Na svijetu je najteže živjeti samo jedanput; jedan život mora biti dovoljan za sve što smo željeli postati, za sve što smo izgubili i za sve ono što nikada nećemo uspjeti popraviti. A većina života ne nalikuje pričama o uspjehu; u njima uglavnom nema velikih preokreta ni konačnih iskupljenja, samo svakodnevica koju treba izdržati, ljudi koji dolaze i odlaze i rijetki trenuci bliskosti zbog kojih sve to ipak ima smisla.

Upravo takvim životima posvećen je Car radosti (2025.), drugi roman Oceana Vuonga, međunarodne književne zvijezde i dobitnika prestižne stipendije MacArthur, poznate i kao 'stipendija za genijalce', autora čiju je najnoviju knjigu Oprah Winfrey odabrala za svoj utjecajni književni klub.

Njegov prvi roman, Na zemlji smo nakratko predivni (2019.), bestseler New York Timesa, prodan je u više od dva milijuna primjeraka, preveden na 41 jezik, nagrađen American Book Awardom i uvršten u širi izbor za prestižnu američku National Book Award. U novoj knjizi Vuong nastavlja istraživati siromaštvo, usamljenost i potrebu za ljudskom bliskošću, ali se od intimne obiteljske priče okreće široj slici američkog društva i životima ljudi na njegovim marginama. Oba naslova kod nas su objavljena u izdanju Hena coma i prijevodu Mirne Čubranić.

Rođen 1988. u Vijetnamu, Vuong je kao dvogodišnjak s obitelji došao u Sjedinjene Države kao izbjeglica. Odrastao je u siromaštvu, uz majku koja je radila u salonu za nokte i nije znala čitati, a danas predaje književnost na Sveučilištu New York i pripada samom vrhu književnog svijeta.

Radnja Cara radosti smještena je u izmišljeni gradić East Gladness u Connecticutu, u Ameriku nakon financijske krize 2008. godine. Ondje devetnaestogodišnji Hai, mladić vijetnamskog podrijetla koji se bori s ovisnošću, u posljednjem trenutku odustaje od samoubojstva zahvaljujući Grazini, starijoj litavskoj imigrantici, s kojom razvija neobičan odnos. No Vuong izbjegava poznatu priču o drugoj prilici kao potpunom preobražaju: njegove junake ne spašava spoznaja koja će im iz temelja promijeniti život, nego mogućnost da ga, sa svim njegovim proturječjima i neriješenim problemima, nastave živjeti.

Živjeti samo jednom, kako nas upozorava prva rečenica romana, znači živjeti i sa svim onim što se više ne može ispraviti, s propuštenim prilikama, pogrešnim odlukama i životima koji nisu ispali onako kako smo zamišljali. Pisac u tim sudbinama pronalazi i humor, nježnost i neočekivane oblike solidarnosti. Njegova izrazito poetska proza, puna začudnih slika, digresija i jezičnih zaokreta, mjestimice usporava pripovijedanje, kao da se opire mogućnosti da se ljudski život svede na uredno posložen zaplet. Car radosti roman je o svijetu u kojem se gotovo ništa ne može popraviti, ali se mnogo toga ipak može promijeniti.

U povodu izlaska hrvatskog prijevoda njegova novog romana, s Vuongom smo popričali o književnosti i klasnim podjelama, američkom odnosu prema migrantima, zabranjivanju knjiga i političkoj budućnosti zemlje koja je dvaput izabrala Donalda Trumpa, ali i njegovu odrastanju, sramu koji ga prati unatoč uspjehu te o tome zašto ne želi izgubiti osjećaj nelagode u centrima moći.

U romanu Car radosti vraćate se radničkoj Americi, svijetu ljudi koji rade teške, slabo plaćene poslove i čiji se životi rijetko smatraju vrijednima književne pozornosti. Što vam je bilo najvažnije pokazati o tim ljudima, a što smatrate da američka književnost i društvo još uvijek ne uspijevaju vidjeti?

