Kad je 2014. godine objavio svoju prvu knjigu, Raskrstimo s Eddyjem, Édouard Louis imao je 21 godinu i iza sebe gust rezervoar trauma proživljenih odrastanjem u ekstremnom siromaštvu postindustrijskog sjevera Francuske, is kojeg se nekadašnji Eddy Bellegueule praktički preko noći prometnuo u međunarodnu književnu zvijezdu oko čijeg se opusa – knjigu za knjigom, Louis preispisuje istu obiteljsku i klasnu povijest – lome ideološka koplja ali i sklapaju panegirici; neovisno o tome čita li ga se kao glasnogovornika obespravljenih ili kao projekt pariške kulturne elite, Édouard Louis proglašen je "najboljim što se dogodilo francuskoj književnosti i politici posljednjih nekoliko desetljeća“.

Louis uporno odbija pisati fikciju – autobiografija je za njega, kaže, fiziološka nužnost, ali i oblik političke borbe. Napisao je dosad ukupno sedam knjiga – uz Eddyja, to su Povijest nasilja, Preobrazba: metoda, Tko je ubio mog oca, Borbe i metamorfoze jedne žene, Monique bježi i, najnoviji, L'effondrement (Slom) – redom realističkih, analitički distanciranih prikaza klaustrofobičnog svijeta francuske društvene periferije, napučene grubim, glasnim, okrutnim ljudima, članovima njegove obitelji i njihovim nebrojenim jednako vulgarnim i zatucanim sociološkim klonovima.

Tko ga je čitao, zna: Édouard Louis doista je raskrstio s Eddyjem, ispravio naglasak, popravio zube, promijenio ime i – nakon što je usvojio političke stavove, ukuse i retoriku lijevog intelektualnog i umjetničkog miljea (svrstavajući se time, u očima vlastite obitelji, među klasne neprijatelje) – postao, uz Annie Ernaux i Didiera Eribona, jedno od ključnih imena novog vala francuske književnosti koji kroz vlastito iskustvo secira klasne razlike, siromaštvo i mehanizme društvene isključenosti.

Slavni njemački redatelj Thomas Ostermeier po njegovim je knjigama napravio dvije sjajne predstave; Povijest nasilja u produkciji berlinskog kazališta Schaubühne, koju smo 2019. godine imali priliku vidjeti na beogradskom Bitefu, i Tko je ubio mog oca, u koprodukciji s kazalištem Théâtre de la Ville-Paris, gdje Louis "glumi" samoga sebe.

Cijenjeni javni intelektualac, politički aktivist i beskompromisni kritičar klasnih nejednakosti ovaj tjedan boravi u Zagrebu, gdje će kao gost Frakturina Festivala svjetske književnosti u HNK2 u srijedu, 9. rujna, predstaviti svoju najnovije na hrvatski prevednu knjigu, Monique bježi, također u izdanju OceanMora. Tim povodom, s Édouardom Louisom popričali smo o mehanizmima klasnog nasilja, usponu krajnje desnice i krizi europske ljevice te književnosti kao prostoru političke borbe.

Moram priznati da me u vašem prvijencu Raskrstimo s Eddyjem ponajprije šokiralo duboko siromaštvo vašeg djetinjstva, obilježenog ignorancijom, okrutnošću, besprizornošću da tako kažem, u zemlji koju uobičajeno percipiramo kroz prizmu mitskog pariškog glamura. To je bilo u osamdesetima; kako danas u francuskom društvu kohabitiraju ta dva paralelna svijeta?

Zapravo, vaše pitanje gotovo je i polazište mojega pisanja. Dolazim iz sredine i obitelji obilježenih krajnjim siromaštvom, isključenošću i nasiljem; ja sam bio prvi u obitelji koji se preselio u veliki grad i počeo studirati. Kada sam to učinio, shvatio sam da ljudi koji su me ondje okruživali, novi ljudi koje sam upoznavao i s kojima sam razgovarao u Parizu, zapravo nemaju nikakvu predodžbu o ljudima među kojima sam odrastao.

Nisu znali za to siromaštvo. Nisu znali za tu bijedu. Nisu znali za nasilje koje rađaju oskudica i život na margini. U tom smislu Parižani su bili iznenađeni gotovo jednako kao što biste mogli biti vi, kao Hrvatica. I zato sam počeo pisati: kako bih učinio vidljivima te milijune ljudi koji za mnoge kao da uopće ne postoje – pa ni u samoj Francuskoj.

Jeste li ih uspjeli učiniti vidljivima?

