Ima nečeg nesputano russellovskog u anegdoti o redatelju Kenu Russellu koji je kao dječak skidao odjeću i gol plesao po kući čim bi na radiju čuo klasičnu glazbu, kao što ima prilično toga lynchovskog u priči da je David Lynch u pod svog tonskog studija ugradio pepeo pokojnog dizajnera zvuka Alana Spleta kako bi njegov duh nastavio voditi zvučne eksperimente u njegovim filmovima. A biti Mark Kermode znači takve filmske ekstravagancije čuti i proživjeti iz prvog reda, uključujući i televizijski intervju s Wernerom Herzogom u Los Angelesu, tijekom kojega je slavni redatelj pogođen u trbuh iz zračne puške, a potom hladnokrvno nastavio razgovor tvrdeći da mu nije ništa.

S doktoratom iz engleske književnosti na temu horor fikcije i paralelnom karijerom kontrabasista u skiffle bendu The Dodge Brothers, ovaj samoprozvani feminist, vjernik i skoro-vegetarijanac koji iskreno uživa u filmovima u kojima "ljudima na ekranu eksplodiraju glave" i bez imalo oklijevanja proglašava Istjerivača đavola najvećim filmom svih vremena, Mark Kermode prešao je dugačak put od mančesterskog "boljševičkog gunđala bez osjećaja za humor" iz zloglasnog naselja Hulme Crescents do najpoznatijeg glasa britanske filmske kritike.

Desetljećima je vodio kultne emisije na BBC-ju, deset godina bio glavni filmski kritičar britanskog The Observera, već je godinama redoviti kolumnist The Guardiana i voditelj nekoliko iznimno popularnih podcasta – i, posljednje dvije godine, jedan od filmskih majstora Ponta Lopud Film Festivala, gdje drži radionice mladim regionalnim filmašima. Prilikom njegovog ovogodišnjeg boravka na Lopudu, popričali smo o njegovih četrdeset godina u kritičarskoj stolici, pogubnim utjecajima Trumpa i Brexita na kulturu i društvo, snazi suvremene kinematografije, te pretresli pitanje ima li autentičan kritičarski glas ikakve šanse u eri algoritama, influencera i društvenih mreža.

Na početku karijere ratoborni kritičar koji nije imao mnogo strpljenja ni za autoritete ni za loše filmove, danas jedna od najutjecajnijih globalnih figura filmske kritike – koliko je tog mlađeg, radikalnog Marka još uvijek prisutno u vašem načinu razmišljanja o filmu?

Mislim da ta ratobornost nije nestala, samo se promijenilo ono na što je usmjeravam. Kad sam počinjao, bio sam pun mišljenja i mislio da sve znam, a puno je lakše objasniti što s nekim filmom ne valja nego što je u njemu dobro. Negativne kritike, uostalom, lakše privlače pozornost. Ali što dulje radite ovaj posao, to više shvaćate koliko malo znate. Ove godine navršava se 40 godina otkako se bavim filmskom kritikom i danas me mnogo više zanima otkrivati i zagovarati dobre filmove koje publika možda inače ne bi vidjela nego trošiti vrijeme na loše.

Zanimljivije mi je pokušati objasniti što u filmu vrijedi i zašto. Ali onaj mlađi ja itekako se pojavi kada naiđem na nešto što smatram doista pogrešnim. Dokumentarac Melania me, primjerice, razbjesnio isto kao što bi me razbjesnio u mojim dvadesetima. Smatram ga grotesknom fašističkom propagandom i mrzio sam svaku njegovu minutu. Dakle, bijes nije nestao – samo me danas više zanima ono što vrijedi braniti nego ono što zaslužuje napad. Upravo mi se to čini važnijom zadaćom kritičara: prepoznati nešto dobro i pomoći drugima da to vide. Uostalom, ljubav prema filmu je i razlog zašto sam se uopće počeo baviti tim poslom.

Što se dogodi s kritičarom kad od autsajdera postane institucija?