Zapravo nikada nisam osobito razmišljao o pojmu radničke klase. Jednostavno pišem o onome što mi je važno. Svjestan sam da je književnost o radničkoj klasi u Americi vrlo rijetka, ali ne želim sebe doživljavati kao nekoga tko bogatima prevodi život siromašnih radnika. O tim ljudima pišem oduvijek, to je naprosto moja zajednica.

Jednom je neki znanstvenik, predstavljajući moj rad na književnoj večeri, rekao nešto što me iznenadilo, ali bilo je točno: 'U djelima Oceana Vuonga nema bogatih ljudi.' Dotad to nisam ni primijetio, ali kad sam razmislio, shvatio sam da je u pravu. Pišem, dakle, o onome što mi je važno. Te su mi zajednice važne. Jesu li to ljudi iz radničke klase? Jesu. Ali ne doživljavam sebe kao prevoditelja radničkih ideja ili likova, jer tako lako skliznete u njihovu fetišizaciju.

A onda počnete pretpostavljati tko vam je publika, što postaje vrlo nezgodno. Uvijek sam pisao o onome što je u središtu mojeg života: o vijetnamsko-američkim imigrantima, siromašnim doseljenicima koji rade u tvornicama, propadanju postindustrijskih krajeva. Kad sam počinjao, nisam ni znao koliko je takva književnost rijetka. Pogledajte Mobyja Dicka: to je roman o radu, objavljen 1851. godine. Tu su Steinbeck i Jack London.

No negdje sredinom 20. stoljeća, nakon Drugoga svjetskog rata, književni je svijet počeo postajati profesionalno područje obrazovanih uredskih slojeva. Urednici su sve češće dolazili iz tih sredina pa su objavljivali sve manje priča o radničkoj klasi. A korijeni američke književnosti upravo su u književnosti radničke klase: Walt Whitman, Moby Dick, Jack London – svi oni.

Jesu li vam ti pisci, Steinbeck, Jack London i Walt Whitman, svojevrsni uzori ili književni preci?

Odbacujem ideju književnih predaka jer mi se čini da ona lako postaje pretjerano nacionalistička. Mislim da smo u poučavanju književnosti napravili veliku pogrešku time što smo nastavu organizirali oko ideje veličine. Od nas se očekuje da štujemo sve te gotovo svetačke pisce. A kad studirate prirodne znanosti, arheologiju ili arhitekturu, proučavate elemente, materiju, matematiku. Rijetko ćete naići na kolegij iz nutricionizma koji se zove 'Najveći nutricionisti poslijeratne Amerike', zar ne?

Ali zato postoji mnogo kolegija o najvećim američkim piscima 19. stoljeća ili najvećim predratnim pjesnicima. Ti me pisci nadahnjuju, ali s njima i polemiziram, raspravljam. Kao i svi drugi, puni su proturječja. Mislim da je za svakog pisca plodonosno suočiti se i s njihovim manama i s njihovim postignućima. No osobito je važno, pogotovo u učionici, izbjeći idolopoklonstvo, na kojem se, nažalost, temelje mnogi američki odsjeci za književnost.

U američkim školama i knjižnicama posljednjih godina osporavaju se i uklanjaju knjige koje govore o rasnom identitetu, seksualnosti i američkoj povijesti. Što vas u tim raspravama najviše zabrinjava i primjećujete li njihove posljedice među mladima kojima predajete?

Apsolutno. Zabrane knjiga u Americi nisu ništa novo; William Carlos Williams, pjesnik poznat po onoj kratkoj pjesmi o crvenim kolicima, također je bio zabranjivan početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Allen Ginsberg, Gwendolyn Brooks, Toni Morrison – nju osporavaju otkako je počela pisati. To se stalno događa. Svaka generacija ima svoj trenutak straha. Ali mislim da nikad nismo vidjeli nešto ovakvih razmjera.

