U nedjelju, 13. rujna 2026. u Peacock Theateru u Los Angelesu dogodilo se nešto veselo u svijetu TV i streaming serija. Naizgled i na prvu - ništa posebno & ajmo još jednom jedno te isto. Održana je 78. dodjela Primetime Emmyja, najvažnijih američkih nagrada za televizijski i streaming program, u mnogim slučajevima dodjela nagrada na koje većina nas gledatelja koluta očima jer odabir laureata nerijetko odražava konzervativnost i okoštalost kriterija koji stoje iza kipića.

No ipak - svi mi koji serije pratimo s nešto više strasti i interesa nego što je zdravstveno i društveno preporučljivo ovaj put nismo prijenos ceremonije dočekali s izrazom bijede i negodovanja na licu, kao ni s tradicionalnom konstatacijom da 'emmyjevci opet niš' ne kuže'. Naprotiv – praktički se dogodilo čudo. Ukus gledatelja, kritičarsko oduševljenje i odluke jedne velike, stare i poslovično okamenjene nagradne institucije na trenutak su se našli u sinkronicitetu.

Negdje između prvog dodijeljenog kipića i trenutka kada je postalo jasno da će jedna priča o ukletoj otočkoj zajednici pomesti sve pred sobom, televizijska Akademija doživjela je vrlo neobičnu večer. Stolice su ostale na mjestu, voditelji pristojno odjeveni, crveni tepih uredno razmotan, nitko nije prijavio da se u garderobi skriva neko čudno biće iz mora – a ipak je 'Widow's Bay', serija o ukletom otoku, lokalnoj upravi, drevnim prokletstvima i raznim stvorenjima koja nijedan pristojan turistički ured ne bi stavio u prospekt, totalno demolirala Emmyje.

Četrnaest nagrada iz devetnaest nominacija. Rekord za humorističnu seriju, pa onda još k tome i humorističnu seriju koja zasad ima samo jednu sezonu. Najbolja humoristična serija, scenarij Katie Dippold, režija Hira Muraija, Matthew Rhys za glavnu ulogu, Kate O'Flynn i Stephen Root za sporedne, Betty Gilpin za gostujuću. Pali su i Emmyji za fotografiju, scenografiju, glazbu, izbor glazbe, casting, montažu zvuka, miks zvuka. Samo sam čekala kad će im netko udijelit i Nobelovu nagradu za NEMIR. Akademija nije 'Widow's Bayu' dobacila počasni keksić zato što je simpatično čudan. Uzela ga je za ruku, dovela pred ljude i predstavila ga kao svojeg apsolutnog ovogodišnjeg liblinga.

I to je ludo. I divno. I u kulturnom kontekstu - mnogo zanimljivije od pitanja tko je te večeri imao najljepšu haljinu. Jer 'Widow's Bay' pripada onoj vrsti serije koja se donedavno u prostorijama velikih nagrada uglavnom morala pojaviti s lažnom osobnom iskaznicom.

Tajne ukletog otoka

Seriju je osmislila Katie Dippold, a njezin je glavni junak Tom Loftis, gradonačelnik malog otočnog mjesta u Novoj Engleskoj, kojega Matthew Rhys igra s idealnom mješavinom iscrpljenosti, razboritosti i sve slabije vjere da se problemi lokalne samouprave mogu riješiti sjednicom vijeća. Tom želi spasiti mjesto od gospodarskog propadanja i pretvoriti ga u turističko odredište. Problem je u tome što lokalni čudaci tvrde da je otok uklet.

Lokalni čudaci, pokazat će se, imaju dosta solidne temelje za takvu tvrdnju.

Slijede čudovišta, krv, drevne tajne, stanovnici s vrlo osebujnim odnosom prema vlastitoj povijesti i mjesna uprava koja sve to mora nekako uklopiti u razvojnu strategiju. Oko Rhysa okupljena je veličanstvena galerija likova koju nose Kate O'Flynn, Stephen Root i društvo, dok režijski rukopis Hira Muraija cijeloj stvari daje ono presudno mrtvo-hladno lice. Kamera ne trepće kad postane smiješno. Ne trepće ni kad postane strašno. 'Widow's Bay' ozbiljno shvaća i svoju komediju i svoj horor, pa jedno drugome ne smetaju nego se međusobno hrane.