Danas se barem nitko ne više ne može praviti da to siromaštvo ne postoji. Mislim da pripadam jednom trenutku u književnosti u kojem mnogi pisci nastoje učiniti vidljivima klasne razlike, društvenu isključenost, siromaštvo i nasilje koje iz njih proizlazi. Posljednjih je godina objavljeno mnogo takvih knjiga: moje, knjige Didiera Eribona, tu je međunarodno priznanje koje je stekla Annie Ernaux, ali i djela Douglasa Stuarta u Velikoj Britaniji i mnogih drugih autora. Doista se pojavio svojevrstan pokret koji je u središte pozornosti doveo živote i iskustva ljudi s društvenih margina i vjerujem da se zahvaljujući tome nešto promijenilo: tu stvarnost više nije moguće jednostavno ignorirati.

Ali, naravno, ta je vidljivost tek početak. Nije dovoljna. Sljedeće je pitanje – i tu počinje borba – kako tu novostečenu vidljivost pretvoriti u sredstvo kojim će se politički mijenjati životi tih ljudi. Upravo me to zanima u književnosti. Ne želim stvarati književnost koja samo opisuje; želim stvarati književnost koja potiče na djelovanje. Za mene opisivanje nije dovoljno. Moramo u samom činu pisanja i opisivanja pronaći formu koja pokreće borbu.

Kako odgovarate kritičarima koji tvrde da vaš sirov i naturalistički prikaz života radničke klase zapravo učvršćuje buržoaske predrasude i olakšava im da na siromašne gledaju svisoka?

Rekao bih da je upravo takva kritika, a često sam je imao prilike čuti nakon što bi mi izašla nova knjiga, zapravo samo još jedan način gledanja svisoka na radničku klasu. Postoji buržoaski mit o radnicima kao lijenim, nasilnim, lošim ljudima i tako dalje. Ali postoji i druga buržoaska mitologija: ona o "dobroj" radničkoj klasi, o autentičnim ljudima koji se znaju smijati i znaju živjeti "pravim životom", za razliku od buržoazije. Shvatio sam da je taj navodni pokušaj obrane radničke klase vrlo često samo drugi oblik patroniziranja.

Stvarati o tim ljudima mitologiju koja je toliko udaljena od stvarnosti zapravo je još jedan način da ih se učini nevidljivima. U tom je smislu povijest klasnog nasilja vrlo slična povijesti kolonijalnog nasilja. Kolonizirane se ljude uvijek prikazivalo ili kao divljake, kanibale, inferiorna bića, ili kao dobre, "autentične" ljude – "plemenite divljake". Dakle, ili divljak ili plemeniti divljak. Povijest klasnog sustava zapravo ponavlja obrasce kolonijalizma.

Kada sam počeo pisati, želio sam izbjeći oba ta načina gledanja svisoka. Želio sam govoriti o nasilju u sredini u kojoj sam odrastao, o ekstremnoj homofobiji, teškom nasilju nad ženama, rasizmu, svakodnevnim problemima s alkoholom, drogama i mnogim drugim stvarima, a istodobno prikazati ljude koji sanjaju, koji se bore za vlastiti život, koji se žele osloboditi – poput moje majke u Monique bježi. Nisam želio prihvatiti ni jednu ni drugu predodžbu, nego pronaći treći put, bliži stvarnosti.

Mislim da se i danas, kada govorimo o radničkoj klasi, neprestano perpetuiraju te dvije mitologije. U tolikim televizijskim serijama, dramama i filmovima imamo sliku "dobre" radničke klase, dok s druge strane političari govore da je radnička klasa loša, da treba smanjiti socijalna davanja jer ti ljudi ne rade dovoljno. Te se dvije mitologije neprestano obnavljaju. Moramo stvoriti nešto drugo.

O etičnosti pisanja o živim članovima vlastite obitelji često se raspravlja, a to je bila i jedna od zamjerki upućenih vašim knjigama. No istina je da ste ovdje vi prava žrtva – vaš otac nije bio opterećen nikakvom etikom niti obzirnošću dok je nad vama, djetetom, sustavno i nerijetko pred očima drugih vršio nasilje. Kako gledate na tu društvenu asimetriju u kojoj se od žrtve naknadno traži lojalnost?

Kada sam počeo objavljivati knjige, često su me pitali: "Kako to možeš učiniti svojoj obitelji?" A ja sam se pak pitao: kako su oni mogli meni učiniti ono što su mi učinili, prije nego što sam ja išta učinio? Ono što pokušavam pokazati u svojim knjigama jest da neki ljudi zapravo ne pripadaju svojim obiteljima. Iz njih su isključeni možda zato što su homoseksualni, jer su na ovaj ili onaj način drukčiji, ili iz niza drugih razloga. Neke ljude obitelj jednostavno odbaci.

