Ostati isključivo u okvirima čiste književnosti, s beogradskim piscem Vladimirom Arsenijevićem praktički je nemoguće. Njegova proza, rođena iz tjeskobe devedesetih, masovnih odlazaka iz zemlje i tragičnog gubitka čitave jedne urbane generacije, neodvojiva je od žive i turobne političke stvarnosti.

Tijekom protekla tri desetljeća Arsenijević je izgradio prepoznatljivu autorsku, uredničku i aktivističku poziciju – napisao je ukupno dvanaest knjiga – romana, ilustriranih romana, knjiga dokumentarno-putopisne proze, zbirki priča, eseja, dramskih tekstova i scenarija – pokrenuo kultnu izdavačku kuću Rende, vodio beogradsku podružnicu V.B.Z.-a te 2009. godine osnovao Udruženje i festival KROKODIL, koji je izrastao u jedno od najvažnijih regionalnih mjesta književnog susreta, dijaloga i građanskog aktivizma.

Njegov svakodnevni terenski angažman u Beogradu – beskompromisna borba protiv govora mržnje, uklanjanje fašističkih grafita i organiziranje komemorativnih akcija – pretvorio ga je u izravnu metu uličnog radikalizma, što je nedavno kulminiralo u fizičkom napadu na njega usred Beograda, tijekom priprema za obilježavanje obljetnice genocida u Srebrenici.

Rođen u Puli 1965. godine, Vladimir Arsenijević u javni i kulturni život stupio je potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih kao dio beogradske punk i novovalne scene, svirajući u sastavima Urbana gerila i Berliner Strasse. U književnost je ušao 1994. s antiratnim romanom U potpalublju i odmah osvojio NIN-ovu nagradu, kao najmlađi dobitnik u povijesti tog priznanja i prvi autor koji ga je dobio za debitantsku knjigu. Roman je ubrzo preveden na više od dvadeset jezika, lansiravši svojeg autora među najprevođenije suvremene regionalne pisce.

Formalni povod za naš susret na riječkom književnom festivalu Vrisak nakladničke kuće V.B.Z. bio je njegov roman Duhovi (2023., Laguna), četvrti, završni dio opsežne trodesetljetne tetralogije Cloaca Maxima – no, dok iz riječke perspektive gledamo na beogradske i regionalne potrese, razgovor neizbježno vrlo brzo skreće s korica romana na usijani politički teren.

Napad ispod Brankovog mosta, 28 prekršajnih prijava zbog prebojavanja grafita mržnje, ubacivanje ekstremne desnice u građanske prosvjede, prijevremeni izbori, "Studentska lista" i pitanje može li sama smjena vlasti donijeti dubinsku promjenu svijesti… uoči izvanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji 25. listopada, s Arsenijevićem smo popričali o paradoksima modernog Beograda, sustavnom kontinuitetu srbijanske političke autokracije i tome kako očuvati integritet vlastitog mikrosvijeta.

Romanom Duhovi zaključili ste priču započetu još 1994. debitantskim romanom U potpalublju. Je li se u međuvremenu promijenio vaš pogled na način na koji društveni lomovi određuju sudbinu pojedinca?

Tetralogija je osmišljena još dok je nastajao rukopis prve knjige, između 1992. i početka 1994., dakle usred najgoreg horora devedesetih. Zamislio sam priču koja u prve tri knjige pokriva kronološki vrlo kompaktan period od godinu dana i prati junake jedne mlade obitelji, opterećene vlastitim, ali i generacijskim demonima odrastanja tijekom osamdesetih. Ulaskom u devedesete suočavaju se s implozijom svega i novim okolnostima koje ponajviše nalikuju Armagedonu – nemoguće je znati što se nalazi s druge strane.