Internet je konzervativnim zagovornicima zabrana omogućio da sve to provode mnogo učinkovitije. Sada su u lokalne propise ugradili mehanizme zahvaljujući kojima za uklanjanje knjige više nije potrebna ni rasprava. Primjerice, u Teksasu postoji birokratska rupa u sustavu: službenik ili netko iz školskog odbora, često jednostavno konzervativne majke, mogu ukloniti knjigu zbog nekog administrativnog razloga. Kažu da je oštećena, da se nedovoljno posuđuje ili nešto slično.

Više ne moraju ni javno raspravljati o tome, jer javna rasprava obično izazove otpor, privuče pozornost medija i novina, a to im ne odgovara. Zato su prešli na prikrivene zabrane. To je doista tužno. Kad sam posjetio Teksas, otišao sam do zgrade državnog parlamenta i vidio mnoštvo djece od petnaest, šesnaest, sedamnaest godina, odjevene u odijela. Naivno sam pomislio da su ondje na nekoj praksi iz javne uprave i politike. Ali zapravo su prosvjedovali za svoje pravo na čitanje. Prosvjedovali su protiv odraslih koji upravljaju njihovim školskim sustavom.

Iskreno, kao imigrant nikad nisam mislio da ću takvo što vidjeti u Americi. Možda sam bio previše naivan. Možda sam cijeli život vjerovao demokratskoj propagandi ove zemlje. Nisam mislio da ću stajati pred parlamentom neke savezne države i gledati djecu koja bi trebala raditi ono što djeca rade – ići u kino, izlaziti na spojeve, čitati knjige – a umjesto toga stoje na stubama parlamenta i bore se za pravo da čitaju. To je nevjerojatno distopijski prizor. Već smo takve stvari viđali, ali ne u ovakvim razmjerima.

Ta su djeca možda signal da ipak postoji svjetlo na kraju tunela u kojem se Amerika trenutačno nalazi?

Da, premda ne znam što nas čeka na kraju tog tunela. Možda je ondje samo provalija. Ali u pravu ste. Ta me generacija doista nadahnjuje. Nalazim se u zanimljivom položaju: pripadam milenijalcima, a profesor sam već trinaest godina. Tako sam praktički cijelu nastavničku karijeru proveo obrazujući samo generaciju Z, od njezinih najstarijih do najmlađih pripadnika. Mislim da najstariji pripadnici generacije alfa sada imaju šesnaest godina pa ću ih upoznati za koju godinu.

Ono što sam primijetio kod generacije Z jest žar s kojim se politički angažira. Mi milenijalci stasali smo u vrijeme recesije i nešto smo opušteniji, skloniji stavu: 'Sretan sam što uopće imam posao, što sam uopće ovdje.' Ali generacija Z zahtijeva promjene. Mislim da su, zato što su odrasli uz internet, s osjećajem da im je sve moguće i nadohvat ruke, zadržali takva očekivanja. Čak i kad stvari krenu po zlu, očekuju da se nepravda odmah ispravi.

S jedne strane možete reći da je to naivno, ali s druge je nevjerojatno osnažujuće. Sada to vidimo u Parizu, vidimo u Italiji. Njima to nije ništa novo. Oduvijek očekuju trenutačnu promjenu i to me duboko nadahnjuje. Moja generacija katkad zna biti previše zadovoljna postojećim stanjem ili previše obeshrabrena da bi djelovala. Oni vjeruju da je djelovanje moguće već danas. To je ono što sam od njih naučio tijekom trinaest godina poučavanja.

Vaša se književnost često tumači kroz vaše vijetnamsko podrijetlo, klasno iskustvo i seksualni identitet. Koliko vam je teško izboriti se za pravo da budete pisac čiji rad ne mora uvijek predstavljati ili objašnjavati tko ste?

Mislim da čovjek mora pisati ono što želi. Razumijem te oznake, ali odbacujem ih kad se koriste kao pojednostavljujuće, jedine odrednice. Istodobno priznajem da su vrlo korisne u praktičnom smislu. Ako uđete u knjižaru i tražite queer knjige, mnogo je jednostavnije ako su okupljene na jednoj polici. I sam sam bio takvo dijete. Trebale su mi te knjige i bio sam zahvalan nekom pažljivom knjižničaru koji ih je odlučio staviti na jedno mjesto.