O toj je stvarnosti iznimno teško govoriti jer čim to učinite, upozoravaju vas: "Ne smiješ to raditi. Izdaješ svoju obitelj." Ali da biste nešto izdali, tome najprije morate pripadati. Možete izdati samo ono čemu pripadate. U suprotnom to nije izdaja. Možete izdati svoju naciju, svoju zemlju, možete izdati nešto čega ste dio. Ako govorite loše o nekome koga niste nikada ni upoznali i tko živi deset tisuća kilometara od vas, nitko vam neće reći da ste ga izdali, jer vas ništa ne povezuje.

Kada ljudi govore o "izdaji" obitelji, ne shvaćaju da time zanemaruju činjenicu da neki ljudi svojim obiteljima nikada nisu ni pripadali. I zato ih ne mogu ni izdati. Kada sam počeo pisati o svojoj obitelji, nije mi to bilo teško, jer su me još u djetinjstvu odgurnuli od sebe, kad su mi govorili: "Ti si drukčiji, ti si peder, nisi normalan, nisi jedan od nas." Stoga sam o toj stvarnosti pisao kao da pišem o strancima – ne zato što sam ja tako odlučio, nego zato što su oni od mene napravili stranca.

Sva ta retorika o izdaji zapravo je samo jedan od načina prikrivanja obiteljskog nasilja, jer polazi od pretpostavke da obitelj nužno znači pripadanje. Ali pogledajte oko sebe. Toliko je ljudi koji znaju da obitelj ne mora značiti pripadanje; da itekako može značiti isključenost, nasilje, zlostavljanje, poniženje, osudu i toliko drugih stvari. Za ljude poput nas izdaja zato čak i ne pripada našem rječniku – jer ne možete izdati nešto čemu vam nikada nije bilo dopušteno pripadati.

Ipak, u svojim istupima izričito odbacujete ideju o pisanju kao terapiji. Čak i ako na racionalnoj razini prihvatimo nepostojanje stvarne pripadnosti obitelji, ostaje ona emocionalna razina. Kako se nosite s njom?

Kako da vam to objasnim? Nisam htio pisanje koristiti kao terapiju jer sam ga želio koristiti kao oblik političke borbe, a politička borba čini da se osjećam bolje nego bilo kakva terapija. I nisam prvi koji to osjeća, to je zapravo vrlo česta pojava. Pogledajte kroz povijest koliko je žena ili crnaca koji su trpjeli bilo mušku dominaciju ili rasizam izlazilo na ulice, prosvjedovalo i uključivalo se u političko djelovanje; između ostalog i zato jer iom je to pomagalo osloboditi se dijela emocionalne boli – odjednom njihova bol više nije samo individualna; postaje dio kolektivne borbe, nešto društveno.

Drugim riječioma, više nije riječ samo o vama i vašem tijelu, nego o svijetu u kojem živite, koji je takvo nasilje učinio mogućim. Zamislite da ste žena kojoj vlast prijeti ukidanjem prava na pobačaj, a vi izađete na ulicu zajedno s drugim ženama kako biste prosvjedovale i borile se za to pravo. U takvom trenutku političke borbe ponekad možete osjetiti neku vrstu lakoće, upravo zato što to odjednom više nije samo vaš problem, već problem svijeta u kojem živite, i uz vas su drugi koji se nalaze u istoj situaciji.

Za mene pisanje ima isti učinak. Kada pišem o siromaštvu, obiteljskom nasilju, očevima koji ponižavaju svoju djecu ili homofobiji, znam da pišem o nečemu što je mnogo veće od mene. I upravo to pokušavam postići svojim pisanjem: razumjeti koliko ti oblici nasilja nisu individualni, nego ih proizvode društvene strukture.

Moj otac nije bio okrutan prema meni zato što me nije volio. Nije to tako jednostavno. Tisuće ljudi odlaze na terapiju i govore: "Moj me otac nije volio", i ostaju zarobljeni u toj tvrdnji. Ali mene moj otac nije volio zbog klasne povijesti koja ga je dovela u položaj u kojem nije imao jezik kojim bi o meni govorio. On naprosto nije poznavao drugu riječ za ljude poput mene osim "peder". Bio je takav i zbog povijesti muškog nasilja koju je naslijedio od svojega oca, a on od svojega, i tako generacijama unatrag.

