Postoji trenutak u gotovo svakom ozbiljnijem izazovu kada više nije pitanje možemo li dalje, nego trebamo li. Nakon pet dana i 100 kilometara Velebita, naš novinar Stjepan Mati dobro zna koliko ta granica ponekad može biti tanka
Sto kilometara pješice preko Velebita zvuči impresivno već kada ga izgovorite naglas. Pet dana na terenu, ruksak na leđima, kilometri koji se gomilaju, umor koji svakoga dana postaje malo ozbiljniji i teren koji ne mari pretjerano za plan napravljen kod kuće.
Upravo je to bio ovogodišnji izazov našeg sportskog novinara, Stjepana Matija. Krenuo je na Highlander Velebit i tijekom pet dana prolazio izazov koji nije samo pitanje kondicije. U njegovoj srži nalaze se priprema, fokus, snalaženje u prirodi, donošenje odluka i trenutak u kojem počinjemo puno jasnije upoznavati vlastite granice.
A granice su zanimljiva stvar. Ne znamo gdje su dok im se ne približimo.
„Prvih kilometara razmišljaš o tempu i cilju. Kasnije se perspektiva dosta promijeni. Više ne gledaš samo koliko ti je ostalo, nego kako se osjećaš, koliko si koncentriran i donosiš li uopće još dobre odluke.“
Upravo je taj drugi dio izazova možda zanimljiviji od same brojke od 100 kilometara. Jer ozbiljan fizički napor prije ili kasnije prestane biti samo test nogu.
Postane test glave.
Nije svaki strah znak da treba stati
Da bismo pomaknuli vlastite granice, gotovo nužno moramo napraviti nešto što nam nije potpuno ugodno.
Nekada će to biti još nekoliko kilometara kada su noge već teške, nekada strmiji dio terena nego što smo očekivali, a nekada samo jutarnje ustajanje i ponovno stavljanje ruksaka na leđa nakon prethodnog dugog dana.
Nelagoda, međutim, nije isto što i opasnost.
I upravo iskustvo pomaže razlikovati to dvoje.
Umor možemo očekivati. Nesigurnost također. Ali promjena vremena, fizički problem, pogrešna procjena terena ili pad koncentracije traže sasvim drukčiji odgovor.
U takvim trenucima tvrdoglavost više nije nužno vrlina.
Odustajanje nije uvijek poraz, baš kao što nastavak nije automatski dokaz hrabrosti.
Ponekad je najzrelija odluka upravo ona koja najbolje zvuči najmanje herojski: stati, procijeniti situaciju i promijeniti plan.
Kad umor počne odlučivati umjesto nas
Problem nastaje kada u cijelu priču uđe ozbiljniji umor.
Odluka koja bi nakon doručka i dobrog sna bila jednostavna nakon cijelog dana na terenu može izgledati potpuno drukčije. Koncentracija pada, tijelo šalje sve više signala, a činjenica da smo već toliko uložili u neki cilj može nas gurati prema tome da nastavimo samo zato što smo odlučili da moramo.
Tu nastaje možda najvažnije pitanje cijelog izazova:
Nastavljamo zato što možemo ili zato što ne želimo priznati da bismo trebali stati?
Upravo se na tome vrlo često lomi granica između hrabrosti i loše procjene.
I ona rijetko izgleda dramatično.
Češće dolazi kroz niz naizgled bezazlenih misli.
Još samo ovaj uspon.
Još nekoliko kilometara.
Ne treba mi pauza.
Vrijeme se neće toliko pogoršati.
Mogu ja to.
A onda odjednom više nije pitanje koliko smo spremni izdržati, nego koliko smo dobro procijenili situaciju.
Ovaj izazov zato nije bio zamišljen samo kao bilježenje kilometara. Stjepan je pratio stvarne trenutke s rute, opremu, sigurnost, fizičko stanje i oporavak, a cijelo iskustvo završava upravo osobnom pričom o granicama i izdržljivosti.