Kad sam bio mlađi, više me zanimalo obračunavati se s mainstreamom; danas me mainstream jednostavno manje zanima, a mnogo više mali filmovi koji zaslužuju veću pozornost. To ne znači da sam izgubio sklonost prema dobroj negativnoj kritici. Neke od meni omiljenih kritika izrazito su negativne; moj veliki uzor Roger Ebert znao je biti nevjerojatno britak. Za The Brown Bunny napisao je otprilike: "Jednom sam bio na kolonoskopiji, pustili su me da je gledam na ekranu i bilo je bolje od The Brown Bunnyja."

Takva je rečenica čisti užitak. Ali kritičar ima ograničeno vrijeme i prostor. Možete deset minuta objašnjavati zašto je novi blockbuster grozan ili ih posvetiti malom filmu koji bi inače možda prošao nezapaženo. Nedavno je u Britaniji u vrlo ograničenoj distribuciji izašao velški film Effi o Blaenau Marka Evansa i proglasio sam ga filmom tjedna. Ako njemu posvetim deset minuta, a najnovijem blockbusteru tri, čini mi se da sam učinio nešto korisnije.

S Kenom Russellom imali ste poseban odnos, a sudjelovali ste i u rekonstrukciji cenzurirane verzije njegovih Demona. Što je Russell značio za britansku kinematografiju i zbog čega su njegovi filmovi i danas relevantni?

Ken je bio najveći britanski redatelj poslijeratnog razdoblja. Britanska kinematografija ima dvije velike tradicije: realističku, koju danas možda najbolje predstavlja Ken Loach, i fantastičnu, imaginativnu liniju koja vodi od Powella i Pressburgera preko Russella i Nicolasa Roega do autora poput Lynne Ramsay. Za mene je Russell njezin vrhunac. Početkom sedamdesetih bio je nevjerojatno slavan i produktivan, a poslije je sve teže dolazio do novca i na kraju se nazivao "garažnim redateljem".

Britanija ima neobičnu naviku zaboravljati vlastite velike autore i zato me veseli što se Russellovi filmovi danas ponovno otkrivaju. Dio tog povratka je i restauracija Demona, filma koji je smatrao svojim jedinim istinski političkim djelom. Linda i ja još smo 2004. rekonstruirali redateljsku verziju, ali potom se 22 godine nije dogodilo ništa. Ovoga ljeta napokon smo restauraciju gledali u Cannesu s njegovom obitelji. Iskreno, mislio sam da taj trenutak nikada neću doživjeti.

Gdje danas vidite prostor za takvu vrstu autorske slobode?

Prije svega u nezavisnom filmu: što radite s manje novca, to imate manje ograničenja. Sean Baker mogao je snimati filmove kakve je snimao upravo zato što je istinski nezavisan autor. Čak je i Anora, za njegove prilike relativno skup film, prema mjerilima industrije vrlo niskobudžetna. Russell je, međutim, Demone snimao unutar velikog studijskog sustava. Bio je to golemi projekt u Pinewoodu, sa scenografijom Dereka Jarmana. Teško mi je zamisliti da bi danas studio uložio toliko novca u tako radikalan, politički i kontroverzan film.

Mainstream je postao mnogo kontroliraniji i ovisniji o franšizama i velikim imenima. Slobodu još mogu izboriti autori poput Christophera Nolana ili Paula Thomasa Andersona. Jedna bitka za drugom nevjerojatno je skup i potpuno lud film, ali vjerojatno je mogao nastati i zato što u njemu glumi Leonardo DiCaprio, koji studiju daje određenu sigurnost. Dakle, takva autorska sloboda nije nestala, ali danas je privilegij rijetkih. Ono što gotovo više ne postoji jest sustav u kojem je redatelj poput Russella mogao redovito dobivati studijski novac za radikalne i nepredvidljive filmove.

Nakon desetljeća gledanja filmova, što vas u kinematografiji još uopće može iznenaditi?

