U drami Dugo putovanje u noć, jedan od najvažnijih američkih dramatičara, nobelovac Eugene O’Neill, nemilosrdno razotkriva obiteljske odnose, njihove složene mehanizme i duboko potisnute sukobe. Napisana 1941., a prvi put izvedena tek nakon autorove smrti, ova duboko autobiografska drama prati jedan dan u životu obitelji Tyrone, tijekom kojega na površinu izlaze desetljeća nagomilanih razočaranja, međusobnih optužbi, neispunjenih očekivanja i bolnih uspomena.

Otac, nekoć uspješan glumac, majka ovisna o morfiju i njihova dvojica odraslih sinova, od kojih se jedan bori s alkoholizmom, a drugi s teškom bolešću, povezani su ljubavlju koja ih istodobno održava na okupu i čini nesposobnima da prestanu povrjeđivati jedni druge. O’Neill je u obitelji Tyrone ispisao nemilosrdan portret vlastite obitelji, a dramu je smatrao toliko osobnom da je odredio da se objavi tek nakon njegove smrti.

Upravo se tog velikog klasika američke drame u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavelli prihvatio redatelj Vanja Jovanović, pripadnik mlađe generacije hrvatskih kazališnih autora, čiji dosadašnji rad obilježavaju žanrovska raznolikost i zanimanje za složene, često proturječne ljudske odnose. Profesionalni put vodio ga je od glume i lutkarstva do dramske režije, a u dosadašnjim se predstavama okušao u različitim kazališnim poetikama, od Čehovljeva Ujaka Vanje i Millerove Smrti trgovačkog putnika do McDonaghova Čovjeka jastuka, također postavljenog u Gavelli, te Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu.

Sada se prvi put susreće s O’Neillom i njegovim zahtjevnim komadom, u kojemu se čitava obiteljska povijest razotkriva kroz razgovore tijekom samo jednog dana. U predstavi igraju Sven Šestak, Jelena Miholjević, Kristijan Petelin, Ivan Simon i Josipa Oršolić, a uoči premijere u četvrtak, 5. studenoga, s Jovanovićem smo razgovarali o njegovu čitanju O’Neillove drame, radu s glumcima, redateljskim izazovima i vlastitom odnosu prema kazalištu.

Dugo putovanje u noć jedan je od najpoznatijih tekstova američke dramske književnosti. Obiteljski odnosi, ovisnosti, financijska nesigurnost, neostvarene ambicije i nemogućnost oslobađanja od prošlosti i danas su itekako aktualne teme. Što je vas osobno privuklo tom tekstu i zašto ste ga poželjeli postaviti?

Odnosi među ljudima, osobito u obitelji, nikad neće prestati biti aktualni. To je ono najvažnije u nama i oko nas, ono što nas oblikuje od prvog dana, a O'Neillov tekst zahvaća gotovo sve o čemu možemo govoriti kad govorimo o obitelji. Mene su, kao i obično kad biram tekst koji želim raditi, najviše privukli likovi.

Toliko su složeni da vjerojatno nadmašuju većinu dramskih likova s kojima sam se dosad susreo. Bio mi je to golem izazov, a prihvatio sam ga ponajprije zato što sam mogao odabrati glumačku podjelu u koju sam od početka vjerovao.

Kada je 1941. supruzi Carlotti poklonio rukopis Dugog putovanja u noć, O'Neill je napisao da je to drama starih boli, napisana 'suzama i krvlju', ali i da ju je mogao napisati tek kada je smogao snage suočiti se s prošlošću, uz suosjećanje, razumijevanje i oprost. Ipak, prema svojim protagonistima nije nimalo blag. Gdje vi u drami pronalazite taj oprost?

Nisam sklon patetici, ali ovdje se zaista osjeti da je drama napisana suzama i krvlju. Po načinu na koji O'Neill gradi situacije jasno je da je te ljude poznavao osobno. I to u srž. Svaki od njih ima svoje slabosti, svoje poroke, neispravljive pogreške, neispunjenosti i tragedije koje sežu daleko u prošlost.

