Od samih početaka civilizacije i prvih melioracijskih zahvata u dolinama velikih rijeka pa sve do današnje tjeskobne klimatske krize, ljudska povijest slijedi neprekinut, ali zastrašujući paradoks: tehnološkim napretkom bez kojeg nismo mogli preživjeti istovremeno smo ugrozili vlastiti opstanak.

Upravo ta proturječnost u središtu je najnovije knjige uglednog njemačkog povjesničara i pisca Philippa Bloma upravo prevedene na hrvatski, Podčinjavanje Zemlje: Početak i kraj ljudske vladavine nad prirodom (Fraktura, prijevod Goran Schmidt), tjeskobnog i otrežnjujućeg putovanja kroz povijest mitologije, teologije i prosvjetiteljstva, kroz koje Blom razotkriva kako smo stoljećima – od biblijske zapovijedi "i sebi je podložite" do suvremenih apostola neoliberalnog napretka – njegovali opojnu i destruktivnu iluziju da čovjek stoji izvan i iznad prirode kao njezin neprikosnoveni gospodar.

Umjesto te, kako je on naziva, mitološke atomske bombe kojom smo biosferu sveli na pasivno i mrtvo skladište sirovina, autor nas poziva na radikalan kopernikanski obrat: suočeni s kolapsom prirodnih sustava, moramo se konačno prepoznati ne kao gospodari stvaranja, već kao krhki primati zapleteni u beskrajno kompleksne simbioze, svjesni da dijelimo sudbinu unutar "kritične zone" – tog tankog, osjetljivog biofilma na površini planeta koji jedini omogućuje život.

Autor ove intelektualne pustolovine, istaknuto je ime europske kulturne scene. Nakon studija povijesti, filozofije i judaistike u Beču i Oxfordu, gdje je i doktorirao na temi nacionalizma, Blom je izgradio jedinstvenu karijeru kao off-road povjesničar, javni intelektualac, romanopisac, novinar i predavač.

Njegov angažman daleko nadilazi akademske kabinete: u Austriji je poznat kao voditelj kultne emisije Punkt eins na radiju Ö1 i autor povijesnog podcasta BlomCast, dok od 2024. godine djeluje kao umjetnički direktor festivala Dachstein Dialoge. Za svoj je rad primio brojna prestižna priznanja, uključujući Austrijski počasni križ za znanost i umjetnost (2024.) te njemačku Lessingovu nagradu za kritiku (2026.).

Hrvatskoj čitateljskoj publici Blom je već dobro poznat po svojim ranijim, iznimno uspješnim historiografskim freskama koje spajaju rigorozno istraživanje, filozofsku refleksiju i esejistički, gotovo književni stil, remek-djelima Vrtoglave godine (2009.), u kojemu analizira kreativno i tjeskobno razdoblje Europe od 1900. do 1914., i Rastrgane godine (2014.), u kojima prati dramatičnu kulturnu povijest međuratnog razdoblja od 1918. do 1938., također objavljenima u izdanju Frakture i Schmidtovu prijevodu.

U njegovu se bogatom opusu ističu i Zli filozofi (2011.), gdje istražuje zaboravljeni radikalizam pariškog salona baruna d'Holbacha , te Ono što je na kocki (2017.), knjiga u kojoj se vizionarski bavi trima velikim prijetnjama suvremenog doba: klimatskim promjenama, digitalizacijom i krizom demokracije. Jedan od najprodornijih europskih intelektualaca Uskoro dolazi u Zagreb kao gost Frakturina Festivala svjetske književnosti, koji ga je ugostio i 2015. godine. Uoči razgovora koji će 7. rujna u HNK2 s njim voditi Morana Zibar, s Blomom smo popričali o tome može li Zapad napustiti ideju beskonačnog rasta i umirujući mit o napretku te izgraditi humanije društvo utemeljeno na empatiji, samoograničavanju i svijesti o našoj neraskidivoj povezanosti s prirodom.

Zapadna civilizacija, premda sebe smatra sekularnom i racionalnom, i dalje počiva na mitu da čovjek stoji "iznad i izvan" prirode. Zašto je taj antropocentrični pogled toliko postojan iako znanost jasno pokazuje da je upravo on u korijenu ekološke i klimatske krize? Može li se civilizacija izgrađena na logici podčinjavanja iz temelja preobraziti ili neizbježno nastavlja putem koji vodi prema kolapsu?