Sve. Tjedno pogledam osam ili deset filmova, a često o njima unaprijed ne znam gotovo ništa. Dobijem raspored novinarskih projekcija s naslovom, mjestom i vremenom prikazivanja i to je ponekad sve što znam prije nego što sjednem u kino. Filmovi me zato neprestano iznenađuju, a mislim da onog trenutka kada me prestanu iznenađivati moram prestati raditi ovaj posao. Kad me pitaju kojem se nadolazećem filmu najviše veselim, moj je odgovor uvijek isti: filmu o kojem ne znam ništa. Tako je bilo i s Djevojka Lucasa Dhonta. O njemu gotovo ništa nisam znao i potpuno me iznenadio; još uvijek je moguće ući u kino i otkriti nešto izvanredno.

Mijenja li Trumpova era američku kinematografiju – ono što se proizvodi, način na koji industrija funkcionira, pa i spremnost autora na rizik?

Trumpova era promijenila je sve. To je najgore što se civilizaciji dogodilo za našeg života, apsolutna katastrofa. Njegov je utjecaj na mainstream izrazito toksičan, od korporativnih spajanja i preuzimanja do medija i načina na koji se izvještava. U Americi smo vidjeli i ušutkavanje čitavih medijskih organizacija na način za koji teško nalazim presedan. Na nezavisni film, međutim, mislim da nema tako izravan utjecaj, osim što mu vjerojatno otežava financiranje. Jer ako djelujete izvan mainstream sustava, njegov je doseg ograničen, no nezavisni filmovi itekako su svjesni svijeta u kojem nastaju. Kad god pričam s Amerikancima, prvo pitanje koje im postavim je: "Kako je tamo?" i svi odgovaraju isto: "Užasno." Mislim da će trebati godine da se američka kultura i društvo oporave od tog utjecaja.

Što je u takvim okolnostima ostalo od autoriteta kritičara? Postaje li autentičan kritički glas ugrožena vrsta?

Ugrožena jest, ali nije izumrla. Jedno istraživanje YouGova 2010. došlo je do dva prilično zabrinjavajuća zaključka: prvi je bio da sam filmski kritičar kojem Britanci najviše vjeruju, a drugi da mi vjeruje manje od šest posto ljudi. Ljudi puno više vjeruju prijateljima, obitelji i onima koje prate na društvenim mrežama, a filmska je industrija to naučila koristiti. Zato kod svake kritike želim znati tko govori, koliko zna i iz koje pozicije govori. Ako netko kaže da je nešto najbolji film godine, zanima me je li pogledao pet filmova ili 400. Jednako je važno znati tko ga plaća, jer je velik dio influencerskog sadržaja zapravo oglašavanje koje ne izgleda kao oglašavanje. Ali još je veći problem to što je internet mladim kritičarima otežao da za svoj rad budu plaćeni.

Kada sam osamdesetih počinjao, već sam za prvu kritiku dobio honorar. Nije bio velik, ali značio je da je kritika profesija. Danas postoje sjajni mladi kritičari, neki s 22 ili 23 godine o filmu znaju više nego ja, ali često ih nitko ne plaća. Ako se pisanje ne plaća, profesija se pretvara u hobi. A često nemaju ni urednike. Kad sam napisao svoj prvi veliki tekst za Time Out, urednik Brian Case uzeo ga je, poderao napola, polovicu bacio u koš i rekao: "Neka bude ovoliko dug." Prepisao sam ga i bio je bolji. Dobar urednik tjera vas da se zapitate: jesam li ovo doista napisao najbolje što sam mogao?

Kako mladim kritičarima objašnjavate razliku između pukog osobnog dojma i profesionalne filmske kritike? Što mišljenje mora imati da bi postalo kritika?

