"Transvestizam je fantazija o mogućnostima. A rat je upravo njezina suprotnost.", kaže to Nené Romero, kabaretska pjevačica i plesačica koja u španjolskoj epskoj povijesnoj drami Crna kugla zabavlja postrojbe proturepublikanskih snaga na čelu s Franciscom Francom usred Španjolskoga građanskog rata (1936. – 1939.), ali je sama idejno predstavnica one druge strane u sukobu.

Tumači je Penélope Cruz kao jedno od najpoznatijih glumačkih imena u filmu. Njezina je izražajna točka među vizualnim vrhuncima rada koji je na 79. filmskom festivalu u Cannesu u svibnju ove godine dočekan uz hvalospjeve te ovjenčan nagradom za najbolju režiju, a koja je pripala dvojici redatelja Javieru Calvi i Javieru Ambrossiju, poznatima i pod zajedničkim kreativnim imenom Los Javis.

Film je u međuvremenu trijumfirao na 51. međunarodnom filmskom festivalu u Torontu osvojivši prvu nagradu publike te već sada uživa status ostvarenja koje će na 99. dodjelu Oscara stići s nizom nominacija te kao favorit u kategoriji najboljega međunarodnog filma.

Lorca i nedovršena drama

U Cannesu je nagrada za najbolju režiju pripala ne dvojici, nego trojici redatelja jer je uz autore Crne kugle priznanje otišlo i u ruke poljskog sineasta Paweła Pawlikowskog, i to za povijesnu dramu Očevina kojom je zaokružio svoju trilogiju s ranije realiziranim i nagrađivanim filmovima Ida i Hladni rat pri čemu je prvi naslov dobio Oscara.

Ne čudi ovogodišnja odluka kanskoga ocjenjivačkog suda kojim je predsjedao južnokorejski redatelj Park Chan-wook, i sam u Cannesu 2022. nagrađen za Dvostruku prijevaru, da više redatelja dobije priznanje za svoj rad.

K tome, njihove filmove koji su stilom i konceptom različiti, od u svim smjerovima protegnute Crne kugle do uvelike suzdržane Očevine, spaja ono ključno: polazeći od književne baštine i njezinih velikih imena prve polovice 20. stoljeća, na duboko intiman način progovaraju o odnosu čovjeka i sustava koji u svojoj srži guši svaku individualnu različitost koristeći se pojedinačnim i masovnim likvidacijama.

Ljubav iza neprijateljskih linija

A upravo su takvi bili režimi koji su opustošili Europu i svijet 1930-ih i u 1940.-ima, u kojima se odvija glavnina radnje ova dva rada koja se, unatoč manama, svojim umjetničkim odlikama s pravom nalaze na popisu najboljih filmova u 2026. Osobito Crna kugla koja djeluje kao erupcija kreativnosti o – krajnjoj destrukciji.

I dok je u Očevini u središtu zbivanja jedno od najvećih imena moderne njemačke književnosti Thomas Mann (1875. – 1955.) s članovima svoje obitelji pri povratku u domovinu 1949., u Crnoj kugli španjolski se pjesnik i dramatičar Federico García Lorca (1898. – 1936.) kao lik pojavljuje tek u završnici filma. No, najpoznatiji autor matične književnosti 20. stoljeća ima ključnu ulogu u razvoju priče, ne samo kao ličnost, nego i kao tvorac nikad dovršene naslovne drame čiji je zaplet određujući u svim godinama u kojima se priča zapleće i raspleće.

Između intime i spektakla

Naime, Crna kugla izvorno je Lorcina drama započeta 1936. koju pisac nije ni mogao dovršiti s obzirom na to da su ga Francove fašističke snage ubile na samom početku građanskog rata u domovini strahujući od njegove popularnosti među podijeljenim sunarodnjacima. Drama tako u naznakama govori o mladiću iz bogate obitelji u Granadi koji se pokušava socijalno afirmirati kroz članstvo u uglednom klubu, ali ga u tome sprječava njegova homoseksualnost, dok crna kugla podrazumijeva odbijenicu za prijam.

Samo nekoliko stranica Lorcina teksta poslužilo je najprije za dramu La piedra oscura iz 2015. Alberta Conejera, a zatim i za scenarij filma Crna kugla koji su uz njega napisali i dvojica redatelja. U njihovoj je razradi početna premisa toliko nadograđena da je u cijelosti riječ o izvornoj priči koja vremenski obuhvaća više godina: 1932., 1937. i 2017.

Mannov povratak u Njemačku

Početna je godina poslužila za prikaz Lorcine izvorne zamisli, srednja pak za najveći i najbolje uprizoreni dio radnje, a 2017. kao vremenska točka u kojoj se spajaju svi dijelovi priče te kroz koju se stvara kontekst o zbivanjima koja nikad ne završavaju ni na individualnom, ni na kolektivnom planu.

Film bi nedvojbeno funkcionirao i da su mu u središtu samo galerija likova i njihovi odnosi iz 1937., ali mu druge dvije godine ipak podaruju epski karakter kojem su redatelji očito težili od samog početka projekta. U drugoj godini Španjolskoga građanskog rata koji je već dobio međunarodni značaj, film predstavlja skromnog trubača Sebastiána koji, za razliku od svoje majke preživi talijansko "prijateljsko" bombardiranje te biva unovačen u frankističke postrojbe.

