Objavom svih 250 imena napokon je postalo jasno tko su ljudi kojima su studenti u blokadi namijenili ulogu parlamentarnog krila pokreta koji već više od godinu dana trese Srbiju. Prvo što upada u oči jest to da Studentska lista – Studenti pobjeđuju zapravo nije osobito studentska, već, prije svega – profesorska. Prosječno gledano, više podsjeća na prošireni kolegij sveučilišnog senata, uz nekoliko glumaca, aktivista, sportaša i drugih javnih osoba.

Sami studenti tvrde da nisu tražili ljude za billboarde niti novog vođu oko kojeg bi gradili kult ličnosti, nego ljude koji bi ideje njihovog pokreta – a one se prije svega svode na stručnost i nadležnost za teme u koje su upućeni – trebali prenijeti s ulice u institucije. Sastav liste dosta vjerno prati takvu ideju: među 250 kandidata dominiraju profesori, liječnici, znanstvenici i drugi stručnjaci, uz razmjerno malo profesionalnih političara.

'Meki trbuh' liste čini nekolicina razmjerno medijski eksponiranih stručnjaka iz različitih područja: bivši guverner Narodne banke Srbije i profesor Ekonomskog fakulteta Dejan Šoškić, sociolog Jovo Bakić, politolog Zoran Stojiljković, psiholog Aleksandar Baucal, rektorica Univerziteta umjetnosti Mirjana Nikolić i akademik Radomir Saičić, koje je javnost upoznala uglavnom kroz nastupe na studentskim prosvjedima. Od poznatijih kandidata tu su još košarkaška legenda Dejan Bodiroga, glumac Tihomir Stanić, aktivist poznat iz pobune protiv rudnika litija Zlatko Kokanović, inženjer Zoran Đajić, koji se snažno angažirao nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu, te stručnjak za radno pravo Mario Reljanović.

Takav izbor kandidata istodobno je najveća snaga i potencijalna slabost liste. Studenti mogu prilično uvjerljivo tvrditi da u parlament ne šalju još jednu garnituru stranačkih aparatčika, ali problem je u tome što će još uvijek neodlučni birači – a oni će odlučiti izbore – uz Bodirogu, Šoškića, Bakića i još nekoliko imena, za velik dio liste prvi put čuti upravo sada. A u Srbiji, zemlji u kojoj je Vučić stvorio klimu da ako niste u medijima de facto ne postojite, ovo može biti minus.

Zato će se Vučićevi tabloidi potruditi, kako se to sarkastično kaže u Srbiji, učiniti ih poznatima: sa stranica Informera i ostalih (hvala Dinku Gruhonjiću na izrazu) 'toaletoida' danas se kočopere epiteti poput 'ustaški potomci', 'preletači', 'sisači budžeta', 'profesorke koje prave havarije i izmišljaju otrove'. Ovakva pažnja ipak upućuje na zaključak da ih nešto na studentskom popisu ipak žulja, a poseban prostor u tom tretmanu dobio je, kako ga opisuju, 'blokader koji se lažno predstavlja kao aktivist', nositelj liste – Ilija Srdanović.

Profesor, kardiolog, vojnik i konzervativac

Srdanović do prije nekoliko mjeseci također nije bio osoba koju bi izvan liječničkih i akademskih krugova prepoznavala cijela Srbija. Riječ je o kardiologu s Instituta za kardiovaskularne bolesti Vojvodine i redovitom profesoru Medicinskog fakulteta u Novom Sadu. Medicinu je završio 1995., specijalizaciju interne medicine 2001., kardiologiju 2004., a doktorirao je 2012. godine.

Njegov aktivizam nije počeo sa studentskim blokadama. Od 2017. do 2019. godine sudjelovao je u borbi protiv gradnje male hidroelektrane na Bukovici, u rodnom selu njegova oca u Crnoj Gori. Prema vlastitom priznanju u emisiji 'Da sam ja netko', koju uređuje i vodi legendarna novinarka Gordana Suša, s mještanima je tri tjedna kampirao kako bi zaustavili radove, a obranu te rijeke danas naziva jednim od najvećih uspjeha svog života.

Ni studentima se nije priključio samo deklarativno. Vozio je s njima biciklom od Novog Sada do Kragujevca, kao najstariji profesor u grupi, a svoju podršku objašnjava time da studentima nije potrebno 'lajk-podrškarstvo', već ljudi spremni stati ispred njih ako ih netko pokuša napasti.

Zanimljiviji je, međutim, njegov svjetonazorski profil. Srdanović nije stereotipni liberalni profesor kakvog bi netko mogao automatski povezati sa studentskim prosvjedima. Govori o patriotizmu, naciji, obitelji i slobodi, optužuje globalizam da nagriza obitelj kao osnovnu ćeliju društva, a činjenicu da ima četvero djece opisuje kao jedan od oblika 'borbe za svoju državu'.

U njegovoj biografiji postoji i zasad nedovoljno razjašnjena ratna epizoda. U intervjuu je rekao da je za vrijeme rata bio regrutiran, odnosno da je bio 'klasičan vojnik, s puškom u ruci'. Nije rekao o kojem se ratu radi, gdje je služio ni je li sudjelovao u borbama. Nakon vojske sebe opisuje kao 'vojnika u struci', koji se kao liječnik bori za živote ljudi, a danas i kao vojnika koji se bori za budućnost nacije.