Svaka je kritika, u konačnici, osobno mišljenje. Moja prijateljica Miranda Sawyer kaže da zapravo postoji samo jedna kritika: "Dobro je, ako vam se tako nešto sviđa." Ali ozbiljna kritika mora napraviti nekoliko stvari. Prvo, morate točno navesti naslov filma – zvuči banalno, ali iznenadili biste se koliko se često griješi već u tome. Drugo, morate objasniti što je film, a treće, smjestiti ga u kontekst: je li dio nekog serijala, gdje stoji u opusu autora, pripada li određenoj filmskoj tradiciji ili pokretu?

Četvrto, morate se zapitati funkcionira li prema vlastitim pravilima. Ako je komedija, nasmijava li? Ako je horor, postiže li ono što pokušava postići? I tek peto dolazi pitanje: što vi osobno mislite o filmu? Paradoks je što većina kritičara upravo to smatra najvažnijim. Vaše mišljenje jest važno i često je najzanimljiviji dio kritike, ali pravo na njega morate zaslužiti prethodnim četirima koracima. Inače ste samo netko u pubu tko kaže: "Jurassic Park je najgori film koji sam ikada vidio." U redu – ali objasnite mi zašto.

Razgovarali ste s nekima od najvećih svjetskih redatelja; je li vam neki od tih razgovora promijenio mišljenje o njima ili način na koji ste poslije gledali njihove filmove?

Apsolutno. Pamtim razgovor s Larsom von Trierom, čije neke filmove volim, dok Lomeći valove i Idiote nisam mogao podnijeti. Kad sam ga intervjuirao povodom Melancholije, smatrao sam da mu to odmah moram reći. Upitao me: "Ali baš ih toliko ne podnosiš?" Rekao sam da ih ustvari prezirem i da Idiote smatram moralno problematičnim filmom. Odgovorio je: "Dobro, onda možemo razgovarati. Da ti se samo nisu svidjeli, ne bi bilo zanimljivo."

Do tada sam se pitao koliko je njegova javna persona zapravo predstava. Nakon tog razgovora shvatio sam da iza nje postoji vrlo konkretan pogled na film i svijet. S mnogo toga se ne slažem, ali više nisam mislio da je riječ samo o provokaciji radi provokacije. Drukčije sam počeo gledati i na Dogmu 95; naravno da je u tome bilo provokacije i zafrkancije – dobro poznajem i Thomasa Vinterberga – ali postojala je i ozbiljna ideja: namjerno si otežati snimanje filma, postaviti sebi stroga pravila i vidjeti može li te upravo to natjerati da napraviš bolji film.

Iz kojih nacionalnih kinematografija trenutno dolaze najzanimljiviji i najuzbudljiviji filmovi?

Rekao bih, iz iranske. Zapanjujuće je koliko sjajnih filmova nastaje u okolnostima u kojima autori zbog svojeg rada mogu završiti u zatvoru, dobiti zabranu snimanja ili ugroziti vlastitu obitelj, a filmovi se ipak snimaju u tajnosti, krijumčare iz zemlje i osvajaju velike međunarodne nagrade. To smatram nevjerojatnim fenomenom. Pritom treba imati na umu da postoje dvije iranske kinematografije: ona koju poznajemo s međunarodnih festivala i ona koju gleda publika u samom Iranu. Britansko-iranski redatelj Babak Anvari rekao mi je da bi mogao nabrojati dvadeset tamošnjih najpopularnijih filmova, za koje mi vjerojatno nismo nikad čuli.

Fascinira me i kako su iranski autori pod strogim ograničenjima razvili vrlo poetične i inventivne načine da ih zaobiđu. Ne kažem da je represija dobra stvar, ali kada nešto ne smijete izravno pokazati ili izgovoriti, morate pronaći drugi način. Nešto slično događalo se i u američkom filmu za vrijeme Haysova kodeksa: kada nešto ne smijete izravno pokazati ili izgovoriti, morate pronaći drugi način. Zato bih u ovom trenutku posebno izdvojio iransku kinematografiju. Svaki put kada još jedan iranski film osvoji veliku međunarodnu nagradu pomislim koliko je izvanredno da takvi filmovi uopće uspijevaju nastati.