Istodobno smo živjeli u širem europskom kontekstu koji je prolazio kroz mnogo bolje dane. Pao je Berlinski zid, Istočni blok se otvarao i mnoga su očekivanja bila optimistična, osim na našem lokalnom planu. Zato sam četvrtu knjigu, ono što će poslije postati Duhovi, zamislio kao knjigu koja se događa u budućnosti. Vjerovao sam da će se u međuvremenu sve ovo završiti, kako god se završilo, te da ćemo se upristojiti i početi živjeti kao sav normalan svijet. Mislio sam da ćemo završiti kao neka nova Švicarska ili Švedska. To je trebala biti pozicija iz koje pripovjedač govori: iz jedne normalne, pristojne sadašnjosti vraća se u užasnu prošlost i rekonstruira je.

Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je jasno, naročito u Srbiji, da se budućnost nije razvila ni približno u skladu s tim očekivanjima. Otuda osjećaj duboke iznevjerenosti koji pripovjedač unosi u priču trideset godina poslije. Sada je već u šezdesetima, kada svakako vrijedi pogledati unatrag. Ostaje osjećaj da su stvari iskliznule, da nisu pod našom kontrolom i da možda, objektivno, nikada nisu ni bile. Beograd je beskrajno išaran porukama mržnje, šovinističkim i ratnohuškačkim grafitima, podrškom Rusiji, muralima Putinu i Ratku Mladiću.

Živjeti okružen neprestanom glorifikacijom svega toga, a istodobno znati da su iste društvene silnice od početka ozbiljno poremetile i tvoj vlastiti život… to je ono što na kraju ostaje s njim.

Imate li osjećaj da Srbija i zemlje s kojima je nekada dijelila isti politički i kulturni prostor danas više ne žive u istom vremenu?

Medijska slika svakako stvara takav osjećaj. Ali kada biste sada otišli u Beograd ili neki drugi grad u Srbiji, zatekli biste prilično normalan život, a neke su stvari čak vrlo dobre. Procesi su višesmjerni i kompleksni. Stvarnost u Srbiji nesumnjivo je premračna kada govorimo o ljudskim pravima, demokratskom uređenju i načinu na koji Srbija komunicira sa samom sobom, susjedima i svijetom.

S druge strane, Beograd je u posljednjih desetak ili petnaest godina postao neusporedivo živopisniji grad. U njega su došli ljudi sa svih strana svijeta, ulice su raznolike, kulturna i gastronomska scena vrlo su žive. Jedno ne isključuje drugo. Ali ono što Srbija odlučuje komunicirati o samoj sebi ostatku svijeta doista jest niz katastrofa. To pokazuje da je riječ o nezrelom društvu koje vode koristoljubivi političari i koje se, ukupno gledano, nimalo ne snalazi u vremenu i prostoru. Mislim da upravo tu danas leži bitna razlika između Srbije i drugih zemalja u njezinu okruženju.

Često upozoravate na paradoks srbijanskog društva u kojem postoji snažna emotivna fascinacija Rusijom kao "velikim bratom", dok istovremeno mladi masovno emigriraju u zapadne zemlje i teže europskom standardu. Odražavaju li proruski murali i poruke dubinsko opredjeljenje društva ili je ipak riječ o politički proizvedenoj slici stvarnosti?

Znate što, istog trenutka kada su devedesete završile, padom Miloševića 5. listopada, krenuo je tsunami revizionizma, i dolazio je sa svih strana društva. I dok je Đinđić bio živ imali smo mnogo razloga za zabrinutost oko toga kamo se krećemo; čak je i on bio svjestan da mora pribjegavati političkom oportunizmu: isporučit ćemo ove zločince Haagu, ali zauzvrat moramo dati neke koncesije dijelu društva koji ima drukčije stajalište. Danas ljudi žale za tim vremenom, ali ni ono samo po sebi nije davalo mnogo razloga za optimizam.

Kada jedno društvo zatvorite u mjehur koji se zove suvremena Srbija i 25 godina ga izlažete konstruktima, lažima i potpunim izmišljotinama o ključnim pitanjima – o tome što se događalo u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, kakav je naš odnos prema počinjenim zločinima – što možete očekivati nego društvo koje je na kraju prihvatilo ono što ste mu toliko dugo nudili?

