisanja i objavljivanja; s druge, živim u zemlji koja naoružava uništenje mog naroda. Nositi tu kontradikciju je iscrpljujuće, ali i poticajno: pišem, jer odbijam dopustiti da moj identitet bude izbrisan šutnjom ili propagandom."

Kada govori o prisilnim prekidima života, o brisanju domova i sjećanja, Rum se dotiče same srži palestinskog iskustva. Njezini likovi nose traumu Nakbe i prenose je dalje, baš kao što su obitelji preživjelih Holokausta prenijele vlastita iskustva gubitka i preživljavanja. Kako vidi odnos tih dviju povijesti patnje – dviju temeljnih trauma židovskog, odnosno, palestinskog naroda? Mogu li se one promatrati paralelno, ili upravo u njihovom nesporazumu leži jedan od uzroka današnjeg sukoba?

"I Holokaust i Nakba temeljne su traume. Ne mogu se izjednačavati, ali se mogu razumjeti kao paralelne priče o gubitku, žalovanju i preživljavanju", govori Rum. "Tragedija je upravo u tome što se priznanje jedne često koristilo kako bi se nijekala druga. Umjesto da se prepozna zajednička ljudskost u patnji, politika ju je pretvorila u hijerarhiju boli. Upravo taj nesporazum – to odbijanje da se istodobno prihvate dvije istine – leži u srcu ovog sukoba. Književnost je možda jedino mjesto gdje takvi paradoksi mogu postojati bez da odmah budu pretvoreni u oružje."

Palestince okružuje globalna šutnja

Upravo ta "hijerarhija boli" o kojoj govori Rum jasno se očituje i u zapadnom javnom prostoru, gdje palestinski glasovi često ostaju marginalizirani ili stigmatizirani. Dok se patnja jednih priznaje i oplakuje, druga se prešućuje ili relativizira. No, Rum ne smatra da bi umjetnici i umjetnice u dijaspori trebali preuzeti ulogu "zastupnika" svoga naroda. "Ne mislim da bi umjetnici trebali biti prisiljeni postati glasnogovornici, ali kao palestinski pisci nemamo luksuz odvajanja umjetnosti od politike. Samo naše postojanje je političko."

Priznaje, međutim, da je nemoguće previdjeti činjenicu da se u Americi tako jasno razlikuje empatija prema ukrajinskim civilima od šutnje ili čak opravdavanja nasilja nad Palestincima. "Tišina koja okružuje Palestinu u zapadnom diskursu je zaglušujuća, osobito kada se usporedi s trenutnom empatijom koja se iskazuje Ukrajincima. Ta razlika otkriva koliko je svijet selektivan u svojoj suosjećajnosti", govori. "U suočenju s takvom šutnjom, ispričati palestinsku priču već je čin otpora."

Naziru se promjene kod mlađih generacija

Kao što pokazuje njezin roman, patrijarhat u dijaspori ne nestaje – samo se drugačije manifestira. Žene su pritom uhvaćene u začarani krug podređenosti: od prisilnih brakova i očekivanja da rađaju sinove, do stalnog ograničavanja slobode i glasa. I sama Etaf s 19 je godina ušla u dogovoreni brak iz kojega ima dvoje djece. Ono što tekst čini slojevitim jest činjenica da teret ne dolazi samo od muškaraca, nego i od žena koje, obilježene vlastitim traumama i normama, postaju instrumenti opresije nad mlađima. "Patrijarhat se ne rastvara migracijom; on se prilagođava. U svojim romanima pokušavam pokazati kako represija može pratiti žene čak i u navodno slobodnijim društvima", kaže autorica.

Ipak, govori, mlađe generacije muškaraca polako počinju dovoditi u pitanje te baštinjene uloge i, možda, polako, postaju partneri ženama u borbi protiv patrijarhata. "Ipak, vidim da se počinju pojavljivati pukotine. Mlađi Palestinci, koji odrastaju u Americi ili Europi, sve češće propituju uloge koje su im predane. Pomak je spor, ali vjerujem da promjena počinje sviješću. Hoće li postati saveznici, ovisi o njihovoj spremnosti da patrijarhat vide ne kao tradiciju, nego kao nasilje."