Dotaknimo se malo Britanije; gotovo desetljeće nakon referenduma o Brexitu, kako je ta odluka promijenila zemlju? Je li produbila podjele ili se društvo u međuvremenu ipak uspjelo ponovno povezati?

Brexit je katastrofa. Zatrovao je gotovo sve i pogoršao stanje u Britaniji. Nije slučajno što su ga zagovarali ljudi poput Trumpa i Nigela Faragea, kao ni oni koji su imali financijski interes u slabljenju Europe. Pretpostavljam da je i Putin bio oduševljen. Pogoršao je ekonomsku situaciju, produbio podjele i omogućio maloj skupini vrlo bogatih ljudi da zarade golem novac. Da se referendum održava danas, uvjeren sam da bismo glasali za ostanak u Europskoj uniji. Čak i među onima koji su glasali za izlazak danas je, mislim, malo ljudi koji još vjeruju da je to bila dobra odluka. Za Britaniju je Brexit bio potpuna katastrofa.

U posljednjih desetak godina Britanija je promijenila iznimno mnogo premijera, a nedavno smo svjedočili još jednoj političkoj tranziciji, kada je Keira Starmera nakon jedva dvije godine na vlasti naslijedio Andy Burnham. Odakle, po vašem mišljenju, dolazi tolika nestabilnost?

Mislim da postoje dva razloga. Prvi je širi: cijeli je svijet u previranju, uz uspon desnog populizma, Trumpov povratak na vlast i Putinovu Rusiju. Živimo u vrlo nestabilnom razdoblju i Britanija od toga nije izolirana. Drugi je specifično britanski. Iza nas su godine katastrofalne konzervativne vlasti, obilježene i nevjerojatnom razinom korupcije. Kada su laburisti preuzeli vlast, mislim da ni sami nisu bili svjesni u koliko je lošem stanju zemlja, osobito njezine javne financije. A birači, razumljivo, očekuju da se stvari poprave brzo, dok za probleme takvih razmjera nema brzog rješenja. Brexit je teško oštetio i ekonomiju i društvo, a ljudi danas osjećaju da su o njemu bili obmanuti.

Priznajem da sam polagao velike nade u Keira Starmera. Glasao sam za njega i bio vrlo zadovoljan kada je pobijedio. Činio mi se inteligentnim, pristojnim i nekorumpiranim čovjekom, sigurnim izborom nakon svega što se događalo. Zato mi je žao što je njegov premijerski mandat krenuo putem kojim je krenuo i mislim da je napravio neke temeljne pogreške. Nadam se da će Andy Burnham uspjeti učiniti ono što on nije. Živio sam u Manchesteru i ondje je Burnham svojevrsni lokalni junak, a smatram ga vrlo sposobnim političarem. Ali širi problem ostaje: Britanija još plaća cijenu Brexita i dugog razdoblja političkog kaosa, u trenutku kada je i svijet oko nje iznimno nestabilan.

Uspon Reform UK-a pokazuje da dio birača gubi povjerenje u tradicionalne stranke. Je li riječ tek o izrazu trenutačnog nezadovoljstva ili o znaku dublje promjene u britanskoj politici?

Nadam se da je prolazno. Nigel Farage duboko je korumpiran čovjek i oportunist koji je poticao podjele radi vlastite koristi. Lako je ljudima reći: "Sve velike stranke su grozne, glasajmo za nekog drugog i uzdrmajmo sustav." Ali Reform UK ne bi znao upravljati zemljom. Ta je stranka politički i moralno potpuno prazna, a prožeta je korupcijom. Farageu ne bih vjerovao ni najmanje. Smatram ga besramnim oportunistom i njegov uspon jednom od najgorih pojava u britanskoj politici. Iskreno se nadam da nikada neće doći na vlast.