Konzervativno krilo studentskog pokreta

Srdanović dobro ilustrira činjenicu da je studentski pokret daleko od ideološki homogene urbane ljevice. Na njegovoj listi zajedno su ljudi vrlo različitih svjetonazora koje – barem u ovom trenutku – ne povezuje zajednički odgovor na velika politička pitanja, već samo činjenica da su jasno i glasno protiv Aleksandra Vučića.

Otuda je na prominentnom 48. mjestu – studenti se definitivno nadaju najmanje većini u parlamentu od 250 zastupnika – Feđa Dimović, odvjetnik i reper iz grupe Beogradski sindikat, jasno nacionalistički i konzervativno orijentiranog hip hop kolektiva. On, Srdanović i slični čine antipod akademcima, građanskim aktivistima i Jovi Bakiću, eksponiranom sociologu koji je već fasovao svoju porciju gnoja iz Vučićeva podzemnog svijeta. Ideološka širina i neokaljanost u javnom prostoru suština je eksperimenta Studentske liste, koju u istoj prostoriji trenutačno drži zajednički protivnik. A što taj protivnik nudi na svojoj listi?

Tko (ili što) je ostalo Vučiću?

Prva mjesta na listi 'Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija' ne ostavljaju prostor iznenađenju: sam Vučić, Miloš Vučević, Ana Brnabić, Marina Raguš, Nikola Selaković, Vladimir Đukanović i ostali koji već godinama kruže između stranke, parlamenta i države. Uz SNS su ovaj put radikali, pa se na istoj listi nalazi i Aleksandar Šešelj, sin haškog optuženika i dežurnog klauna srpske politike Vojislava Šešelja.

Ipak, tu su i neka uglavnom potrošena imena iz svijeta popularne kulture. U oči upadaju Lidija Vukićević, provjereni naprednjački kadar, glumica iz 'Boljeg života' nedavno ukrašena odlikovanjem, te – posebno groteskno – Branislav Lečić, nekad ljuti borac protiv Miloševića i ministar kulture u postđinđićevskim vladama, a danas javna osoba bahatog imidža koji se na sudu morao braniti od optužbi glumačkog miljea za seksualno zlostavljanje. Eno ga čak na 15. mjestu liste.

Vrijedi izdvojiti i Miloša Pavlovića, studenta iz Bijeljine koji je solidnu medijsku pažnju osvojio svojom beskompromisnom borbom za Ćacilend, šator u centru Beograda uspostavljen kao Vučićev kontrapunkt studentskim prosvjedima. On je završio na pomalo razočaravajućem 27. mjestu, no – kažemo – i naprednjaci se nadaju većini, pa sigurno upada u parlament.

Jedan na jedan – Bodiroga vs. Rebrača

Ipak, najjači duel izbora je onaj košarkaški – studenti imaju legendarnog srpskog reprezentativca, danas direktora Eurolige, Dejana Bodirogu. Vučić pak ima njegovog reprezentativnog kolegu Željka Rebraču, a on je u javni život izronio relativno nedavno – početkom kolovoza, na onoj Dodikovoj alternativnoj komemoraciji Oluje kao 'pogroma' u Mrkonjić Gradu.

Rebrača je, baš kao i Bodiroga, svjetski i europski prvak, osvajač olimpijske medalje i NBA zvijezda. No Bodiroga je ime koje u srpskom društvu predstavlja više od sporta. Zato je – a osobito nakon tabloidne topničke pripreme zbog tobožnjeg Bodirogina nedostatka obrazovanja i političkih vještina – teško izbjeći dojam da uvođenje Rebrače s klupe na čak 19. mjesto Vučićeve liste izgleda kao mlak odgovor na to.

Poznata vlast protiv nepoznate alternative

Na primjeru teškaša najbolje se vidi osnovna razlika između dviju lista. Vučićeva nema problem prepoznatljivosti. Gotovo svi važni ljudi na njoj već imaju političku biografiju, funkciju, televizijsku kilometražu ili barem poznato prezime. Problem je to što je, nakon toliko godina solidno ocvale i debelo korumpirane vlasti, na toj listi teško pronaći nešto što birač – barem onaj koji nije interesno slizan sa Srpskom naprednom strankom – već nije vidio.

Studentska lista ima prednost svježine. U Srbiji, u kojoj se ista politička lica desetljećima sele iz stranke u stranku, činjenica da građani za većinu njezinih kandidata nikada nisu čuli može biti ozbiljna prednost. Anonimnost ovdje može značiti da ljudi još nisu potrošeni, kompromitirani ni istrenirani u profesionalnoj politici.

No iako studentska lista još uvijek ne otkriva karte po pitanju političkog programa, inzistirajući na tome da su ovi izbori reset nakon kojega slijede pravi demokratski, ipak treba istaknuti to da i dalje nitko ne zna kako će se ljudi s njihove liste ponašati kad bude trebalo donositi proračun, pregovarati o Kosovu, odlučivati o odnosu prema Rusiji i Europskoj uniji ili usuglasiti poreznu, socijalnu i vanjsku politiku. Najveća prednost liste tako je i njezina najveća slabost.

Vučić takav problem nema. Nakon više od desetljeća na vlasti dobro zna što njegovi ljudi misle, kako glasaju i kome odgovaraju, a za svaki slučaj proći će još jedan krug zabitima Srbije u famoznom 'kamiončetu' s kamperom, ovoga puta se kandidirajući za premijera. Problem je u tome što mu je glasačka mašina sve tanja – jadan onaj tko se oslanja na Lidiju Vukičević, Branislava Lečića, Željka Rebraču, Šešeljeva sina i vrhovnog ćacija.