Upravo je zato toliko važno što su među njegovih četrnaest Emmyja završile nagrade za fotografiju, scenografiju, glazbu i zvuk. To su zanati od kojih se gradi svijet žanrovske serije. Akademija ovaj put nije pohvalila odličnog glumca koji se nekako zatekao među čudovištima. Nagradila je i čudovišta. Preciznije, nagradila je ljude koji su ih učinili uvjerljivima. A to je, za instituciju koja je desetljećima imala vrlo jasnu predodžbu o tome kako izgleda 'važna televizija', popriličan događaj.

Prestižne TV i streaming serije dugi su niz godina, više od nekoliko desetljeća, naime, imale gotovo pa propisanu recepturu. Jednosatna drama, moralno ambivalentan antijunak, obiteljska trauma, kriminal, politika, korporacija, policija ili droga, po mogućnosti nekoliko navedenih sastojaka odjednom. Skupa fotografija. Egzistencijalna tjeskoba. Muškarac koji tronutih i teških očiju gleda kroz prozor i puši. Osovina 'Sopranosi' – 'Mad Men' – 'Breaking Bad' – 'Better Call Saul' – 'Succession'. Sve redom veličanstvene serije.

Problem je nastao kada je njihov registar iz oznake određene vrste izvrsnosti prerastao u definiciju izvrsnosti same. Počelo se (i nastavilo) vjerovati da jedino tako možemo ozbiljno shvatiti TV seriju. Kvalitetna televizija postala je televizija koja izgleda dovoljno ozbiljno da joj vjerujemo kad nam kaže da govori nešto važno o ljudskom stanju. Ako se pritom u kadru pojavi zmaj, izvanzemaljac, vampir ili morska vještica, ljudsko stanje odjednom treba dodatnu dokumentaciju.

Žanr – oh, taj tako prezreni ŽANR – godinama je ipak kopao tunele ispod ograde.

I žanrovske serije su - zapravo - o ljudima

Možda među prvima, kroz taj se tunel probio pradjed high-end žanrovske televizije - serija 'Dosjei X', koja je devedesetih Akademiju natjerala da prizna kako se među izvanzemaljcima, mutantima i paranormalnim pojavama može kriti vrhunska televizija. Osvojio je petnaest Emmyja, Gillian Anderson dobila je nagradu za glavnu glumicu, serija je četiri puta nominirana za najbolju dramu – ali posljednja vrata ostala su zatvorena.

'Lost' ih je 2005. ozbiljnije odškrinuo osvajanjem Emmyja za najbolju dramsku seriju. No 'Lost' je u kulturnoj recepciji vrlo brzo dobio onu poznatu legitimacijsku rečenicu: da, tu jesu otok, dimno čudovište i kojekakve vremensko-prostorne svinjarije, ali serija 'zapravo govori o ljudima na duboko filozofski način'. Kao da bi dimno čudovište bez potvrde o dubokoj metafori moralo čekati pred ulazom.

'Igra prijestolja' potom je dovela zmajeve ravno na banket i postala golema emmyjevska institucija. I toj se seriji dugo 'pomagalo', dugo joj se 'praštalo' ili je se pravdalo objašnjenjem da je to 'zapravo politička drama', Shakespeare s mačevima i malo više golotinje. 'Stranger Things', 'Black Mirror', 'Westworld', 'The Mandalorian', 'Yellowjackets', 'The Last of Us', 'Severance' i 'Andor' nastavili su širiti prostor, a 'What We Do in the Shadows' nekoliko je godina veselo dokazivao da vampiri mogu ući i u kategoriju najbolje humoristične serije bez prethodnog polaganja emmyjevskog kvalifikacijskog ispita iz kolegija 'Ovo Je Zapravo O Ljudima'. Mislim, NARAVNO da je zapravo o ljudima, majku vam vašu! O čemu bi bilo? O glečerima?

Publika je za to vrijeme već odavno prihvatila te institucijski prezrene, ko fol NEOZBILJNE žanrove.

Streaming je temeljito razvalio staru hijerarhiju u kojoj je televizijska zabava stanovala na jednoj adresi, a televizijska umjetnost na drugoj, definitivno u boljem kvartu. Gledatelji su bez osobitih teškoća prihvatili znanstvenu fantastiku o korporativnom otuđenju, zombi-seriju o roditeljstvu, vampirsku komediju o uredskim odnosima i distopiju o tome što poslodavac može učiniti čovjeku ako mu ljudski resursi dobiju dovoljno velik proračun. Jedino su nagradne institucije još neko vrijeme kaskale za gledateljima sitnim, opreznim koracima, kao stariji rođak koji je upravo doznao da više nije nužno imati televizor da bi se gledala televizija.

Zašto je 2026. napokon puklo?