Posebno je poražavajuće što to vrijedi i za mlade ljude koji te "istine" često uopće ne preispituju. Prema toj slici prošlosti, mi smo ovdje praktički sadili jagode i uzgajali cvijeće sve do NATO-ova bombardiranja, a onda se odjednom pojavio veliki, zli NATO i, nitko ne zna zašto, bombardirao nas. Razumijevanja, suosjećanja i empatije prema zlu koje je počinjeno drugima gotovo da nema; postoji samo golemo samosažaljenje.

Srebrenica je možda najjasniji primjer. Riječ je o jednom od najtemeljitije istraženih i dokumentiranih masovnih zločina: postoje grobnice, DNK analize, svjedočenja i rekonstrukcije događaja. Pa ipak, činjenice ne uspijevaju pobijediti ono što bih nazvao emocionalnim istinama i logikom "a što su oni nama radili?" To sam vidio i kada smo pokušali održati komemorativni skup povodom genocida u Srebrenici.

Mladići koji su nas napali došli su ispisivati poruke poput poput "Ratko Mladić – srpski heroj" i "Živjela Vojska Republike Srpske", a broju ubijenih u Srebrenici suprotstavljali su navodni broj srpskih žrtava u Bratuncu i Podrinju. Postoji i formulacija koju stalno čujete: "Bio je to stravičan zločin, ali nije bio genocid." Dobro, ali onda se morate zapitati: gdje počinje genocid, koji je to broj? Ako 8.372 tisuća ljudi nije genocid, a neki veći broj jest, gdje je granica? To je morbidno poigravanje brojkama kojim se izbjegava jedino važno pitanje: možemo li napokon ozbiljno promisliti što se dogodilo i što je učinjeno u naše ime?

Pritom nitko nije optužio čitav srpski narod da je počinio genocid. Postoje konkretni ljudi koji su za konkretne zločine optuženi i osuđeni. Ali društvo je samo sebe počelo poistovjećivati s njima: tvrdnju da je počinjen genocid pretvara u tvrdnju da netko "Srbe proglašava genocidnim narodom", a osuđenog ratnog zločinca pretvara u heroja koji se uznio u kič-verziju srpskog raja. To je ludilo društva koje kao da samo sebi želi zlo.

Problem je zato dublji od pitanja hoće li na vlasti biti Vučić ili netko drugi. Temelji na kojima počivaju samosvijest i dominantna slika prošlosti u srpskom društvu još nisu ozbiljno problematizirani. Dok se to ne dogodi, teško je očekivati stvarni iskorak.

Napadači na komemoraciji bili su izrazito mladi. Kako objašnjavate da mržnju i obranu ratnih zločina iz devedesetih danas tako radikalno preuzimaju ljudi koji tada nisu bili ni rođeni?

Ne treba zaboraviti da postoji čitava linija zapovijedanja i da su oni samo posljednji u tom nizu. Ne želim time umanjiti njihova uvjerenja jer ti mladi ljudi zaista vjeruju u ono što promoviraju, ali njih je definitivno netko poslao tamo. Uvjerili smo se da postoji vertikala koja presijeca srpsko društvo i izravno povezuje njegovo dno s najvišim političkim vrhovima. Ako krenete odozdo, imate tinejdžere – svojevrstan hibrid navijačkih huligana koji komuniciraju preko Telegram grupa s desecima tisuća članova.

Izuzetno su dobro organizirani i financijski osigurani, imaju snažan osjećaj pripadnosti grupi i mogu se u trenutku organizirati u stotinama kada nešto treba napraviti. To ih čini impresivnom skupinom za nekoga kome su takve usluge potrebne. Iznad njih imate različite razine sustava – komunalnu miliciju, policiju, inspektore. Problem nastaje kada se dođe do prve politički relevantne razine, državnog tužiteljstva, gdje mnogi slučajevi jednostavno stanu.