U Palestini je i najintimniji život nemoguće odvojiti od politike: okupacija i rat prodiru u obiteljske odnose, bračne dinamike i međugeneracijske sukobe, a vanjsko nasilje kojem je narod izložen često se prenosi unutar doma. "Okupacija prodire u sve, pa i u najintimnije odnose. Kada ljudi žive pod stalnim nadzorom i poniženjem, to se vanjsko nasilje često pretvara u unutarnje: u kuću, u brak, u obitelj. To nije opravdanje, ali jest stvarnost – represija rađa represiju. Razumijevanje tog ciklusa ne oslobađa krivnje počinitelje unutar obitelji, ali nam pomaže shvatiti koliko rat duboko izobličuje ljudske veze."

Obrazovanje i knjige kao prostor otpora

U tom kontekstu, posebno je važno kako rat i stradanje izgledaju iz ženske perspektive. "Žena vidi rat drukčije jer ga proživljava na vlastitom tijelu: rađajući usred ruševina, hraneći djecu unatoč gladi, tugujući dok se od nje i dalje očekuje da izdrži. Pisati iz ženske perspektive znači inzistirati da preživljavanje nije samo pitanje granica ili vojski. Riječ je o majkama koje održavaju život živim dok sve drugo propada. Za mene, biti žena i intelektualka znači prenijeti njihovo svjedočanstvo na papir."

Knjige u romanu igraju presudnu ulogu: za Isru, pripadnicu prve generacije doseljenika, one su tiho utočište i jedini prostor u kojem može pronaći tragove slobode, dok za njezinu kći Deyu, rođenu i odraslu u New Yorku, postaju ključni instrument osnaživanja i put prema samostalnom životu. Rum i sama ističe da čitanje u njezinoj prozi nije samo bijeg, nego i čin otpora. "Obrazovanje je oduvijek bilo naše najmoćnije oružje. U mojem vlastitom životu, knjige su mi otvorile vrata izlaska iz tišine i očaja. Za palestinske žene danas, osobito u Gazi gdje se ruše škole i knjižnice, obrazovanje je i krhko i sveto. Svaki čin čitanja, pisanja, učenja postaje politički otpor: on odbija brisanje jednog naroda. Znanje nije samo osobno oslobođenje nego i kolektivni opstanak."

Sjećanje na suživot omogućilo bi novi jezik mira

U tom kontekstu osobitu težinu dobiva i koncept naseeba – sudbine ili predodređenosti – koji se često koristi kao opravdanje za ograničavanje ženskih prava. Rum objašnjava: "Koncept naseeba često se koristi da bi se žene ušutkalo i uvjerilo da je njihova patnja jednostavno sudbina. Ali ja vjerujem da sudbina i slobodna volja postoje u krhkoj ravnoteži. Ne možemo kontrolirati gdje smo rođeni ili nasilje koje nam se nameće, ali možemo birati kako ćemo odgovoriti, kako ćemo se oduprijeti, kako ćemo iz patnje stvoriti smisao. Za Palestince, inzistirati na slobodnoj volji već je čin prkosa nametnutoj priči o brisanju."

Ako inzistiranje na slobodnoj volji znači prkositi nametnutom narativu brisanja, onda se ista logika može primijeniti i na budućnost zajednica u Palestini. Povijest podsjeća da ondje nekada nisu postojali samo zidovi i podjele – Židovi, muslimani i kršćani živjeli su jedni uz druge, dijeleći svakodnevicu i prostor. Može li se ideja zajedničkog života ikada vratiti izvan logike sukoba, može li se budućnost Palestinaca i Židova zamisliti izvan paradigme "jedni protiv drugih"?

"To da je Palestina nekoć okupljala Židove, muslimane i kršćane u zajedničkom životu je važno sjećanje, jer dokazuje da suživot nije utopija; on je postojao. Hoće li opet biti moguć ovisi o tome mogu li oba naroda zamisliti budućnost koja nije ukorijenjena u strahu. Za to će biti potreban novi jezik, onaj koji ne počinje od 'mi protiv njih', nego od zajedničke ljudskosti. Književnost i pripovijedanje presudni su za stvaranje tog jezika."