A onda se susreo sa mnom, s mojim homoseksualnim tijelom, nakon što su ga cijeloga života učili da je sve ono što ja jesam – nešto loše. I tada pitanje više nije: "Zašto me moj otac nije volio?" – kada ga prestanete postavljati na taj način, možete se mnogo lakše osloboditi te boli – pitanje postaje mnogo šire: riječ je o muškom nasilju, klasnoj povijesti, povijesti homofobije i svemu onome što je takvo nasilje učinilo mogućim. Ne želim zvučati kao da drugima govorim što trebaju činiti; ako netko želi ići na terapiju i ako mu ona pomaže, drago mi je zbog toga. Ali znam da je za mene politička borba mnogo snažniji lijek od bilo kojeg oblika terapije. Zato mi terapija i nije potrebna.

Rekli ste da vam je na neki način Pariz spasio život i pružio prostor u kojem ste mogli iznova izgraditi vlastiti identitet. U romanu Preobrazba: metoda opisujete koliko ste truda uložili u usvajanje buržoaskih kodova, u učenje načina govora i ponašanja koji će vam omogućiti da se uklopite u taj novi svijet. Danas, nakon međunarodnog uspjeha i ulaska u pariške intelektualne krugove, što za vas znači biti klasni prebjeg? Kako iz današnje perspektive gledate na taj radikalni pokušaj da postanete netko drugi?

To su zapravo dvije različite stvari; vaše pitanje obuhvaća mnogo toga, pa je i odgovor prilično složen. Prvo, kao tinejdžer – a upravo je to priča romana Preobrazba: metoda – bio sam spreman učiniti sve kako bih pobjegao od sudbine koju mi je namijenilo moje klasno podrijetlo. Rođen sam u siromaštvu. Moj otac, majka, djedovi, susjedi, rođaci, sestre – svi oko mene živjeli su u siromaštvu. Kada sam otišao u srednju školu u grad, kao prvi iz svoje obitelji, a poslije i u Pariz, bio sam opsjednut jednom mišlju: moram se spasiti života u siromaštvu i isključenosti koji mi je bio predodređen.

Imao sam osjećaj da zato moram ispuniti baš sve što buržoazija od mene očekuje, prilagoditi se svakom njezinu pravilu. Kada sam se tek preselio u grad, čudili su se: "Zašto tako govoriš?" – imao sam naglasak radničke klase sa sjevera Francuske. Bilo me je toliko sram tog naglaska da sam ga odlučio pošto-poto promijeniti. Zatim, smijao sam se glasno, govorio sam glasno, a u Francuskoj postoji predodžba da su pripadnici radničke klase bučni, za razliku od buržoazije. Odete li u kazalište ili operu prije početka predstave, ljudi gotovo šapuću.

Meni su govorili da govorim preglasno pa sam se uvježbavao govoriti tiše, smirenije. Imao sam loše zube jer smo bili presiromašni za zubara – ljudi su me pitali zašto su mi zubi pokvareni, pa sam ih popravio. Zvao sam se Eddy, što je također tipično za radničku klasu, koja često djeci daje američka imena, među ostalim zbog silnih američkih televizijskih serija koje gledaju. Pa su me pitali: "Kakvo ti je to ime? Zašto imaš američko ime?" Pa sam promijenio i ime. Korak po korak, pokorio sam se svemu što je buržoazija od mene tražila. Prihvatio sam svako pravilo koje mi je nametala.

A zašto? Zato što sam se užasavao mogućnosti da ponovno završim u siromaštvu. Imao sam samo petnaest, šesnaest, sedamnaest godina i osjećao sam da nemam izbora. Morao sam se uklopiti – promijeniti način na koji govorim, kako se smijem, svoje ime, zube, sve.

Dakle, prilagodba ne kao izbor, nego kao pitanje preživljavanja?

Upravo tako. Nisam to činio zato što sam više volio buržoaziju, niti zato što sam, kako su mi poslije neki govorili, izdao ljude iz kojih sam potekao. Činio sam to zato što sam želio preživjeti. Klasni sustav pitanje je života i smrti. U Europi pripadnici radničke klase žive petnaest ili dvadeset godina kraće od bogatih. To vrijedi diljem Europe, bez iznimke. Moj brat umro je od posljedica alkoholizma s 38 godina. Moj otac s 50 više nije mogao hodati jer je cijeli život radio u tvornici. Eto od čega sam želio pobjeći. Zato, kada bi me ljudi pitali: "Ne misliš li da si bijegom izdao svoju obitelj?", moj je odgovor uvijek bio: ne. Jer kada tako govorite, prikrivate stvarnost klasnih razlika.