U napadu na mene sudjelovalo je tridesetak mladića, a petorica su bila u neposrednom fizičkom kontaktu sa mnom. Kada je slučaj stigao do tužiteljstva, navodno su identificirane dvije osobe i dobile prekršajne prijave. Kazna je deset tisuća dinara, odnosno pet tisuća ako je platite u određenom roku, otprilike 40 eura. A zašto dvojica? Jer da ih je bilo trojica, onda bi to automatski bilo kazneno djelo, a ne prekršaj. S druge strane, mi smo zbog uklanjanja mrziteljskih grafita dobili 28 prekršajnih prijava; u jednoj je doslovno stajalo da smo "nanošenjem bijele boje na zid bijele boje uništili vanjski izgled zgrade". To je Kafka u vrlo konkretnom obliku.

Mladi ljudi vrlo dobro vide da za njihovo nasilje praktički nema posljedica. U ovom konkretnom slučaju riječ je o neformalnoj ultradesničarskoj skupini Klub 451. Naziv se referira na Fahrenheit 451, knjigu Raya Bradburyja o društvu koje spaljuje knjige, što je samo po sebi prilično uvrnuto – ili Bradburyja nisu dobro čitali ili ne znam otkud im ideja da koriste upravo taj broj. Ta najmlađa desnica baštini tradiciju zapadnoeuropske i srednjoeuropske ekstremne desnice. Više su neonacisti nego neočetnici, premda im odgovara i sve što promovira neočetnička desnica.

Nema nikakve sumnje da su ondje bili ciljano – nisu se slučajno pojavili. Znali su tko sam, imali su sve informacije i po svemu što znamo dobivaju određene naloge i financijsku podršku. Njima je pritom zgodno to raditi jer je potpuno u skladu s njihovim uvjerenjima. Nitko ih nije angažirao da naprave pozitivan mural o gay prideu – to bi im vjerojatno izazvalo stanovitu moralnu krizu.

S obzirom na sve prijave, kazne i napade kojima ste izloženi, ne dosadi li vam "građanski neposluh"?

Ne, zaista ne. Shvaćam ga kao neku vrstu higijene. Gledano na duge staze, iracionalno je prati zube ili mazati lice kremom jer svi znamo što nas na kraju čeka, ali ipak to činimo. Imamo neku obvezu prema sebi da budemo reprezentabilni. Ja na isti način razmišljam o gradskim sredinama. Trudim se da, dokle god sežu moje mogućnosti, taj mali komad prostora bude koliko-toliko pristojan. Svjestan sam da čovjek mora povući neku umjetnu granicu: odavde nadalje više nije moj rajon. Ali nema druge. To je maksimum koji mogu učiniti.

Jako smo se trudili okupiti aktiviste, ali to je prilično teško. Možemo omalovažavati desnicu i kritizirati je, ali evidentno je da ona vrlo predano radi na svojoj strani i da je, bojim se, među mladima mnogo uspješnija u stvaranju narativa koji su "ljepljivi" i lako se prihvaćaju. Naučili su kakva se snaga krije u suvremenim sredstvima komunikacije i vrlo uspješno preokreću paradigme. Tako da se svi mi ostali imamo čime baviti.

Istodobno je politički mainstream svoju političku budućnost u velikoj mjeri uložio u famozni Expo 2027. Sada su najavljeni izbori za 25. listopada; netko će pobijediti, ali tko god pobijedi, Expo će se održati. A ako zaista želite dovesti strane goste u takav grad, možda biste ga ipak trebali upristojiti. Naravno, možda je ovo što sada vidimo iskrenije jer, objektivno, to smo mi.

Na izbore Studentski pokret izlazi s vlastitom građanskom listom; koje domete i izazove vidite u tom izravnom ulasku studenata u izbornu utakmicu?