Dijelom zato što se promijenila sama industrija, a s njom i ljudi koji odlučuju što predstavlja kulturni prestiž i prestižnu televiziju. Generacije kojima su 'Alien', 'The Thing', 'Twin Peaks', 'Buffy' i 'Dosjei X' bili formativna kultura danas više ne mole kulturne arbitre da ozbiljno shvate njihove vampire i izvanzemaljce. Oni su postali kulturni arbitri. Dio posla obavio je i film. Jordan Peele, Ari Aster, Robert Eggers i čitav val suvremenog horora tijekom posljednjih desetak godina temeljito su potkopali staru predodžbu o žanru kao kulturno nižem obliku zabave. Horor je ponovno postao prostor društvene kritike, formalnog eksperimenta i ozbiljnog razgovora o strahu, klasi, rasi, obitelji, traumi, tijelu i zajednici – premda je, naravno, sve to radio i prije nego što su kulturne institucije ljubazno primijetile.

Promijenila se i naša potreba za pričama. Nakon desetljeća televizijskog prestiža koji je ozbiljnost često poistovjećivao s čemerom, postalo je očito da dubina ne zahtijeva neprekidno stiskanje čeljusti. Horor i komedija pritom su neobično dobar par. Oba žanra grade napetost, oba ovise o ritmu i oba završavaju fizičkom reakcijom – smijehom ili vriskom. Ponekad, u boljim slučajevima, s oboje istodobno.

'Widow's Bay' došao je kao naručen za upravo taj kulturni moment. Nije tražio dopuštenje da ga se uvrsti u prestige TV. Nije skrivao svoje čudovište iza seminarskog rada o tome što ono simbolizira. Njegova morska vještica jednostavno je, kvragu - morska vještica, a serija istodobno bez pol' problema i vrlo sadržajno govori o zajednici, povijesti, lokalnoj politici, strahu od promjene i ljudskoj potrebi da se najveća katastrofa na svijetu riješi osnivanjem odbora.

Tu se, čini mi se, krije prava važnost ovogodišnjih Emmyja.

Nije da je Američka akademija televizijskih umjetnosti i znanosti tek ove, 2026. godine otkrila serije sa snažnom žanrovskom potkom. Bilo bi ipak nepošteno to tvrditi. Godinama su takve serije pomalo propuštali kroz svoje nagradne filtre, ali su, da bi se to dogodilo, morale govoriti jezikom prestiža da bi bile potpuno prihvaćene. 'Lost' je 'zapravo' govorio o ljudima. 'Game of Thrones' 'zapravo' o politici. 'The Last of Us' 'zapravo' o ljubavi i roditeljstvu. 'Severance' 'zapravo' o kapitalizmu i otuđenju. Sve je to točno. Ali zanimljivo je koliko smo dugo osjećali potrebu za tim 'zapravo'.

Kulturni pomak

'Widow's Bay' više ga ne treba. On govori o ljudima, politici, zajednici, povijesti i strahu. I govori o ukletom otoku na kojem svakakve grozne stvari izlaze iz mora. Sve pripada istoj seriji, sve ima jednako pravo na kulturnu ozbiljnost i sve je zajedno živi cirkus od zabave, dobre priče, izvrsne glume i fenomenalnih prizora. Možda zato četrnaest Emmyja za 'Widow's Bay' označava nešto veće od jedne spektakularne večeri za jednu spektakularnu seriju. Možda gledamo završetak dugog razdoblja u kojem su pojedini žanrovi automatski nosili aureolu prestiža, dok su drugi morali dokazivati da su dovoljno pametni da se smiju igrati s odraslima.

Akademija je ove godine konačno otvorila vrata i kroz ta su vrata uz fanfare ušli Matthew Rhys, Hiro Murai, Katie Dippold, jedna ukleta otočna zajednica, nekoliko čudovišta i morska vještica. I nikome više ne pada na kraj pameti morskoj vještici objašnjavati da se ugurala u pogrešnu nagradnu kategoriju. Ona je tu s punim pravom i razlogom. I to je, ako se mene pita, pravi kulturni pomak u mainstream svijetu nagrada za najbolje serije.

Nama, gledateljima, to nije ništa novo. Mi smo vješticu i ostale karakondžule odavno prigrlili i zavoljeli. No lijepo je vidjeti da nam je i okoštali, konzervativni, često prespor i dosadan, ali važan i utjecajan Emmy – napokon priznao da smo u pravu, a ne da smo ljudi bez ukusa, kalibra i ideje.