S druge strane, ljudi su mnogo veći i složeniji od svojih identiteta. Tu ne možete mnogo učiniti. Profesionalni sam pisac već više od deset godina i znam da će vas ljudi, što god radili, uvijek pokušati smjestiti u neku ladicu. To ne možete kontrolirati. Jedino što možete jest nastaviti pisati i sve se više prepuštati neobičnosti. Car radosti vjerojatno je knjiga čijim sam pisanjem najzadovoljniji, jer su me doista zanimali tajanstvenost, neobičnost, pa čak i začudna, razigrana luckastost.

Mislim da je jedan od najboljih odgovora na pretjerano politiziran identitet upravo to da budete luckasti. To je jedan od najsnažnijih načina da podsjetite ljude na nečiju ljudskost. Netko može biti označen kao queer, pripadnik radničke klase, siromašan, crn, smeđ ili kako god, ali luckastost odbacuje očekivanje da mora neprestano izvoditi neku sumornu predstavu klasne ili identitetske borbe. U ovoj sam knjizi mogao biti doista luckast i na to sam jako ponosan.

Roman počinje trenutkom u kojem Hai odustaje od samoubojstva, no umjesto da taj trenutak bude završetak priče, vi ga pretvarate u njezin početak. Zašto vas je više zanimalo ono što slijedi nakon odluke da se nastavi živjeti nego sam trenutak spašavanja?

Mislim da je to izvrsno pitanje koje možemo postaviti bilo kome, a možda osobito ljudima 21. stoljeća. Jedan od mojih omiljenih teoretičara, Mark Fisher, rekao je da 21. stoljeće ne postoji, nego da je to samo 20. stoljeće u visokoj rezoluciji. Govori o tome da tehnologija samo iznova izbacuje već poznate stvari. Haija vidim kako stoji na rubu 20. stoljeća i mora se zapitati je li ovo novo stoljeće vrijedno življenja, vrijedno truda da se s njime uhvati ukoštac.

A da bi to pitanje bilo iskreno, mora barem razmotriti mogućnost da iskorači iz vlastitog života. Što onda znači vratiti mu se? Oduvijek me duboko dira odluka ljudi koji žele počiniti samoubojstvo, ali ipak odustanu. Mislim da je to jedan od najsnažnijih trenutaka u ljudskom životu, jer osoba koja se odmakne od mosta i dalje nema odgovore. Dok se sprema skočiti, barem ima osjećaj da može nešto učiniti, da ima kontrolu nad vlastitom sudbinom.

Ali kad se povuče, i dalje nema sredstva potrebna za život, a ipak je odabrala živjeti. Odabrati život, a nemati ono što je potrebno da bi se u njemu uspjelo – to mi se čini iznimno hrabrim. Mislim da sam želio napisati roman kako bih vidio što se događa drugoga, trećega, dvadesetoga dana s nekim tko je odabrao život, a nema mehanizme koji bi mu omogućili da ga živi.

Između Haija i Grazine razvija se odnos bez velikih obećanja i bez mogućnosti da jedno drugome doista riješe probleme. Što vas je zanimalo u toj vrsti bliskosti, koja ne može promijeniti okolnosti nečijeg života ali ipak može promijeniti sam život?

Mislim da biti čovjek znači imati odnose s drugim ljudima, čak i kad doživimo neuspjeh. Želio sam napisati knjigu u kojoj ciljevi i zaplet nisu u središtu. Katkad mi se čini, možda zato što kao Amerikanac razmišljam u kontekstu kasnog kapitalizma, da pravila pripovjedne proze, osobito ona koja se odnose na radnju, odražavaju pravila korporacije. Sve mora služiti zapletu. Radnja mora napredovati, mora biti učinkovita.