Imao sam priliku zajedno sa Studentskim pokretom evoluirati od nečega što mi je u početku bilo vrlo prihvatljivo do nečega što mi je danas mnogo teže prihvatiti. Sada bih mogao glasati onako kako to, kažu, rade Francuzi – držeći se za nos. Trenutačno nitko u Srbiji nije moj prirodni izbor. Gledali smo kako se taj pokret mijenja iz nečega što je ikonografski pripadalo općoj europskoj suvremenosti 21. stoljeća prema ponovnoj dominaciji nacionalističkih simbola. Pojavljuju se fascinacija Rusijom, Wagnerove zastave, snažni anti-NATO sentimenti i autoviktimizacija.

Studenti se okupljaju ispred bombardirane zgrade Generalštaba kako bi prosvjedovali protiv NATO-ova bombardiranja, premda tada nisu bili ni rođeni, ali istodobno ne pokazuju jednaku potrebu da se suoče sa zločinima koje su srpske snage počinile širom regije. Tu je i angažiranje ratnih veterana da štite studentske prosvjede. Za mene su naši ratni heroji ljudi iz antiratnog civilnog društva devedesetih – antiratni i ženski pokret, feministkinje i lezbijke koje su se borile protiv rata, prosvjedovale po gradovima i zbog toga trpjele nasilje većine. To su ljudi koji su ostali gotovo nezabilježeni i zaboravljeni.

A ti matori likovi s pivskim trbusima koji 35 godina poslije ne mogu ništa drugo nego nataknuti tu glupu beretku na glavu i od toga napraviti svoj identitet – po svemu što znamo o djelovanju srpske vojske na Kosovu, u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, vjerojatno bi i njihovo pravo mjesto bilo u Haagu. I sada gledamo neku sinergiju između tih naših navodno lijepih, prepametnih mladih ljudi i tih bitangi.

Tu ja imam svoje crvene linije. Kada smo na prosvjede donosili ukrajinsku zastavu ili zastavu Europske unije – jer ako se tvrdi da pokret nije desničarski, nego inkluzivan, onda valjda u njemu ima mjesta i za nas, a ne samo za četnike – bili smo izloženi fizičkom nasilju. Zastave su nam poderane i apsolutno nitko nije stao u našu obranu. To je bilo 15. ožujka prošle godine i tada sam posljednji put bio na tim prosvjedima.

Od tada su se stvari nastavile kretati u tom smjeru. Odjednom glavna tema više nisu ljudi poginuli pod nadstrešnicom u Novom Sadu, nego je nekom magijom to postalo Kosovo. Posvuda su poruke "Ne damo Kosovo", zastave i karte Srbije s Kosovom kao njezinom pokrajinom.

Zbog svega toga problematična mi je i sama studentska lista. Ona uključuje neke prilično ekstremno desne ljude, a studentski pokret podržavaju i Narodne patrole i svi ti ljudi o kojima govorimo, tipa Feđa Dimović iz Beogradskog sindikata. Svjestan sam zašto bi moje stajalište moglo biti pogrešno na razini realpolitike, ali ja ne živim u tom svijetu i ne moram u tome sudjelovati. Za mene je taj prostor postao zagađen i toksičan i jednostavno više ne nalazim svoje mjesto u njemu.

Čudi me i slijepo prihvaćanje priče o divnim, prepametnim mladim ljudima pred kojima se svi trebamo skloniti jer smo mi navodno bili glupi, a sada dolaze oni koji će nam pokazati kako se to radi. U tome ima neke vrste generacijskog mazohizma. Na kraju, danas imate SNS i Vučića, imate takav Studentski pokret i ideju plenuma i tih fantomskih tijela koja donose odluke, a da zapravo ne znamo tko ih je, kako i kada donio. A onda imate takozvanu proeuropsku opoziciju, koja je opet svojevrstan konglomerat različitih političkih stranaka i više ili manje simpatičnih ljudi. Pa izvolite, to vam je ponuda.