A ta je stvarnost pitanje života i smrti. Za dječaka kakav sam tada bio i kakvoga opisujem u toj knjizi, uklopiti se značilo je preživjeti. To je prvi dio odgovora. Ali postoji i drugi. Nakon tolikog truda, napokon sam počeo savršeno nalikovati buržoaziji. Zvao sam se Édouard, što je u Francuskoj vrlo buržoasko ime. Imao sam savršene zube. Govorio sam bez naglaska. I upravo kada sam napokon uspio postati poput njih, shvatio sam da tom svijetu nikada neću moći potpuno pripadati.

Da sve to – kako govorim, kako izgledaju moji zubi ili koliko sam se uspješno prilagodio, sve to nije ni najmanje važno. Jer u sebi nosim nešto što me od tog svijeta trajno odvaja: iskustvo siromaštva i nasilja, znanje o tome kako izgleda takav život. To posebno osjećam kada govorimo o politici; ne govorim istim jezikom kao buržoazija, jer ja siromaštvo poznajem iz vlastitog iskustva. Za njih je politika pitanje ideja i teorija – ja znam da je politika pitanje toga možete li platiti zubara, možete li otići liječniku, imate li što staviti na tanjur. To će me uvijek odvajati od njih.

A onda sam shvatio još nešto: ne samo da tom svijetu nikada neću potpuno pripadati nego mu zapravo više nisam ni želio pripadati. I tu postoji neobičan paradoks. Silno sam želio pobjeći od svoje obitelji i društvene klase, učinio sam sve da to postignem. Ali čim sam uspio pobjeći, shvatio sam da se želim boriti za ljude od kojih sam tako očajnički pokušavao pobjeći.

U Parizu sam odjednom izbliza vidio bogatstvo, novac, privilegije, koliko život može biti lakši. I u usporedbi s onime što sam sada gledao, sve što sam proživio u djetinjstvu počelo mi se činiti skandaloznim. U meni je to probudilo silnu potrebu za borbom. Ali do te borbe ne bih došao bez cijele te odiseje: najprije sam pod svaku cijenu želio pripadati tom novom svijetu, a kada sam napokon uspio, poželio sam mu se oduprijeti – i više mu ne pripadati.

U romanu Monique bježi ponovo se bavite bijegom, ali ne vlastitim; opisujete telefonski poziv u kojem vam majka povjerava da trpi zlostavljanje, nakon čega zajedno, korak po korak, planirate njezin bijeg iz toksične i nasilne veze. Kako je taj čin oslobođenja promijenio način na koji gledate svoju majku i pišete o njoj? Što ste o njoj mogli napisati tek nakon što se oslobodila?

Zanimljivo je da se to izravno nadovezuje na jedno od vaših prvih pitanja – što znači biti isključen iz obitelji i što znači pisati o vlastitoj obitelji, znajući da je time možda možete povrijediti. Ovo što me sada pitate zapravo dodatno usložnjava sve o čemu smo dosad razgovarali. U Raskrstimo s Eddyjem opisujem kako je moja majka, dok sam bio dijete, bila nasilna prema meni. Govorila mi je: "Nisi normalan. Govoriš kao djevojčica. Trebao bi se ponašati kao pravi muškarac, a ti to ne činiš." Stalno me na taj način povrjeđivala.

Kada sam poslije otišao iz sredine u kojoj sam odrastao i preselio se u grad, počeo sam pisati o njoj, među ostalim u knjizi Borbe i metamorfoze jedne žene. Nisam se pitao imam li pravo na to jer sam osjećao da me ona sama isključila iz obitelji, upravo onako kako smo ranije govorili. Ali svojim sam je pisanjem povrijedio; moje prve knjige nanijele su joj bol. Istodobno, zahvaljujući upravo tim knjigama moj se život počeo mijenjati i postao sam prvi u obitelji koji je imao novca. A kada se moja majka poslije našla u vezi s nasilnim muškarcem – što je polazište moje knjige Monique bježi – i kada je od njega morala pobjeći, mogao sam joj pomoći upravo zato što sam imao financijska sredstva koja ona nije imala.

Bez nasilja ne bi bilo ni oslobođenja?

Da, postoji ta vrlo neobična isprepletenost nasilja i oslobođenja. Bio sam u poziciji da mogu pomoći svojoj majci zato što sam imao sredstva, ali ta sam sredstva imao zato što sam je povrijedio svojim knjigama, a te sam knjige napisao zato što je ona prethodno povrijedila mene. A ona je mene vjerojatno povrjeđivala zato što je bila duboko nesretna i frustrirana životom s mojim ocem pa je nasilje kojem je sama bila izložena prenosila na druge.

