Oscar Nemon želio je predstaviti svoje stvaralaštvo u domovini, no to nije bilo jednostavno. Kada su ga 1937. godine pitali zašto još nije izlagao kod nas, odgovorio je: 'Nisam vidio dubljeg razloga da donašam u domovinu djela većih dimenzija. Troškovi prijenosa bili bi veoma skupi. Za osiguranje treba također mnogo platiti. Mnogi moji radovi su u privatnom vlasništvu, i tu je poteškoća.'

Upravo su logističke i financijske prepreke, ističe za tportal povjesničar umjetnosti Daniel Zec s Filozofskog fakulteta u Osijeku, dugo otežavale organizaciju opsežnijeg predstavljanja Nemonova rada u Hrvatskoj. U povodu 120. obljetnice njegova rođenja u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti ipak je otvorena velika izložba 'Portreti epohe: Oscar Nemon i ikone 20. stoljeća'.

Talent prepoznat još u mladosti

Zec podsjeća da je Nemon, rođen kao Oskar Neumann u Osijeku 1906. godine, prve kiparske korake napravio još kao srednjoškolac, a u rodnom je gradu 1920-ih održao dvije samostalne izložbe.

'One su pobudile interes osječke javnosti, ali i osječkih likovnih kritičara, pa su u gradskom dnevnom tisku prepoznali i pohvalili Nemonov talent. Za Nemona su osobito bile važne ocjene istaknutog osječkog likovnog kritičara Guida Jenyja, koji je odigrao važnu ulogu u njegovim ranim umjetničkim nastojanjima. Jenyjeva podrška učvrstila je Nemonovu odluku da započne formalno umjetničko školovanje i pridonijela njegovu uvjerenju da se kao kipar može afirmirati i izvan lokalne sredine', dodaje Zec.

Meštrovićev savjet i odlazak u svijet

U Osijeku je Nemon dobivao i prve narudžbe za portrete. U to je vrijeme posjetio Ivana Meštrovića na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu i pokazao mu fotografije svojih radova.

'Meštrović mu je savjetovao da nastavi školovanje u Parizu. Osijek mu, međutim, nije mogao pružiti mnogo neposrednih kiparskih uzora. U gradu su tada djelovali Josip Leović i Nemonu generacijski bliži Mihajlo Živić, no o njihovim kontaktima nemamo pouzdanih podataka. U Osijeku nije bilo ni javnih skulptura i spomenika kojima bi se mogao inspirirati', kaže Zec.

'Iznimku je predstavljao izvrstan Spomenik palim vojnicima 78. Šokčevićeve pukovnije Roberta Frangeša Mihanovića iz 1898. godine, jedno od ranih remek-djela hrvatske moderne skulpture. Tko zna, možda je upravo ta Frangešova plastika bila vezom prema stvaralaštvu Augustea Rodina, kipara kojeg je Nemon iznimno cijenio', iznosi Zec.

Susret s Churchillom koji mu je otvorio vrata

Nemon je najprije otišao u Beč, a potom u Bruxelles, gdje je započeo njegov međunarodni umjetnički put. Među brojnim uglednicima koje je portretirao Zec izdvaja Sigmunda Freuda i Winstona Churchilla. 'U tom smislu naslov izložbe, koji se na prvi pogled može činiti hiperbolom u funkciji komunikacijske i promotivne učinkovitosti, zapravo i nije pretjeran', kaže.

Nije, međutim, lako odgovoriti na pitanje kako je uopće došlo do toga da Nemon portretira toliko znamenitih osoba. 'Ili zapravo jest: bio je izvrstan portretist i prestižne narudžbe bile su ponajprije rezultat kvalitete njegova rada, a sve ostalo posljedica je osobnih kontakata i veza, spleta okolnosti, pa i slučajnosti', smatra Zec. 'Churchilla je, primjerice, slučajno susreo u Marakešu. Ondje je kriomice modelirao njegov portret, za koji je doznala Churchillova supruga. Taj portret otvorio mu je vrata prema najvišim državnim i javnim portretnim narudžbama u Engleskoj, ali i u svijetu', dodaje.