Kroz čitanje tog dugog i tmurnog teksta, imam osjećaj da nas O'Neill vuče duboko u korijenje svog obiteljskog stabla u potrazi za krivcima za teško podnošenje sadašnjeg trenutka. I to suosjećanje, razumijevanje i oprost o kojima O'Neill govori, pronalazim upravo ovdje, u samom tekstu.

Čini se da birate drame u kojima se ljudi suočavaju s neuspjesima, propuštenim prilikama i posljedicama vlastitih odluka, poput Millerove Smrti trgovačkog putnika i Čehovljeva Ujaka Vanje. Zašto vas zanimaju ljudi koji se suočavaju sa spoznajom da im život nije ispao onako kako su zamišljali, koji svoj život možda i pokušavaju popraviti, a u tome ne uspijevaju?

Spektar mojih interesa vezan uz "čovjeka" vrlo je širok, ali da, često su me do sada pratili takvi likovi. Kada razmišljam o tuzi, ne mogu zamisliti veću tugu od toga da se jednog dana okrenem iza sebe i vidim prazninu, a ovi likovi vide upravo to.

I onda na kraju svog puta (kako to oni sami tumače) očajnički pokušavaju izvući milostinju od preostalog života. Za mene nema tragičnije sudbine od te. Iako sam relativno mlad, opsesivno gledanje u budućnost i strahovanje od neispunjenog života dio je moje svakodnevice i s tim se nosim kako znam. Valjda zato radim to što radim.

Unatoč svemu što se događa, O'Neillovi likovi znaju biti duhoviti, zajedljivi, pa i komični. Koliko vam je bilo važno sačuvati taj humor i što on mijenja u načinu na koji doživljavamo njihovu tragediju?

Humor mi je jedna od najvažnijih stvari i u životu i u radu. Mozak mi je praktički programiran da ga posvuda traži, ali ovdje ga, koliko god se trudio, nisam našao. To mi je iz današnje perspektive čak neobično: navikli smo na autobiografske tekstove koji su u svojoj srži autoironični. U ovom slučaju to nije tako. O'Neill je u potpunosti ogoljen i spuštenog garda, a usudio bih se reći i patetičan prema samome sebi.

Radnja se odvija u obiteljskom domu, ali sve ono što bi moglo promijeniti živote protagonista događa se ili se već dogodilo izvan njega. Što vam je zanimljivo u O'Neillovoj odluci da nas gotovo cijelo vrijeme zadrži među četiri zida?

Što je tu zanimljivo? To je jako točno i zanimljivo pitanje. Meni je tu zanimljivo sve jer sam s glumcima u materijalu već duže vrijeme i svakodnevno se pokušavamo izboriti s njegovom gustoćom. Koliko je komplicirano, toliko je i zanimljivo svakodnevno otkrivati sve više i više unutarnjih slojeva likova.

Što je suvremenoj publici u tome zanimljivo? Ne znam. Nažalost nisam još imao priliku gledati nijedan O'Neillov naslov u životu pa ne znam kako bi sa mnom komunicirao neposredno sa scene. Mislim da bi bilo banalno reći da je to što publiku privlači svevremenost, aktualnost i važnost ovog teksta, jer u tom smislu, svaki tekst može biti važan, aktualan i suvremen - ako to baš jako želimo. Ne znam odgovor na to pitanje i nadam se da ću ga saznati.

U Gavelli ste već režirali McDonaghovog Čovjeka jastuka, koji se po dramaturgiji, jeziku i pripovijedanju bitno razlikuje od ove drame. U vašem se radu vidi sklonost različitim kazališnim formama i žanrovima. Što vam pruža ta sloboda istraživanja i iskušavanja granica vlastitog redateljskog izraza?