„Mislim da nakon ovakvih pet dana malo drukčije gledaš na riječ izdržljivost. Nije stvar samo u tome koliko dugo možeš trpjeti. Puno je važnije ostati dovoljno priseban da znaš kada treba stisnuti zube, a kada promijeniti odluku.“
A koliko vi dobro poznajete vlastite granice? Biste li pod pritiskom znali kada nastaviti, a kada stati? Provjerite u kratkom kvizu kroz nekoliko situacija.
A što kada siguran povratak više nije jednostavna opcija?
U stvarnom boravku u prirodi cilj je prilično jasan: pripremiti se dovoljno dobro da dramatične situacije nikada ne nastanu.
Filmovi, srećom, imaju potpuno suprotan zadatak.
U novom trileru Fall 2: Deadpoint, dvije penjačice tijekom opasnog uspona na Mount Kwan u Tajlandu ostaju zarobljene tisućama stopa iznad tla. Visina, izloženost i okolnosti koje se iz trenutka u trenutak pogoršavaju njihov pothvat pretvaraju u borbu za preživljavanje.
Situacija je, naravno, neusporediva sa Stjepanovih 100 kilometara po Velebitu.
Ali pitanje koje stoji iza nje nije toliko udaljeno.
Što se događa kada izazov koji smo sami odabrali prestane biti pod našom kontrolom?
Film upravo tu ide nekoliko koraka dalje.
Redatelji Peter i Michael Spierig otkrili su da su polazište za priču pronašli u stvarnom svijetu. Inspirirao ih je poznati Huashan Plank Walk u Kini, ruta položena uz gotovo vertikalnu planinsku stijenu, koju su prepoznali kao savršenu osnovu za intenzivnu filmsku priču o visini, strahu i izloženosti.
Kad visinu ne treba zamišljati
Zanimljivo je i kako su taj osjećaj pokušali prenijeti na ekran.
Produkcija nije željela da opasnost izgleda potpuno digitalno. Velik dio filma sniman je u kamenolomu u Tajlandu, koji je ekipi omogućio stvarne stijene i prirodne teksture, uz vrlo malo korištenja blue screena.
Glumci su tijekom scena na konstrukciji bili vezani sigurnosnim sustavima i dugo vremena provodili podignuti oko 40 stopa iznad tla. Sunce, vrućina i fizička izloženost bili su stvarni, upravo kako bi osjećaj nelagode pred kamerom bio uvjerljiviji.
Pojedine stuntove glumci su izvodili i sami, što je redateljima omogućilo da u finalnim sekvencama zadrže što više neposrednosti.
U glavnim ulogama su Harriet Slater, Arsema Thomas i Tom Brittney, a film traje 98 minuta.
Autori pritom ni ne skrivaju što žele postići. Publika bi, kažu, trebala gotovo fizički osjetiti vrtoglavicu i strah od visine, zbog čega su film osmislili kao izrazito kino iskustvo.
Možda hrabrost ipak nije u tome da uvijek nastavimo
Ljudi vole izazove upravo zato što nam pokazuju nešto što u svakodnevici teško možemo naučiti.
Koliko možemo.
Kako reagiramo kada nam nije ugodno.
Koliko smo disciplinirani kada nestane početnog entuzijazma.
I kako donosimo odluke kada nam tijelo i glava više ne rade pod idealnim uvjetima.
Ali postoji razlog zbog kojeg ozbiljni avanturisti toliko govore o pripremi, procjeni i poštovanju prirode.
Granice vrijedi upoznati.
Ne nužno i ignorirati.
Stjepanovih 100 kilometara Velebita i situacija koju gledamo u Fall 2: Deadpoint nalaze se na potpuno različitim krajevima spektra. Jedno je stvarni, kontrolirani izazov u kojem je dobra procjena dio uspjeha. Drugo je filmski scenarij koji namjerno uklanja upravo tu sigurnost.
Ali oba nas vraćaju istom pitanju.
Je li hrabrost nastaviti pod svaku cijenu – ili dovoljno dobro poznavati sebe da znaš kada je vrijeme za drukčiju odluku?
Možda se prava granica između izazova i rizika nalazi upravo tamo.
Fall 2: Deadpoint u CineStaru i ostalim kinima.
Prilog je nastao u produkciji Tnative tima tportala u skladu s najvišim profesionalnim standardima te u suradnji s Blitz Hrvatska.