Koliko je još uvijek održiva tradicionalna britanska slika o sebi kao društvu političkog pragmatizma, zdravog razuma i skepse prema ekstremima?

Nisam siguran da danas postoji jedinstvena britanska slika o sebi. Kao što se ljudi u Americi snažno identificiraju s New Yorkom ili San Franciscom, tako i ovdje Cornwall, Manchester i druge sredine imaju vrlo različite identitete i ne znam postoji li više nešto što bismo mogli nazvati jedinstvenim britanskim identitetom. Ono što mi ulijeva nadu jest mlađa generacija. Danas ponovno vidim mlade koji su snažno politički angažirani, brinu ih klimatske promjene, ljudska prava, rasizam i društvene nejednakosti te vjeruju da prosvjedom mogu nešto promijeniti.

I imaju puno pravo pitati moju generaciju kakav smo im svijet ostavili. Imam 63 godine i pripadam generaciji koja snosi dio ogvoronosti za njegovo stanje. Ali oni ne ostaju samo na tom pitanju, nego pitaju što mogu učiniti da ga promijene. Ako imam razloga za optimizam, onda su to oni. Nadam se da će imati dovoljno snage izgraditi bolji i pravedniji svijet.

Može li oštra javna rasprava uopće funkcionirati u trenutku kada se više ne slažemo ni oko toga što su činjenice?

Ne volim polarizaciju, ali oštra rasprava iznimno je važna. Kad sam bio mlađi, neprestano smo raspravljali o politici i mislim da je zdrava debata dobra i potrebna. Problem nije u neslaganju, nego u nepoštenju i sustavnom potkopavanju činjenica. Dio birača Reform UK-a jednostavno je digao ruke od tradicionalnih stranaka, ali problem je i to što sve više ljudi vijesti dobiva preko društvenih mreža, koje su prepune dezinformacija, uključujući i one koje se organizirano proizvode u Rusiji.

Donald Trump namjerno pokušava uništiti samu ideju činjenične istine. Kada mu činjenice ne odgovaraju, može jednostavno reći da su "lažne vijesti". Svi smo gledali što se 6. siječnja događalo na Kapitolu, a ipak je moguće tvrditi da se dogodilo nešto sasvim drugo. Taj napad na samu mogućnost zajedničke stvarnosti za mene je mnogo opasniji od oštre političke rasprave. Zato su institucije koje se još drže provjerenih činjenica toliko važne. BBC katkad pogriješi, ali i dalje ima vrlo visoke standarde provjerenog novinarstva. A sada ga predsjednik Sjedinjenih Država tuži zbog dokumentarca o 6. siječnja. Došli smo do razine na kojoj se pokušava uvjeriti ljude da je crno bijelo. To je već Orwell i 1984.

Doktorirali ste na hororu, napisali knjigu o Egzorcistu, kurirali velike izložbe posvećene tom žanru, a horori redovito završavaju i na vašim popisima najboljih filmova godine. Što vam horor i nakon svih tih desetljeća pruža?

Mislim da se ljudi gotovo mogu podijeliti na one kojima taj žanr nešto govori i one kojima ne govori, pomalo kao s operom. Ako netko pita: "Zašto bih želio gledati film koji me plaši?", to je sasvim legitimno pitanje. Ali meni su se horori još u djetinjstvu obraćali na način na koji drugi filmovi nisu. Guillermo del Toro govori nešto vrlo slično: priče o čudovištima obraćale su mu se još u djetinjstvu i jednostavno su mu imale smisla. Ja obožavam osjećaj straha u kinu upravo zato što znam da sam ondje siguran. Volim kada film proizvede nelagodu koju ne možete sasvim objasniti, kada vas uznemiri na nekoj dubljoj razini. Egzorcista, svoj omiljeni film, pogledao sam stotinama puta i još me zadivljuje koliko je strašan i koliko je briljantno napravljen. Horor mi jednostavno nikada nije dosadio. Pronađete ga rano i više vas ne napušta.