Čovjek sam pa to ne mogu baš uvijek izbjeći, ali ne volim se ponavljati iz projekta u projekt. Brzo mi dosadi, brzo se zasitim. Ne volim ni stalno biti na istom mjestu, s istim ljudima, i zato mi ovaj posao odgovara. U tom smislu, koristim sve njegove privilegije. Kad mogu birati, biram ono što me u tom trenutku zanima. Kad mi nešto ponude, pokušavam to napraviti tako da se meni sviđa. Zapravo radim predstave koje bih i sam volio gledati. To me zabavlja. Barem dok još imam snage – vjerojatno ću se i toga jednom zasititi.

Ovaj komad počiva na dugim razgovorima, ponavljanjima i postupnom otkrivanju obiteljskih sukoba; prošlost neprestano ulazi u sadašnjost, a svatko od članova obitelji ima vlastitu verziju događaja koji su ih obilježili. Puno se govori, ali najteže stvari uglavnom se prešućuju ili zaobilaze. Koliko vam je kao redatelju važna sposobnost da prepoznate ono što se ne izgovara?

Mislim da je ovdje baš suprotno: apsolutno sve se izgovori. Možda ne odmah, možda ne u pravom trenutku i možda ne osobi koja bi to trebala čuti, ali sve izađe van. Američka dramaturgija poznata je po toj svojoj "brbljavosti", a Amerikanci to rade vrlo vješto. Glumci to obožavaju.

Zato problem ovog teksta nije ono što ostaje neizgovoreno, nego njegova "nedogađajnost". Nema klasične dramske fabule pa te tekst tjera da priču tražiš u samim likovima, a ne izvan njih. To i od gledatelja ili čitatelja traži određeni angažman. A to se nadovezuje na jedno od prethodnih pitanja koje se tiče zanimljivosti komada u suvremenom kontekstu.

Tyrone je uspjehom u jednoj ulozi stekao sigurnost, ali i ograničio vlastitu karijeru. Uspjeh umjetnika može i zarobiti u očekivanjima da stalno ponavlja ono po čemu je postao prepoznatljiv. Osjećate li i sami takav pritisak i koliko je danas mladom redatelju teško graditi karijeru prema vlastitim interesima?

Teško je i nije teško. Naravno da osjećam taj pritisak, ali zasad ponajprije od samoga sebe. Lakše je kad se znaš postaviti i kad svojim radom potvrđuješ da zaslužuješ povjerenje koje si dobio. Iako je čudno govoriti o rezultatima u poslu u kojem je sve toliko subjektivno.

Teško je zbog svih mogućih kompromisa, zbog kojih predstava često pati. Ali i to je dio posla. Zapravo, najmanji pritisak osjećam od publike, jer njih za nas nije briga – a to je važno i to često zaboravljamo. Oni, za razliku od nas, dolaze pogledati predstavu bez predrasuda. Oni nakon poslova, dnevnih drama i ekrana, dolaze doživjeti nešto neposredno. A to je, valjda, krajnji cilj svih nas koji se ovime bavimo.

Jedan od ključnih slojeva O'Neillove drame jest ovisnost, koja je u slučaju Mary duboko isprepletena s njezinim položajem žene u obitelji i društvu. Kako iz te perspektive gledate na njezin lik? Tko je vaša Mary?

Naša Mary žrtva je davnog liječničkog nemara. Najprije liječničkog, a poslije i obiteljskog. O'Neill je radnju smjestio na početak 20. stoljeća, ali mene zabrinjava koliko mi je takva vrsta nemara poznata i danas. Svakog dana čitamo o preopterećenom zdravstvenom sustavu, čekamo na preglede mjesecima, a onda kad i dođemo na red, često budemo "isfušareni". I to je meni naša Mary, jedna "isfušarena" žena koja se ostatak svog života nosila s posljedicama jednog fuša.

Koliko tijekom proba mijenjate početne zamisli i dopuštate glumcima da usmjere predstavu?

Volim svoj posao i volim se bacati u nepoznato, ali činjenica je da bih volio moći više riskirati. Vrijeme za izradu predstava drastično se skratilo, i kod nas i u Europi, pa je sve manje prostora za "improvizaciju". Naravno da sam sklon mijenjanju ideje; kazalište je živ organizam i stalne promjene dio su procesa, ali ih je, nažalost, sve manje.