Da moja majka nije bila nasilna prema meni dok sam bio dijete, možda ne bih napisao te knjige. Da ih nisam napisao, možda joj poslije ne bih mogao pomoći. Dakle, da me tada nije povrijedila, možda danas ne bih bio u stanju pomoći joj da se oslobodi. Upravo taj složeni odnos, tu dijalektiku nasilja, pokušavam opisati u Monique bježi: nešto što vas je u jednom trenutku života povrijedilo poslije može postati ono što će vas osloboditi.

Kako iz te obiteljske priče dolazite do šireg pitanja političke moći?

Mislim da nam je upravo takva složenost danas potrebna u političkim raspravama. Kada se govori o politici, prečesto se govori o dobrima i lošima, o nasilnima i onima koji to nisu. Ali stvarnost tako ne funkcionira. Mnogo je složenija. I upravo to pokušavam opisati u svojim knjigama. Kada sam počinjao pisati, u političkim krugovima oko mene puno se govorilo o "heteroseksualnim bijelim muškarcima": heteroseksualni bijeli muškarci na pozicijama moći, heteroseksualni bijeli muškarci kao privilegirana skupina.

Ali što to zapravo znači? Moj brat bio je heteroseksualni bijeli muškarac i umro je s 38 godina. Moj je otac heteroseksualni bijeli muškarac, a danas više ne može živjeti bez medicinskih pomagala i uređaja. Ja nisam heteroseksualan, a uspio sam pobjeći iz tog života. Naravno, moj otac i moj brat imali su određenu moć i mogli su provoditi oblike nasilja kojima ja nisam imao pristup – i o tome pišem u svojim knjigama. Ali to je samo jedan trenutak nečijeg života, jedna točka u krugu nasilja.

Taj krug ne možete objasniti jednom statičnom kategorijom, kao da se odnosi moći nikada ne mijenjaju. Ono što u jednom trenutku predstavlja moć, poslije može postati izvor vlastitog uništenja. Upravo to opsesivno pokušavam razumjeti svojim knjigama, jer osjećam da nam danas silno nedostaje sposobnost da stvarnost sagledamo u svoj njezinoj složenosti.

Vaše ranije knjige uvelike su usredotočene na ogoljavanje društvenog nasilja, dok u Monique bježi kao da prvi put otvarate više prostora nečemu svjetlijem. Može li sretan završetak biti politički jednako subverzivan kao i priča o traumi?

Apsolutno. To je za mene bilo jedno od velikih etičkih pitanja dok sam pisao Monique bježi. Imao sam osjećaj da prvi put pišem istinski sretnu knjigu – ili barem knjigu sa sretnim završetkom. Kao što kažete, prije sam se uglavnom bavio nasiljem i na neki sam način osjećao gotovo sram pred srećom. Mislio sam da nemam pravo pisati o njoj dok postoji toliko nasilja koje zahtijeva našu pozornost. Sreća nas, na neki način, ne treba. Ona već postoji, možemo je jednostavno pustiti da bude. Nasilje je drukčije: ono nas treba, ono zahtijeva da ga vidimo i da mu posvetimo pažnju. Zbog toga mi je Monique bježi bilo vrlo teško pisati. Dugo sam ostao zarobljen u tom osjećaju da je gotovo pogrešno pisati o sreći.

Što vam je naposljetku omogućilo da taj osjećaj prevladate?

Počeo sam drukčije razmišljati o radosti koju moja majka osjeća na kraju knjige. Napokon je pobjegla od vrlo nasilnog muškarca i s pedeset godina počela iznova stvarati vlastiti život. Prvi je put počela putovati, prvi put posjetila drugu zemlju, prvi put sjela u avion – sve to s pedeset godina, nakon života s brutalno grubim muškarcima. Shvatio sam da ta radost, taj sretan završetak, zapravo jesu politički, jer su rezultat borbe i pobjede nad nasiljem.

Za mene je to poput radosti lezbijske, transrodne ili homoseksualne osobe koja pleše na Povorci ponosa i kaže: "Imam pravo na sreću." Mi LGBTQ osobe velik dio djetinjstva provedemo skrivajući se, u sjeni i sramu. A onda na Povorci ponosa dolazi trenutak u kojem kažete: "Imam pravo biti sretan." I upravo tada radost postaje subverzivna.

I nije svaka radost politička na isti način?