Izvrsno pitanje! Pretpostavljam da ćemo to i tako doznati, ali ipak to ne želim prepustiti slučaju – zato sam i napisao ovu knjigu. A zašto je taj pogled na svijet toliko otporan? Dva su razloga. Prvo, za mnoge u zapadnim društvima upravo je on donio iznimne rezultate u tehnološkom napretku te uspostavljanju nadmoći nad prirodom i drugim ljudskim bićima: živimo na višoj materijalnoj razini nego ikada prije, imamo dulji životni vijek i tako dalje.

Drugi je razlog to što je duboko isprepleten s judeokršćanskim nasljeđem naših društava, toliko duboko da većina nas nikada nije ni naučila drukčije gledati na svijet. Taj nam se pogled čini prirodnim i logičnim kao što nam je prirodno i logično disati. Bilo kakva druga vizija djeluje nam neobično, čak i suludo.

Neoliberalizam u vašoj knjizi poprima obilježja "tržišne teologije". Na koji način "nevidljiva ruka" tržišta preuzima ulogu nekadašnje božanske volje u opravdavanju ekstremnih društvenih nejednakosti? Zašto ni financijske i klimatska kriza ni rastuće nejednakosti nisu ozbiljnije uzdrmale vjeru u tržište kao vrhovni mehanizam organizacije društva?

"Nevidljiva ruka" izraz je preuzet od škotskog filozofa Adama Smitha, koji je zapravo bio moralni filozof, a ne ekonomist. Njime je želio reći da će svaku neravnotežu u društvu ispraviti urođeni osjećaj pristojnosti i povezanosti među ljudima, a ne da će nekakav čarobni mehanizam urediti tržišta. A on ih, naravno, i ne uređuje.

Mislim da je jedan od ključnih čimbenika i brzina kojom se sve odvilo. Prošle su tek dvije generacije, što nije dovoljno vremena da razmislimo o svim tim promjenama i osmislimo alternative. I naposljetku, ta priča i dalje vrlo dobro služi ekonomskim elitama, koje imaju više bogatstva i utjecaja nego ikada prije. A budući da upravo one oblikuju i službeni narativ, ne čudi što se ta priča i dalje ponavlja i ne nestaje. Vrijeme je da im je oduzmemo.

Zapadne demokracije prepustile su globalnim tržištima i korporacijama ključne poluge suvereniteta, od porezne baze do vrijednosti valute. Može li liberalna demokracija uopće preživjeti ako više ne kontrolira vlastitu poreznu bazu ni odluke o budućnosti planeta?

Ne, ne može i neće preživjeti ako ne pronađe drukčiju priču. No u globaliziranoj ekonomiji iznimno je teško preoteti kontrolu velikim korporacijama i vratiti je u ruke demokratske volje.

S pojavom umjetne inteligencije i "univerzalnog stroja", kako ga nazivate, više nije riječ samo o tome da čovjek podčinjava prirodu nego i o opasnosti da sam postane podčinjen tehnologijama koje je stvorio. U svijetu u kojem algoritmi oblikuju naše odluke, a kontrolira ih nekolicina tehnoloških kompanija, što ostaje specifično ljudsko i kako možemo sačuvati vlastitu autonomiju?

Ono što ostaje jedinstveno ljudsko jest iskustvo posjedovanja tijela, zaljubljivanja, bolesti i starenja te, općenito, neprestano suočavanje s neočekivanim iskustvima koja nas oblikuju. Umjetna inteligencija zasad ništa od toga ne proživljava. No opasnost da postanemo robovi tih strojeva vrlo je stvarna i u idućim će godinama samo rasti.

Mislim da je jedina alternativa vrlo svjesno njegovanje onoga što je ljudsko i stalno propitivanje njegove važnosti. Odgovor mora uključivati neku vrstu rada na sebi, na vlastitim iskustvima i sposobnostima: hvatanje ukoštac s teškim stvarima upravo zato što će nas učiniti snažnijima. Nažalost, golemo iskušenje da biramo ono što je lako i prihvaćamo odgovore koje nam daje umjetna inteligencija predstavlja vrlo snažnu protutežu.

Pikettyjev "povratak nove aristokracije" danas se očituje u elitama koje kupuju državljanstva i žive sve manje podložne nacionalnim državama. Stvara li takva koncentracija bogatstva, osim gospodarskih nejednakosti, i bitno drukčiji politički poredak?

Naravno da stvara. Temeljno načelo demokracije glasi: jedna osoba, jedan glas. Ako jedna osoba posjeduje bilijun dolara, što znači da ima više novaca nego čitava siromašnija polovica stanovništva svoje zemlje, to načelo postaje vlastita parodija. Obrazovane elite imaju važnu ulogu u društvu, ali elite koje goleme količine bogatstva i utjecaja koncentriraju u rukama nekolicine otrov su za demokraciju. Drukčiji porezni sustav bio bi koristan prvi korak.