U njihovu sastavu dobiva zadatak čuvati u bolnici zarobljenog republikanca Rafaela, bivšeg nogometaša i glumca iz Lorcine kazališne trupe La Barraca. Isprva neprijateljski raspoložen, a zapravo prestrašen u ulozi Rafaelova čuvara kojemu prijeti strijeljanje, Sebastián malo-pomalo počinje razvijati drukčije osjećaje prema njemu sve svjesniji vlastite homoseksualnosti, pri čemu je Rafael bio u ljubavnoj vezi sa slavnim piscem…

Obitelj u sjeni povijesti

Godine 2017. mladi se povjesničar i dramatičar Alberto nakon boravka u Ateni vraća u Španjolsku doznavši da mu je preminuo djed, majčin otac, te odlučuje krenuti u selo u kojem je živio ne sluteći što će ondje otkriti. Uz složen odnos s vlastitom majkom, Alberto će morati razriješiti štošta. Crna kugla istodobno pripovijeda o događajima iz sve tri godine svoje radnje, ali je naglasak ipak stavljen na Španjolski građanski rat i sve slojevitiji odnos između Sebastiána i Rafaela kako se približava trenutak odluke o sudbini ranjenog zarobljenika.

Paradoksalno, film koji svojim vizualnim bravurama i impresivnom produkcijom te ambicijom da o središnjoj temi govori iz niza perspektiva, najviše postiže intimističkim prikazom odnosa ne svojom voljom pripadnika falangističkih snaga i – njegova protivnika u ratu koje će u konačnici spojiti platonska ljubav. Usto, film koji otvoreno govori o homoseksualnosti – i stvarnih povijesnih ličnosti, i fiktivnih likova u službi priče – najsnažnije djeluje u naznakama te ljubavi, one između dvojice središnjih likova spremnih na (samo)žrtvovanje u njeno ime.

Prošlost koja ne prolazi

Redatelji Javier Calvo i Javier Ambrossi, proslavljeni filmom La llamada i TV serijom La mesías, u filmu koji traje više od dva i pol sata, uglavnom uspijevaju održati dinamiku ne samo preplećući mjesta i vremena radnje, nego se i služeći ekspresivnim sredstvima izražavanja stvarajući kontrast između drame i spektakla, stvarnog i imaginarnog, osobnog i univerzalnog.

U ulozi Sebastiána briljira debitant Álvaro Lafuente Calvo, poznatiji pod umjetničkim imenom kantautora Guitarricadelafuentea, dok je podjednako uvjerljiv Miguel Ángel Bernardeau kao Rafael. U ostalim su ulogama Carlos González, Milo Quifes, spomenuta Penélope Cruz te Glenn Close koja u segmentu priče iz 2017. tumači američku profesoricu specijaliziranu za Lorcino stvaralaštvo.

Prošlost koja ne prolazi

S druge strane, stvaralaštvo Thomasa Manna poslužilo je Pawełu Pawlikowskom za ponovno propitivanje granica između osobnih sloboda i pregnuća i – sustava koji ih žele podjarmiti vlastitim interesima.

Aktualni rad cijenjenoga poljskog filmaša u odnosu na Idu i Hladni rat djeluje još suzdržanije, ali je zadržan njegov prepoznatljiv vizualni izričaj, elegantna crno-bijela fotografija s pomno komponiranim kadrovima koji zazivaju okvir iz kojega se likovi (ne)uspješno pokušavaju izbaviti. Vrijeme radnje je 1949. u kojoj se četiri okupacijske zone u Drugom svjetskom ratu poražene Njemačke spajaju u dvije države, zapadnu kapitalističku i istočnu komunističku.

Pisac Thomas Mann čim je 1933. Adolf Hitler došao na vlast napušta zemlju te predratne i ratne godine provodi u Sjedinjenim Američkim Državama. Sada se kao "savjest nacije" vraća u domovinu kako bi u Frankfurtu dobio uglednu Goetheovu nagradu. Uz njega je vjerna kći Erika, dok mu se sin Klaus, i sam književnik, nećka oko toga hoće li podržati oca s kojim je u složenim odnosima.

Prošlost koja ne prolazi

Veliki pisac namjerava posjetiti i istok zemlje što bi mu moglo stvoriti probleme, ali pravi su problemi oni unutarobiteljski koji, za razliku od rata, nikad nisu dobili epilog… Relativno kratak film, samo osamdesetak minuta trajanja, decentnim načinom izražavanja te idejama o velikim umjetnicima ograničenima unutarnjim i vanjskim blokadama, naoko zaziva distanciranost, ali je istinski osoban, poglavito kada ga zaokruži dojmljivi završni prizor.

Samom je redatelju i scenaristu u odnosu na spomenute filmove izazov bio na isti način prikazati poznatu ličnost, a ne imaginarne likove, što stvara određenu ukočenost. Šteta što uz likove Thomasa Manna, kojega tumači Hanns Zischler, i Erike Mann u izvedbi sada već svjetske zvijezde Sandre Hüller, više prostora nije dobio Klaus Mann, čiji je interpret August Diehl.

Privatni život i homoseksualnost autora čuvenog romana Mefisto redatelj samo naznačuje pri čemu je njegov odnos s distanciranim ocem i privrženom sestrom slobodno mogao poslužiti za još jedan film. Ovako je sve stalo u Očevini koja, kao i Crna kugla, vraća današnju publiku u vremena koja nikako ne uspijevaju postati – prošlošću.