U Maloj zabavi bavili ste se samoubojstvom, a ovdje ovisnošću i bolešću. Kako pristupate temama koje publiku mogu duboko osobno pogoditi? Što vam je pritom najvažnije izbjeći?

Pristupam tim temama jednako kako pristupam i ostalim. Ne mislim da bi se različitim temama trebalo pristupati s različitom vrstom opreza. Ako imaš nešto za reći o nekoj temi onda to reci; sve drugo je samo podilaženje publici i njeno podcjenjivanje. Zato u svojim predstavama nastojim izbjeći dociranje i patetiku.

U Balkanskom špijunu bavili ste se društvom u kojem strah i sumnja određuju način na koji ljudi vide svijet. O'Neillovi likovi također neprestano sumnjaju jedni u druge, premda su njihovi strahovi drukčijeg podrijetla. Što vas zanima u načinima na koje ljudi stvaraju vlastitu sliku stvarnosti i koliko su je spremni dovesti u pitanje?

To je jedna od mojih najvećih fascinacija. Taj me tip likova najviše podsjeća na Čehova; oduvijek mi je bilo gotovo sablasno koliko se trude samo da ne bi pogledali stvarnosti u oči. A bizarno je koliko ljudi oko nas živi upravo tako. Otkad znam za sebe ne mogu se pomiriti s time da su ljudi toliko lijeni suočiti se sa svojim (rješivim) problemima, da će se radije brčkati u bazenčiću svoje vlastite patnje nego pokrenuti dijalog. Ponekad mi se čini da je to neka vrsta mazohizma i da ljudi patnji uživaju. To me strašno fascinira.

Govorili ste o važnosti svijesti o vlastitoj ulozi u vremenu koje nam je dano i mogućnosti da pridonesemo svojoj okolini. O'Neillovi junaci toliko su zarobljeni prošlošću da teško mijenjaju vlastitu sadašnjost. Koliko rad na takvim likovima mijenja vaš odnos prema vlastitim odlukama i očekivanjima od budućnosti?

Sve što me okružuje svakodnevno me tjera da propitujem i mijenjam stavove. Kad se to prestane događati, znat ću da sam negdje zapeo. Svi smo oblikovani rođenjem i okolinom, ali ne pridajem tome preveliku važnost. Mislim da se čovjekova srž jako teško mijenja, ako se uopće mijenja. Takav sam kakav sam i nosim se s tim kako znam. Pokušavam gledati naprijed i stvoriti sebi okolinu u kojoj želim živjeti. Valjda to pokušavamo i svojim predstavama, samo na malo široj razini. Toliko možemo.

O'Neillova drama ne nudi jednostavna rješenja za sukobe koje otvara ni odgovore na pitanja koja postavlja. Koliko vam je kao redatelju važno zauzeti jasan stav prema onome čime se bavite? Koliko ćemo 'vas' vidjeti u ovoj predstavi?

Ovo nije moj autorski projekt pa sigurno neću biti u prvom planu. Oni koji dobro poznaju tekst primijetit će dramaturške i redateljske zahvate i o njima imati svoje mišljenje. Ali vjerujem da će se gledatelju koji dolazi bez takvih očekivanja te intervencije prirodno uklopiti u cjelinu, jer su iz samog teksta i proizašle.

Ono na što sam najponosniji u ovoj predstavi su glumci. Sven Šestak u ulozi Jamesa Tyronea, Jelena Miholjević u ulozi Mary, Kristijan Petelin u ulozi Jamieja, Ivan Simon kao Edmund i Josipa Oršolić kao Cathleen. Rijetko kada se ima priliku skupiti toliko talentiran i jednostavan – što je vrlo važno! – glumački ansambl oko toliko zahtjevnog zadatka i tu priliku smo, vjerujem, iskoristili koliko god smo mogli. Sada nam samo ostaje pričekati premijeru i nadati se da će publika osjetiti barem dio onoga što smo mi osjetili u procesu.