Ipak mislim da nije pametno ne glasati. Treba napraviti neku kalkulaciju i odlučiti što je u tom trenutku najrazumnije. Ali izlaziti na izbore s velikim oduševljenjem ili pretjeranim očekivanjima od onoga što će nakon njih uslijediti, po meni nije pametno.

Koliko ulazak radikalnih desničara presvučenih u antivučićevske opcije komplicira temeljne ciljeve studentskog prosvjeda u borbi protiv režima?

Kada bismo točno znali koji su temeljni ciljevi, možda bismo to mogli odrediti, ali oni zapravo nikada nisu bili sasvim jasni. Jasni su bili samo u kratkom trenutku kada se tvrdilo da je pokret apolitičan: mi samo tražimo odgovornost. Ali to nije bilo realno. Pitanje odgovornosti za smrt ljudi pod nadstrešnicom u Novom Sadu nužno vodi prema vrlo visokim političkim figurama, a tada se postavlja potpuno političko pitanje njihove održivosti na vlasti.

To su znali i oni, i upravo je zato cijela stvar toliko uspješno odigrana da se danas gotovo više nitko ni ne sjeća da je netko prije svega trebao odgovarati za te smrti. Ali stvar nije mogla stati na tome: jednom kada pokrenete pitanje odgovornosti, počinje domino-efekt koji bi, prema svemu što smo znali, morao završiti pitanjem pada vlasti. Sve nakon toga djelovanje je različitih sila koje postoje u srpskom društvu, a jedna od njih jest snažna desnica.

Prosvjedi su zato vrlo brzo počeli dobivati etnonacionalistička obilježja. Od studenoga, kada je pala nadstrešnica, do veljače prošlo je vrlo malo vremena, a već smo gledali Kosovo, ljude sa šajkačama i čovjeka koji glumi Isusa i nosi križ od deset metara. Pa jeste li vi normalni? Što je ovo? I nije problem samo u tome što su takvi ljudi ondje, nego što tisuće drugih mirno hodaju pokraj njih i očito im ništa od toga ne smeta. To me potpuno šokiralo.

Tu su i tisuće srpskih zastava. Mislim, mahati srpskom zastavom u Srbiji do te mjere stvarno je nenormalno. Kao da postoji potreba za dvostrukim ili trostrukim potvrđivanjem vlastitog identiteta. I sve je to ušlo u prosvjedne mase i prihvaćeno je gotovo bez većeg otpora. Na rubovima je izazvalo ogorčenje ljudi koji sebe ne mogu vidjeti u koaliciji s takvim idejama. A onda je, paradoksalno, naša gadljivost prema svemu tome stvorila još više prostora desnici da zauzme pozicije – i oni su to iskoristili.

S druge strane, imate i djelovanje ruskih službi. Odjednom se toj djeci u rukama pojavljuju zastave veličine šest puta deset metara, doslovno s onim loknastim Isusom pod kojim su ruske trupe činile zločine u Ukrajini i razarale čitavu zemlju. Uz njih su, naravno, i zastave koje zazivaju nekakvo zamišljeno vraćanje Kosova pod srpsko okrilje. A to bi, ako tu ideju dovedete do njezine logične posljedice, podrazumijevalo krvavi rat u koji bi bile uključene i NATO snage jer se one ondje nalaze.

Čak i kada bi se ti mokri snovi nekim bizarnim čudom ostvarili, ljudi koji ih promoviraju ne znaju odgovoriti na vrlo jednostavno pitanje: što bismo kao društvo onda radili s dva milijuna kosovskih Albanaca? To je vrlo kompaktno biračko tijelo koje bi moglo nadglasati pojedine političke opcije među Srbima i postati iznimno snažno u našim institucijama, što bi možda bila neka vrsta poetske pravde. Naravno, nitko od onih koji zagovaraju takav scenarij zapravo ne želi da se to dogodi.