Upravo tako. Shvatio sam da na taj način želim ispričati i priču o Monique. Radost nije politička sama po sebi. Radost moje majke nije radost prinčeva i grofica kod Marcela Prousta koji sjede i piju čaj – njihovu radost omogućuje privilegirani položaj. I to je, naravno, vrlo zanimljivo; opsjednut sam Proustom. Ali radost moje majke proizlazi iz oslobođenja. I mislim da je baš zato puno političnija.

U ovom ste se romanu po prvi put našli u poziciji da više niste samo onaj koji trpi ili promatra nasilje, nego netko tko aktivno sudjeluje u tuđem oslobađanju. Je li ta nova pozicija na bilo koji način promijenila vaš odnos prema pisanju i prema onome što od sebe kao pisca očekujete?

Rekao bih da nije, jer u književnosti i dalje radim samo ono što želim. Ne pišem da bih udovoljio drugima. Ne pišem da bi me voljeli. Ne pišem zbog priznanja. Ne pišem zbog književnih nagrada niti zbog potvrde književnog svijeta. Nikada nijednu svoju knjigu nisam poslao književnom žiriju u Francuskoj. Nikada. Svoje knjige namjerno objavljujem izvan razdoblja u kojima se dodjeljuju velike nagrade jer želim ostati izvan tog sustava.

Toliko mi je ljudi govorilo: "Trebao bi prestati pisati o svojoj obitelji", "Trebao bi prestati pisati o siromaštvu", "Trebao bi prestati pisati o nasilju". Nisam ih poslušao. Radio sam ono što sam smatrao ispravnim. Tako doživljavam vlastiti čin pisanja; dok pišem nikada ne razmišljam o nekakvom statusu ili položaju koji možda imam u javnom prostoru. To mi jednostavno uopće nije uopće bitno.

Više ste puta spomenuli bratovu smrt, o čemu pišete u svojoj sedmoj knjizi, Slom; rekli ste da će to, barem zasad, biti vaša posljednja knjiga o obitelji. Što slijedi? O čemu ćete pisati?

Trenutno pišem o mnogo različitih stvari, ali još ne znam kakva će knjiga iz toga na kraju nastati. Jer najčešće zapravo ne biram o čemu ću pisati. Mnogi pisci kažu nešto tipa: "Želim napisati knjigu o životu u Berlinu šezdesetih", odaberu temu i počnu pisati – i to je divno. Ali ja nisam takav pisac. Kod mene to ne funkcionira tako. Pišem kada odjednom osjetim da o nečemu naprosto moram pisati. Primjerice, uopće nisam planirao napisati Monique bježi; imao sam skroz nešto drugo na umu.

Ali onda sam se suočio s nasiljem koje je moja majka proživljavala, s činjenicom da je morala pobjeći i sa svime što je morala podnijeti kako bi se spasila, oslobodila i iznova izgradila svoj život. U tom mi se trenutku činilo gotovo sramotnim pisati o bilo čemu drugome.

Stvarnost na neki način odlučuje umjesto vas?

Da, stvarnost oko mene diktira mi o čemu ću pisati. Zapravo, svaka knjiga koju sam napisao nastala je tako što sam od neke druge odustao. Uvijek bih imao projekt koji sam namjeravao ostvariti, a onda bi me stvarnost, slikovito rečeno, odalamila i podsjetila na sebe. Zato mi je teško odgovoriti na pitanje "što slijedi".

U esejima i javnim istupima često govorite o tome kako se francuska radnička klasa, uključujući i vašu obitelj, udaljila od ljevice i počela glasati za Marine Le Pen. Koliko su recentna politička zbivanja produbila taj jaz? Može li ljevica ponovno uspostaviti dijalog sa siromašnijim slojevima radničke klase?

Mislim da je Didier Eribon to bolje od mene pokazao u svojoj knjizi Povratak u Reims. Tijekom devedesetih i dvijetisućitih institucionalna je ljevica postupno napustila radničku klasu – diljem Europe, ali i šire, u Sjevernoj i Južnoj Americi. Prestala je govoriti o klasama i siromaštvu, a istodobno je sve više preuzimala političku agendu desnice: rezala proračune za školstvo i zdravstvo, smanjivala socijalna davanja. To se događalo s francuskom Socijalističkom strankom, s britanskim laburistima za vrijeme Tonyja Blaira, koji je katkad provodio politiku desniju čak i od one Margaret Thatcher, sa SPD-om u Njemačkoj.