Naš društveni identitet stoljećima je neraskidivo vezan uz rad za plaću. Ako digitalizacija i umjetna inteligencija postupno uklanjaju potrebu za ljudskim radom, kako izbjeći budućnost u kojoj će većina ljudi postati "suvišna", dok će gospodarsku i političku moć kontrolirati uski krug vlasnika tehnologije?

Vrlo je lako zamisliti društvo za deset ili dvadeset godina u kojem nekolicina ljudi kontrolira većinu kapitala i ključnih tehnologija, okružena malobrojnom klasom dvorskih zabavljača i administratora – premda će i njih uskoro zamijeniti umjetna inteligencija – te golemom većinom stanovništva, recimo 90 posto, koju se hrani, zabavlja i drži u tjeskobi i neznanju. Takvo društvo još uvijek može izgledati poput demokracije.

Ako ne želimo živjeti u takvom svijetu, digitalne tehnologije poput umjetne inteligencije i društvenih mreža moramo pretvoriti u digitalno zajedničko dobro, osmišljeno tako da služi ljudima, a ne korporacijama. Bit će to golema borba, osobito ako većina ljudi bude posve zadovoljna svijetom u kojem ima dovoljno hrane i zabave da joj odvlači pozornost te se nikada ne mora suočiti ni s jednim teškim pitanjem.

Povijesne traume imaju razoran potencijal i mogu oblikovati čitave generacije. Kako društva obilježena nasiljem i okupacijom, poput onih na Bliskom istoku, mogu izgraditi osjećaj zajedničke ljudskosti ako njihove političke i emocionalne reakcije još uvijek određuje naslijeđeni strah?

Iskreno, mislim da će za to biti potrebne generacije.

Europski mir utemeljen je na onome što nazivate "konstruktivnim izbjegavanjem" ratne traume. Ako danas opstaje kroz logiku "Tvrđave Europe", suradnju s autoritarnim režimima i prešutno prihvaćanje stradanja na granicama, ne postaje li europski humanizam moralni paradoks? Može li se takav mir smatrati uspjehom ako se održava po cijenu smrti i obespravljenosti drugih?

Posve ste u pravu: ono što smatramo humanizmom i univerzalnim ljudskim pravima gubi sadržaj zbog naših vlastitih postupaka. Posve je očito da u takvom sustavu nemaju svi ljudi jednaka prava. S druge strane, mislim da u tome ni nema nekih dobrih rješenja. Jednostavna je činjenica da u Europu želi doći mnogo više ljudi nego što ih ona može primiti. Država mora biti u stanju nadzirati svoje granice i znati tko se nalazi u zemlji, koliko je škola potrebno i tako dalje.

Nekontrolirana migracija ne bi samo urušila naše socijalne sustave nego bi izazvala i snažan val ogorčenosti te vrlo vjerojatno dovela do fašističkih režima u Europi. Europi je migracija potrebna, među ostalim i zbog vlastite demografske krize. Ona će duboko promijeniti sva društva, kao što su se društva oduvijek mijenjala, ali taj proces ipak mora biti u određenoj mjeri kontroliran.

S obzirom da kolektivna trauma Drugog svjetskog rata polako blijedi iz europskog sjećanja, što će, kada živo sjećanje na tu katastrofu posve nestane, spriječiti europska društva da ponovno odmjesečare u autoritarizam?

U ovom trenutku – vrlo malo toga! Ja sad imam 56 godina, moja je majka tijekom rata bila izbjeglica, poznavao sam počinitelje zločina, ali i ljude s brojevima tetoviranima na podlakticama. Takvo neposredno sjećanje ne može trajati zauvijek.

Za novu generaciju sve je to samo povijest. Time se otvara mogućnost ponavljanja istih pogrešaka jer mislite da ste pametniji od tih dosadnih ljudi koji vas upozoravaju na nešto što sami nikada niste iskusili. Možda su i Sjedinjene Države upravo zato danas toliko podložne pretvaranju u autoritarnu državu: ondje ljudi nikada nisu iskusili život pod autoritarnom vlašću.

U prirodi ništa ne može beskonačno rasti, no naš politički i ekonomski sustav ne uspijeva zamisliti društvo koje ne počiva na neprekidnom gospodarskom rastu. Zašto smo toliko zarobljeni u toj logici i tko profitira od njezina održavanja?