Martin Scorsese desetljećima skreće pozornost na zanemarene filmove i zaboravljene autore. Kada biste njegovu popisu skrivenih dragulja mogli dodati samo jedan film, koji biste odabrali?

Pomalo predvidljivo nakon svega što smo dosad rekli, izabrao bih redateljsku verziju Demona. Scorsese cijeni Kena Russella, a veliki je zagovornik i Powella i Pressburgera, koji su na Russella snažno utjecali. Zato bih jako volio da vidi upravo redateljsku verziju tog filma, ne onu koja je izvorno puštena u distribuciju. Mislim da bi je potpuno razumio. Volio bih da za Demone učini ono što je svojedobno učinio za Peeping Tom Michaela Powella, film koji je nakon početnog zgražanja pomogao rehabilitirati i vratiti u središte pozornosti. Del Toro ga već zagovara, a bilo bi sjajno kada bi mu se pridružio i Scorsese.

Pisali ste o genijalnosti Johna Williamsa i njegovoj sposobnosti da glazbom pripovijeda jednako snažno kao što film pripovijeda slikom. Što razlikuje filmsku glazbu koja doista produbljuje i obogaćuje film od one koja publici samo sugerira što bi trebala osjećati?

Najviše mi smeta glazba koja doslovno prati ono što se događa na ekranu: ovo je sretno, ovo tužno, sada se trebate bojati. Anne Dudley, koja je dobila Oscara za Skidajte se do kraja, rekla mi je da je komediju posebno teško uglazbiti i da je ključno pravilo – ne pokušavati biti smiješan. Dramatična glazba može komediju učiniti mnogo smješnijom. Bill Forsyth, redatelj Lokalnog junaka i Gregoryjeve djevojke, jednom mi je rekao kako oduvijek smatra da savršenom filmu glazba uopće nije potrebna – skladatelja angažirate tek kada film sam po sebi ne funkcionira.

Rekao sam mu: "Ali Lokalni junak ima jednu od najboljih filmskih glazbi svih vremena." Odgovorio je: "Znam. I ja je obožavam. U tome i jest problem." Ne slažem se s njim da savršen film ne treba glazbu, mislim da ona film može nevjerojatno obogatiti, ali često je najzanimljivija kada djeluje kontrapunktno, kada ne ponavlja ono što već vidimo.

Volim, primjerice, način na koji se glazba Mice Levi u filmovima poput Ispod kože uvlači u zvučnu sliku i iz nje ponovno nestaje, ili glazbu Anne Meredith za Osmi razred. Jedna od mojih omiljenih partitura posljednjih godina jest ona Eiko Ishibashi za Drive My Car. Kada je prvi put čujete djeluje gotovo ležerno, pomalo jazzerski, ali postupno shvatite koliko se toga u njoj događa. Vodi vas prema emocionalnom podtekstu filma toliko nenametljivo da gotovo i ne primjećujete što radi.

Za kraj, nakon svega o čemu smo razgovarali, jeste li optimistični kada je riječ o budućnosti filma i kinematografije?

Apsolutno. Diljem svijeta postoji nova generacija vrlo talentiranih autora koji zahvaljujući novim tehnologijama mogu snimati filmove čak i izvan tradicionalnih sustava financiranja. To mi daje dosta razloga za optimizam. Važno je i ono što se dogodilo nakon pandemije. Predviđalo se da se ljudi neće vratiti u kina, da će ostati kod kuće i gledati streaming, ali to se nije dogodilo. Možda se nisu vratili u jednakom broju kao prije, ali očito i dalje žele sjediti u prostoriji s drugim ljudima i zajedno gledati film. Kino ne umire. Posebno vjerujem u nezavisna kina koja su dio svojih zajednica i grade odnos s publikom. A imamo i sjajnu novu generaciju filmaša koji ne slušaju stare tipove poput mene, nego jednostavno rade ono što žele. Dokle god budem vjerovao u njih i u budućnost filma, nastavit ću raditi ovo što radim.