Radnička klasa postupno je stekla osjećaj da ju je ljevica potpuno napustila. Cijelo sam djetinjstvo slušao ljude oko sebe kako to govore. "Ljevica nas je napustila." I upravo su zato počeli glasati za krajnju desnicu. Današnji uspon krajnje desnice diljem svijeta – od Mileija u Argentini i Marine Le Pen u Francuskoj do AfD-a u Njemačkoj, zemlji u kojoj su ljudi vjerovali da se krajnja desnica nikada više neće vratiti – posljedica je i tog dugotrajnog napuštanja radničke klase. Zato je danas ključno pitanje kako stvoriti novu, radikalnu ljevicu koja će se ponovno obraćati tim ljudima i preokrenuti njihovo okretanje krajnjoj desnici.

I, kako je stvoriti?

Stvaranjem novog političkog jezika, novih pokreta. Ali za to će trebati vremena. To je problem. Jer ni krajnja desnica nije postala ovako snažna preko noći. Pogledajte Francusku osamdesetih – kada je krajnja desnica prvi put ostvarila oko tri posto glasova, ljudi su bili užasnuti. Pogledate li arhivske snimke iz tog vremena, vidjet ćete ljude kako plaču i govore: "Krajnja desnica ući će u parlament." Imala je tri posto, a ljudi su se bojali. Danas je na 35 posto i ponašamo se kao da je to normalno. Gdje su naše suze? Gdje su nestale? Nestale su kao rezultat dugotrajnog političkog procesa u kojem se krajnja desnica malo-pomalo uspjela nametnuti kao prihvatljiva i normalna. Postupno je izgradila i sliku o sebi kao antisistemskoj opciji, kao stranci siromašnih i radničke klase.

Ima li ljevica snagu preokrenuti taj proces?

Ako su krajnjoj desnici trebala tri desetljeća da izgradi tu poziciju, ne znam koliko će vremena trebati ljevici za obrnut proces. Sigurno se ništa neće dogoditi preko noći. Ali sada je trenutak da počnemo preokretati trend i graditi novu ljevicu koja će radikalno raskinuti s prilagođavanjem desnici, s prezirom prema radničkoj klasi i s neoliberalizmom. Već vidimo da takav pristup već može djelovati; imamo primjer Zohrana Mamdanija u New Yorku. Na lokalnoj razini vidimo da je moguće, korak po korak: ako izgradite ljevicu koja ne pristaje na kompromise oko svojih temeljnih načela, možete ponovno pridobiti ljude. Dakle, moguće je.

I sami aktivno sudjelujete u prosvjedima i političkim borbama o kojima govorite. Kada sve to promatrate i kao pisac i kao netko tko je neposredno politički angažiran, jeste li optimistični?

Na neki način jesam. Istodobno sam pesimist i optimist. Pesimist sam zato što mislim da ćemo sada morati proći kroz neku vrstu fašističkog razdoblja, koje je rezultat tridesetogodišnje politike čije posljedice sada živimo: Trump u Sjedinjenim Državama, Netanyahu u Izraelu, Marine Le Pen koja je sve snažnija u Francuskoj – krajnja desnica jača posvuda u svijetu i kroz to ćemo razdoblje morati proći. To je pesimistični dio mojeg odgovora.

Ali optimističan sam jer vjerujem da snažna alternativa može uspjeti ako je uspijemo izgraditi. I ponegdje već počinje uspijevati. U Berlinu su za desetak dana izbori i možda će radikalna ljevica prvi put u povijesti pobijediti. Mamdani je pobijedio u New Yorku. Stvari se mijenjaju. U Francuskoj bi istinska ljevica – ne socijalisti koji su pristali na kompromise, nego prava ljevica – mogla ući u drugi krug predsjedničkih izbora, što se nikada nije dogodilo u povijesti Pete Republike. Zato vjerujem da je promjena moguća.

A povijest književnosti nikada nije odvojena od ostatka svijeta. Pisci su dio društva kao i svi drugi – kao građani, birači ili političari. Posljednjih nekoliko godina primjećujem da se u umjetnosti ponovno budi politička svijest i potreba za borbom, i mislim da je to važno. Kada sam prije dvanaest godina počeo objavljivati knjige, mi koji smo željeli otvoreno govoriti o tim pitanjima bili smo vrlo usamljeni. Zaista smo bili sami i izloženi napadima, jer ljudi nisu željeli da to radimo. Danas, malo-pomalo, vidim sve više umjetnika koji se ponovno hvataju ukoštac s društvenim pitanjima. To mi daje nadu jer vjerujem da umjetnici mogu odigrati veliku ulogu u političkoj borbi.