To je jednostavno logika kapitalizma, pomalo nalik utrci u naoružanju. Morate stalno zadržavati prednost, nastaviti rasti i izmišljati te biti napredniji od svojih susjeda. To postaje automatizam kojem nitko ne može umaknuti. Zamisliti drukčije društvo nije samo teško; otvoreno je i pitanje mogu li vrlo složena i velika društva, u kojima ljudi imaju veoma različite životne ciljeve i vrijednosti, uopće prihvatiti poredak koji se ne temelji na rastu, nego na razumnom samoograničavanju i stvaranju svijeta vrijednog ostavljanja našoj djeci.

"Pobjeda ljude čini glupima" jer ih oslobađa potrebe da uče iz vlastitih pogrešaka. Je li duga povijest uspjeha dovela Zapad do toga da više nije sposoban prepoznati granice vlastitog pogleda na svijet?

Da, općenito govoreći, vjerujem da jest. U konačnici ne učimo iz domišljatih argumenata, nego isključivo iz iskustva.

Umjesto o slobodi, radije govorite o autonomiji. Ako naše "ja" nastaje u složenoj međuigri mikrobioma, naslijeđenih bioloških procesa, jezika i odnosa s drugim ljudima, koliko uopće možemo oblikovati vlastitu perspektivu i što danas uopće znači biti autonoman pojedinac?

Strogo govoreći, nešto takvo ne može postojati jer ne živimo samo zahvaljujući mikrobiomu u svojim tijelima, koji se sastoji od neljudskih organizama, nego i sebe oblikujemo kroz odnose s drugima. Kao ljudi postojimo samo zato što su oko nas drugi ljudi. Ipak, postoji razlika između toga da jednostavno mislite i činite ono što čine svi ostali samo zato što to svi čine i pokušaja da izgradite vlastitu perspektivu, što zahtijeva mukotrpan rad.

Upravo se u tome, prema mojem mišljenju, može nalaziti autonomija. Ona nikada ne može biti apsolutna, kao što ni prirodu i pristranosti vlastitog jezika i logike ne možemo potpuno razumjeti jer se njima moramo služiti kako bismo mislili. No susretanje s drukčijim perspektivama i razvijanje empatije mogu nam pomoći da proširimo vlastite horizonte. Književnost u tome može biti od velike pomoći.

"Kopernikanski obrat" podrazumijevao bi da sebe prestanemo doživljavati kao gospodare prirode, a prirodu kao pasivno skladište sirovina. Ako bismo rijekama, šumama i drugim živim sustavima priznali vlastite potrebe i pravo na postojanje, kako bi to promijenilo zapadni pravni i politički poredak utemeljen na privatnom vlasništvu?

Doznajmo! Ovaj planet očito ne postoji radi dobrobiti samo jedne vrste primata. Život je beskonačna mreža međusobne povezanosti, a da bismo i sami preživjeli, potreban nam je zdrav cjelokupan prirodni sustav. Stoga je logično odnositi se prema njemu kao prema nečemu što treba njegovati i što ima pravo na poštovanje vlastitih potreba.

Unatoč sumornoj dijagnozi suvremenog svijeta, za sebe birate izraz "sretni pesimist". Što takav stav razlikuje od tehnološkog optimizma – vjere da će nas buduće inovacije spasiti od posljedica vlastitih odluka i poštedjeti radikalne kulturne promjene nužne za opstanak?

Zapravo nisam tehnološki optimist. Nove će tehnologije moći postići nevjerojatne stvari, poput izlječenja raka i možda još nekih velikih pothvata, ali ili će ostati pod nadzorom prilično glupih i sebičnih ljudi ili će se tom nadzoru oteti i početi slijediti vlastite ciljeve.

Ako sebe opisujem kao sretnog pesimista, to nije zato što vjerujem da će na kraju sve biti dobro, nego zato što u svijetu ima dovoljno empatije, ljepote i ljudskosti da se za njega vrijedi boriti. Francuski sociolog Edgar Morin lijepo je to izrazio: "Nisam ni optimist ni pesimist – odlučan sam."

Nove tehnologije i bolje politike same po sebi nisu dovoljne bez duboke kulturne preobrazbe. Tko je danas može pokrenuti, koju bi priču moderni Zapad trebao prestati pričati o sebi i kakva bi je nova priča mogla zamijeniti?

Tu priču mora pripovijedati zbor, a ne pojedinci. Velik dio biblijskog, a potom i kapitalističkog narativa čini nas slijepima na empatiju i jednostavne činjenice proživljenog iskustva. Moguće je izgraditi bolja i humanija društva, ali ne postoji jedan jednostavan odgovor; jedino što možemo jest potpuno se posvetiti tom poslu. Budućnost još nije napisana, a pero je u rukama svih nas.