Solidarnost je moguća

Takav novi jezik već se probija u tekstovima židovskih autora i intelektualaca koji otvoreno kritiziraju izraelsku politiku. Čita li ih i koliko joj njihovi glasovi sada znače? "Da, čitam ih, i njihovi su mi glasovi jako važni. U trenucima kada su Palestinci ušutkani, kada židovski pisci ustanu i kažu: 'ne u moje ime', to nosi veliku snagu. Njihova hrabrost razbija mit da je kritika Izraela antisemitizam. Pokazuje da je solidarnost moguća, da se istina može izgovoriti izvan identitetskih razlika."

Dok u javnom prostoru naglašava važnost tih savezništava, u književnosti Rum ostaje najvjernija ženama i njihovim unutarnjim svjetovima. To potvrđuje i u svojem novom romanu Evil Eye (2023.), u kojem iznova istražuje naslijeđene traume i načine na koje one oblikuju ženske živote. U središtu priče je Yara, Palestinka rođena u Brooklynu, koja izvana djeluje ostvareno – ima obitelj, karijeru, sigurnost – ali ispod površine osjeća tjeskobu, neizrečenu bol i strah da nikada neće pobjeći vlastitim sjenama. Kao i u romanu Žena nije muškarac, i ovdje se otvara pitanje koliko je teško ženama raskinuti s naslijeđenim teretima, a da pritom ne izgube vlastiti identitet.

Kada pomisli na Palestinu danas – na uništena sela, izgubljene živote i žene koje usprkos svemu nastavljaju podizati djecu – Rum kaže da joj je jasno koliko im mora biti nevjerojatno teško zadržati identitet i dostojanstvo a istodobno graditi vlastiti život. No, pravo na život mora ostati slobodan izbor, napominje. "Mladim Palestinkama poručila bih: vaš je identitet vaše nasljeđe, ali vaš je život samo vaš. Nemojte dopustiti nikome da vas uvjeri kako preživljavanje mora doći po cijenu vašeg dostojanstva. Nosite svoju povijest, da, ali nemojte njome biti zatvorene. Gradite živote ispunjene radošću, kreativnošću i hrabrošću. I to je otpor."

Najlakše je očajavati, ali treba zadržati nadu

A može li se u takvoj stvarnosti još uvijek govoriti o nadi, u vremenu kada se, kad je riječ o Palestini, češće čuje očaj nego vjera u budućnost? Rum priznaje da je nada danas teška, ali upravo zato i nužna: "Nada je sada teška. Očaj je lakši", kaže. "Ali za mene nada živi u ženama. U majkama koje nastavljaju odgajati djecu među ruševinama, u mladim spisateljicama koje nastavljaju pričati priče, u djevojčicama koje nastavljaju čitati i kad im ruše škole. Nada nije naivno uvjerenje da će sve biti dobro. To je tvrdoglavo odbijanje da se očaju prepusti posljednja riječ", poručuje.

Njen roman Žena nije muškarac na površini djeluje kao intimna obiteljska saga, ali u svojoj srži funkcionira kao kritički portret cijelog sustava vrijednosti. Pritom, ona ne nudi jednostavne odgovore, ne moralizira, već slojevitim pripovijedanjem, kritički lucidno otvara prostor čitatelju da vidi pukotine u obiteljskim, društvenim i kulturnim okvirima. Njezina proza uspijeva biti i angažirana i književno suptilna, čvrsto ukorijenjena u konkretnim sudbinama žena koje se bore za glas, ali bez klizanja u ideološku didaktiku.

Rum piše o temama koje su univerzalne, a istodobno duboko ukorijenjene u palestinsko iskustvo – o patrijarhatu i nasilju, o naslijeđenim traumama, o rastrganosti između identiteta i asimilacije, o majčinstvu i glasovima žena koji su predugo bili utišani. U trenutku kada palestinska stvarnost ponovno izgleda kao neprekidna kronika gubitaka i stradanja, posebno je važno što hrvatska publika ima priliku susresti autoricu koja tu stvarnost zna pretočiti u literaturu sposobnu govoriti i o boli i o mogućnosti otpora. Nakon zagrebačkog predstavljanja romana u Novinarskom domu, Etaf Rum će u subotu 13. rujna, u Art-kvartu Benčić u Rijeci u razgovoru s Markom Pogačarom otvoriti 18. Vrisak – riječki sajam knjiga i festival autora.