I sve je to Studentski pokret usisao u sebe pod jednom zgodnom catch-all parolom. Onda nam obično kažu: ne brinite, to je sada samo taktika prema desnici; kada se oslobodimo ovih zlikovaca, onda će oni to riješiti. A ja pitam: tko će među njima to riješiti? Tko je taj koji će to rješavati ako oni sami vjeruju upravo u tu sliku stvarnosti, a ni u jednu drugu? Meni je zato sve to duboko neuvjerljivo.

No, mnogi upravo to zagovaraju, široke oporbene saveze sa zajedničkim ciljem rušenja vlasti. Može li se autokratski sustav demontirati u savezu s opcijama koje dijele iste ideološke temelje kao i režim koji se ruši?

Mi smo već jednom vrlo jasno vidjeli – i to nas do danas boli – da je to nemoguće. Bilo je to 5. listopada 2000., koji se potom pretvorio u simbolički 6. listopada koji se zapravo nikada nije dogodio. A upravo smo za to radili tijekom devedesetih, još od prvih začetaka civilnog društva: paljenja svijeća, prosvjeda protiv granatiranja Dubrovnika, iznošenja crnog flora za Sarajevo. Na kraju Milošević pada i praktički istog trenutka gledamo sve te preletače; ljudi iz starog sustava odjednom se promoviraju kao heroji novog vremena.

Pojavljuju se ljudi poput Legije, poslije osuđenog za ubojstvo Zorana Đinđića, i pripadnici paravojnih formacija koje su za državu činile zločine, a sada patetično kleče pred patrijarhom koji ih blagoslivlja. I sve to gledate u realnom vremenu. Zato ljudi i govore da 6. listopada nikada nije svanuo. Naša šansa da se pretvorimo u neko polunormalno društvo doslovno je sasječena u korijenu. I onda se pitam na čemu ljudi danas temelje tu nadu. Kako se i dalje uspijevate nadati da će ovaj put biti drukčije? To je za mene wishful thinking, a ne racionalna procjena.

Mnogima se danas čini da se naša stvarnost pokvarila onoga trenutka kada je Aleksandar Vučić došao na vlast. Ali taj kontinuitet, realno govoreći, možemo pratiti kroz čitavu modernu srpsku povijest, sve do početaka stvaranja moderne srpske države u prvoj polovici 19. stoljeća, postupnog izlaska iz Osmanskog Carstva, autonomije, Kneževine pa Kraljevine Srbije: autokracija, samovolja, brutalnost, zloupotreba društvenih resursa za vlastite ambicije, zanemarivanje potreba društva i tako dalje.

Za nas nema stvarnog pomaka dok se još jednom, posljednji put i doista ozbiljno, ne okrenemo prema svemu što se dogodilo devedesetih i s time se suočimo. Bez toga ovo društvo nema načina prosperirati i krenuti naprijed. A zasad to još nitko ne želi.

Što očekujete da će se dogoditi 25. listopada?

Ne znam, ali siguran sam da će se 26. listopada dogoditi nasilje, jer ne vidim kako bi se stvar mogla odviti drukčije. Ili je Vučić pao ili nije – u oba slučaja mislim da nakon toga slijedi nasilje. Već sada otkrivaju se nepravilnosti, ljudi se masovno prijavljuju kao izborni kontrolori i provjeravaju biračke popise gdje god mogu. Ako vlast proglasi pobjedu, uvjeren sam da će je druga strana osporavati, da će uslijediti ulični prosvjedi, a onda mogu pretpostaviti i policijsko nasilje.