Ono što je neučinkovito, besmisleno ili ne pomiče priču naprijed, izbacuje se. Zaposlenik koji nije učinkovit, koji ne služi tvrtki i ne donosi dobit, dobiva otkaz. Zato mislim da se pripovjedna proza, barem u Americi, često, svjesno ili nesvjesno, počinje oblikovati prema korporativnom modelu. Htio sam napisati priču koja to odbacuje. Ništa se ne popravlja, ne pronalaze se rješenja, ali kroz odnose među ljudima događaju se goleme preobrazbe.

To je ujedno bio način da ukažem na jedno razdoblje američke imigracijske povijesti koje mi je jako važno. Kraj svijeta iz kojeg se vi javljate, balkanske države i balkanski ratovi, snažno su obilježili moje djetinjstvo. Odrastao sam devedesetih u Hartfordu; došao sam iz izbjegličkog logora, a oko 1994., 1995. i 1996. počeo sam dobivati nove susjede. Imali su zelene oči i plavu kosu. Nisu govorili engleski. Imali su bake koje su bile jednako traumatizirane kao moja.

Tako sam upoznao mjesta poput Srbije, Crne Gore i Makedonije, a onda i posljedice raspada Sovjetskog Saveza. Albanci, Česi, Slovaci, Litavci – odjednom su svi dolazili u Hartford u Connecticutu i ondje živjeli. Prijatelji s imenima poput Marinko, Ramo i mnogi drugi počeli su mijenjati moje shvaćanje toga što znači biti bijelac. Jer u Americi je i sama ideja o tome tko se priznaje kao pripadnik bijele rase društveni konstrukt. Da biste stekli to priznanje, morate izgubiti vlastitu povijest. A preda mnom su bili bijelci koji nisu pripadali bijeloj Americi.

Dolazili su iz rata i njihovo je iskustvo bilo mnogo bliže mojem iskustvu imigrantskog života od onoga što su mi o njemu obično govorili. Htio sam odati počast tom vremenu koje je postavilo temelje mojeg razmišljanja o svijetu.

U američkim raspravama o migracijama često se govori o tome tko pripada naciji i pod kojim uvjetima. Vi ste u SAD stigli kao dijete izbjegličke obitelji, a danas ste jedan od međunarodno najpoznatijih američkih pisaca. Što se time promijenilo u vašem osobnom iskustvu pripadanja Americi?

S jedne strane razumijem da je moj rad stekao svjetsko priznanje, ali s druge to ni sam posve ne razumijem. Možda će neki književni znanstvenik, mnogo pametniji od mene, za nekoliko godina uspjeti objasniti zašto se to dogodilo. Znam da su moje knjige doprle do čitatelja diljem svijeta i da su dobro prihvaćene. Ali uvijek sam pisao o vrlo uskoj temi. Volim se šaliti da se većina mojeg opusa sastoji od tužnih gej opisa vremena u Novoj Engleskoj, snježnih oluja.

Uvijek sam pisao o ljudima iz tog malog kutka svijeta, iz te sićušne regije. Ali to je vrlo složena regija. Nova Engleska početak je Amerike, njezin najstariji dio. Zato je, ako je ikad posjetite, posvuda puna groblja. Ondje je umrlo više ljudi nego u ostatku zemlje. Ondje su stigli puritanci. Ondje počinje mit o tome što ova zemlja jest. U toj sam regiji odrastao, a ondje i danas živim i radim.

Zato se borim protiv mita o očevima utemeljiteljima i pokušavam proširiti neku drukčiju predodžbu o tome što ova zemlja jest, što znači i koliko je zapravo globalna. Kao dječak radio sam na plantažama duhana s meksičkim imigrantima. U Hartfordu živi i velika zajednica Portorikanaca i doseljenika s Jamajke. Nakon Drugoga svjetskog rata i njima je omogućeno, ili su upućivani, da dođu raditi na ista duhanska polja jer je radna snaga bila poslana u rat u Europu.

Dakle, mjesto koje je ishodište ove zemlje – Plymouth Rock, Harvard, odakle upravo razgovaram s vama, najstarije sveučilište u zemlji – ujedno je mjesto na kojem su ljudi posjedovali robove. Ovdje su autohtoni narodi istjerani sa svoje zemlje i potisnuti prema zapadu. S jedne strane, to je početak projekta koji je nadahnuo revolucije i demokratske pokrete diljem svijeta. S druge strane, to je i početak razornog projekta genocida, ropstva i nasilja. Sva su ta proturječja prisutna u mojim djelima. Ne pokušavam ih razriješiti. Mislim da je važno ostaviti ih onako oštrima i neravnima kakva jesu.

Kako doživljavate odnos prema migrantima tijekom Trumpova drugog mandata i što vam on govori o zemlji u kojoj ste odrasli?

Brutalno je, ali meni nije nepoznato. Mislim da su imigranti koji žive u ovoj zemlji i svjedoče njezinoj povijesti vidjeli protuimigrantske ideje i u vrijeme Obame, Clintona i Reagana. To je oduvijek postojalo, samo se mijenjalo. Irci nekoć nisu smatrani bijelcima. Nisu ni Talijani. U Massachusettsu, gdje živim, imamo Portugalce, dakle Europljane, koje se također ne doživljava kao bijelce. To je vrlo zanimljivo.

Ali sada voda već vrije, ako se tako mogu izraziti, i žabama je gotovo prekasno da se počnu buniti. Voda vrije i mislim da je došlo vrijeme za vrlo teške odluke, da se borimo jedni za druge i za sebe. Kao budist, mislim da se budizam u Americi često svodi na svjesnu prisutnost, promatranje vlastitog daha, gledanje drveća. Sve je to dobro, ali ideje angažiranog budizma Thich Nhat Hanha zahtijevaju da budemo svjesni i svojih susjeda. Tko je u opasnosti? Tko je najranjiviji?

I to je svjesna prisutnost. Zapravo je prekrasno vidjeti kako se naši susjedi bore. Mislim da Američki građanski rat u ideološkom smislu nikada nije završio. Završio je na bojištu, ali nažalost i dalje traje. Ako svake četiri godine pogledate kartu američkih predsjedničkih izbora, jezivo nalikuje kartama bojišta iz Američkoga građanskog rata 1861. godine.

I dvaput zaredom Amerikanci su na njima izabrali Donalda Trumpa. Kada pogledate politički smjer kojim se zemlja kreće, vidite li još razloga za optimizam?

Imam, zato što napokon vidim da se Demokratska stranka i ljevica počinju ponizno suočavati sa svojim velikim pogreškama. Mislim da se liberalna ljevica dugo previše poistovjećivala s korporativnim idealima i nastojala pobijediti korporativnim metodama. Korporacija će se uvijek obraćati većini da bi prodala što više proizvoda. A tu postoji pogrešno razumijevanje onoga što većina zapravo jest.

Demokratska stranka sada napokon počinje shvaćati da većina nije onaj zamišljeni umjereni birač iz predgrađa. Ona je zapravo nešto mnogo radikalnije. Ljudi traže radikalne promjene jer više ne mogu izdržati. Ljudi ne mogu preživjeti. Takvo suočavanje sa stvarnošću još nisam vidio za svojega života. Ne znam što će se dogoditi, ali ima dovoljno razloga za nadu. Ipak, ta nada proizlazi iz velike neizvjesnosti jer nikad nismo bili u ovakvoj situaciji.

Imamo toliko stare političare da se možda neće promijeniti. Možda ćemo morati čekati da odu s ovoga svijeta. Promjene bi mogle doći presporo, sporije nego što si možemo priuštiti. Ali barem sada postoji osjećaj hitnosti da se zastupaju siromašni radnici, oni koji za mojega života zapravo nikad nisu imali svoj glas. A Trump je bio dovoljno pametan da prvi pridobije te ljude. Mislim da je Bernie Sanders u tome napravio sjajan posao.

Trumpova kampanja to je vidjela i preuzela te birače jer je Demokratska stranka – ne znam koliko detaljno pratite našu politiku – uskratila Bernieju Sandersu pobjedu i nominaciju dala Hillary Clinton. To nitko nije zaboravio. Bila je to velika pogreška i mislim da se sada napokon suočavaju s njom. Vidjet ćemo što će se dogoditi.