S druge strane, što ako Vučić izgubi? Ne znam koji je njegov plan za taj slučaj. Možda sjedne u avion i ode u Moskvu ili Peking, ali nisam siguran. U svakom slučaju, na terenu ostaje SNS, najmasovnija politička stranka koja je ikada postojala u Srbiji, masovnija čak i od SPS-a u njegovim zlatnim danima. To je jedna golema interesna zajednica u kojoj je mnogo ljudi odlučilo zaboraviti na vlastito dostojanstvo, pa na kraju i na osjećaj osobne autonomije, zbog manjih ili većih koristi. Ta vrsta podaništva, kulta ličnosti i sluganskog javnog odnosa prema Aleksandru Vučiću nešto je što bi povijest doista trebala zabilježiti.

Dakle, čak i ako on nekamo ode, ostat će mnogo ljudi koji će drugima biti krivi – jer jesu odgovorni za ono što su radili. Zato ne mogu zamisliti da se nećemo suočiti s kraćim ili duljim razdobljem društvenog nasilja. Srbija samu sebe vodi prema tome. Nakon svih žrtava te inherentne agresivnosti, na kraju bi i sama mogla postati žrtvom dinamike koju tako pažljivo njeguje. Ja sam posljednji čovjek koji priželjkuje bilo što nasilno, ali možda je i to dio puta prema nekom osvješćivanju.

Je li sama smjena vlasti dovoljna za promjenu?

Ne vjerujem. Tko god sjedne tamo, vrlo brzo shvati odakle dolazi novac. Možete neodgovorno lupetati dok niste na vlasti, ali kada trebate realizirati konkretne projekte, postaje jasno da postoji jedan koliko-toliko siguran izvor novca, dok su drugi manje sigurni ili je njihova cijena viša. A taj je izvor Europska unija. Tko god dođe na vlast suočit će se s istim problemima čim uđe u domenu realpolitike: kako ostvariti ono što namjerava. A mi zapravo još uvijek ni ne znamo koje su namjere studentske liste.

Kada ih pitate postoji li plan za prve dane nakon promjene vlasti – što radite s nacionalnom televizijom, koje institucije prvo reformirate – shvatite da takvog plana nema. Za Vučića, s druge strane, ne sumnjam da ima plan. Ali tko god poslije njega dođe, ondje će i dalje biti ruski ambasador Aleksandar Bocan Harčenko, ruski utjecaj, kineski ekonomski i geopolitički interesi, sve te brze pruge i veze poput Beograd–Budimpešta. Ništa od toga nije bez političke cijene. Jedino je kineski utjecaj uglavnom više soft nego ruski, koji je brutalan i izravan.

Dakle, mnogo je tu stvari s kojima ćemo se morati suočiti. Dan poslije morat ćemo se probuditi i shvatiti da nismo stigli na kraj ničega, nego eventualno tek na sam početak – a i taj je početak već opterećen mnogim strujama koje smo vidjeli unutar studentskog pokreta. Kako će ljudi koji ga predstavljaju rješavati sva ta pitanja? Tko zna.

Prilično ste fatalistični…

Ja sam zapravo potpuni fatalist; politički uopće nisam optimističan i mislim da je sve otišlo dovraga i da se odatle više nikada neće vratiti. Ali mislim da danas, možda za razliku od nekih ranijih generacija, ipak imamo privilegij da barem dijelom budemo aktivni kreatori svjetova u kojima živimo. Ali, paradoksalno, nisam ni pesimist. Možda je jedina svijetla točka spoznaja da ipak imamo pravo i obvezu prema vlastitim mikrosvjetovima – obiteljima, prijateljima i ljudima s kojima dijelimo svakodnevicu.

To je nešto čemu vrijedi posvetiti pažnju i što treba njegovati s ljubavlju. U ovoj paranormalnosti u kojoj sada živimo ipak možete izgraditi svoj intimni krug, okružiti se ljudima koje volite i koji vole vas, pronaći ljude s kojima možete podijeliti ono što vam je važno. I to život čini lakšim. Kada razmislim, drago mi je što sam tu. Ne mislim da je bila greška što sam nastao. Unatoč svom tom fatalizmu, nekako ipak mislim da je život OK i da ga vrijedi živjeti.