Govorili ste o sramu koji je obilježio vaše odrastanje u siromaštvu. Kako se vaš odnos prema tom osjećaju promijenio otkako ste postali uspješan pisac?

Nekad sam prema sramu imao posve drukčiji odnos. Kao i svima, bio mi je to neugodan, odbojan osjećaj. Ali što sam stariji, to više shvaćam da mi je dio tog srama zapravo bio koristan. Pretvorio sam ga u snagu, u energiju. Mislim da se upravo zbog njega mogu povezati s mnogim ljudima koji osjećaju sram zbog svojega ekonomskog položaja. Razumijem odakle većina ljudi dolazi jer sam to i sam proživio.

Taj osjećaj ostaje na vama, nikad vas ne napušta, bez obzira na to koliko uspješni postali. I danas, kad uđem u otmjeni restoran, osjetim ga. To je ono o čemu govori Pierre Bourdieu: svojevrsno arhitektonsko nasilje nad psihom, osjećaj da ne pripadate nekom prostoru. Bijeli stolnjaci, otmjeni stolovi, vino, sve to. Nekad sam se zbog toga osjećao jako loše. Govorio sam sebi: 'Oceane, trebao bi to već jednom prerasti.'

Ali sada, kad osjetim taj sram, kažem sebi da sam zbog njega bliži većini ljudi u ovoj zemlji. Ne želim se ovdje osjećati ugodno. Ne želim se osjećati ugodno u središtu. Ako se ikada počnem osjećati ugodno u središtu moći, mislim da će to biti dan kada će moja kreativnost umrijeti. Zato je sram sada postao moj suradnik, a ne nešto što me sputava.

U priči u kojoj se isprepleću siromaštvo, gubitak, samoća i neočekivana bliskost, radost se pojavljuje na mjestima na kojima je najmanje očekujemo. Što za vas osobno znači pojam radosti i tko je zapravo car radosti iz naslova vašeg romana?

O, Bože. Mislim da je to najbolje rekla moja baka. Sva poezija dolazi od nje. Bila je to žena koja je preživjela dva rata, japansku i francusku okupaciju. Sve je to prošla i rekla je: 'Kad ti radost dođe, ponašaj se prema njoj kao prema kolačićima. Pojedi je i ne pitaj odakle je došla.' Mislim da nije dobro propitivati radost. Ako ste dovoljno sretni da je osjetite, jednostavno joj se prepustite, zgrabite je. Zato je o radosti tako teško pisati.

O tuzi se može mnogo razmišljati, ali kada ste radosni, želite jednostavno biti u tom osjećaju, a ne analizirati ga. Za mene je radost pojava poput sunčeve svjetlosti. Nekih dana dođe, drugih ne. Nikad je ne možete predvidjeti, ali trebate biti prisutni kad god se pojavi. No radost je snažna samo onoliko koliko smo svjesni tame. Sama radost, bez ičega drugog, nije dobra. To je kao heroin: heroin je sama radost, ali ona ne može trajati, neodrživa je.

Upravo svijest o tuzi, teškoćama i nasilju čini radost toliko dragocjenom. Mislim da je to u konačnici ono o čemu govori Car radosti. Tko je car radosti? Ne znam. Naslov zvuči vrlo trijumfalno, ali volim naslove koji se, ako se tako mogu izraziti, raspadaju dok pišete, odnosno dok čitate knjigu. Kad dođete do kraja, shvatite da je car nazvan po svinjama namijenjenima klanju. Gladness više ne postoji, mjesto je preimenovano. Biti car radosti znači, dakle, vladati ničime.

A nazvati se carem znači nositi ime onoga tko će vas pojesti: svinje nazvane Emperor Hogs pojest će car. Mislim da to pomalo nalikuje na to što znači biti Amerikanac. Biti Amerikanac znači nositi ime nečega što će vas naposljetku progutati.