Galerija najutjecajnijih ljudi 20. stoljeća

Nemonova galerija portreta obuhvaća neke od najutjecajnijih političkih i javnih ličnosti 20. stoljeća: Émilea Vanderveldea, predsjednika Druge internacionale, belgijskog političara Paul-Henrija Spaaka, jednog od začetnika europskih integracija, belgijskog kralja Alberta I., britanske kraljice Elizabete II., premijera Harolda Macmillana i Margaret Thatcher, feldmaršala Bernarda Montgomeryja te bivših američkih predsjednika Dwighta Eisenhowera i Harryja Trumana. Posljednji portret, skicu olovkom, napravio je prema Diani, princezi od Walesa.

Ipak, upozorava Zec, Nemonov opus ne treba promatrati samo kao galeriju znamenitih osoba te cilj izložbe nije nizati protagoniste 20. stoljeća, već predstaviti vrijednost njegova kiparskog rada.

Kipar, a ne samo kroničar epohe

'Ova izložba nastoji dati odgovore na pitanja tko je zapravo bio Oscar Nemon i u čemu je vrijednost njegova stvaralaštva. Odgovor se tek naizgled krije u najprepoznatljivijem segmentu njegova opusa – portretima znamenitih, utjecajnih i slavnih povijesnih osoba koje su, svaka na svoj način, obilježile 20. stoljeće', kaže.

No ako bismo se u vrednovanju Nemonova djela zaustavili samo na tome – promatrajući ga ponajprije kao kulturološki fenomen – učinili bismo mu nepravdu. 'Oscar Nemon ne zaslužuje mjesto u povijesti umjetnosti samo zato što je portretirao 'ikone 20. stoljeća', nego prvenstveno zato što je bio vrstan portretni kipar', ističe.

Sam Nemon je o portretiranju govorio kako se 'ponajmanje mogao nadati da će raditi portrete jer ih je držao zaprekom umjetnikovom individualnom razvoju' te da 'pravi portret ne znači modelirati lice, već shvatiti model, odgonetati ga'.

Više od fizičke sličnosti

Kustosica izložbe Anja Kindl ističe da je Nemonova posebnost bila sposobnost da portretom, osim fizičke sličnosti, dočara karakter osobe. 'Veliku je pozornost pridavao neposrednom radu s modelima, promatranju njihovih izraza, gesti i držanja, ali i razgovoru kojim je nastojao bolje upoznati njihovu osobnost', kaže.

Zasigurno je i poznanstvo sa Sigmundom Freudom te psihoanalitičkim krugom ostavilo traga na Nemonovu razumijevanju ljudske osobnosti i zanimanju za psihološku dimenziju portreta, smatra, napominjući da se njegova kiparska tehnika temelji na dobrom poznavanju anatomije, preciznoj modelaciji i osjećaju za detalj, uz određenu slobodu u oblikovanju kojom postiže izražajnost. Dodaje da je važno i to što svoje modele, unatoč njihovu društvenom položaju i ugledu, nije prikazivao isključivo kroz njihovu javnu ulogu.

'Možda su najočitiji primjer toga portreti belgijskog kralja Alberta I. i kraljice Astrid. Kraljičino nasmiješeno lice teško bi se na prvi pogled povezalo s osobom tako visokog društvenog položaja. Pritom nije riječ nužno o njezinoj stvarnoj osobnosti, nego o načinu na koji ju je Nemon doživio i odlučio prikazati. Utoliko portreti nisu samo prikazi modela, već i odraz umjetnikova osobnog viđenja ljudi koje je portretirao', pojašnjava Kindl. ​

Između realizma i modernizma

​​​​​​Zec dodaje da Nemonov portretni opus nije stilski jedinstven: ne može ga se svrstati isključivo ni u portretni realizam ni u modernizam. Zato mu se prikladnom čini odrednica 'umjereni modernizam'. 'Ipak, u njegovu se stvaralaštvu mogu razlučiti određene stilske faze. Primjerice, pojedini radovi iz briselskog razdoblja ukazuju na Rodinov utjecaj. Potkraj 1920-ih prolazi i kroz izrazito modernističku fazu, u kojoj eksperimentira kubističkim vokabularom geometrijske stilizacije, združujući ga s elementima konstruktivizma i privodeći ga sintaksi stila art déco. No to je bila kratkotrajna, prolazna faza', kaže.

Ono što se, međutim, u njegovu izričaju nije promijenilo shvaćanje je da se treba izražavati 'jezikom kiparske forme, a ne naracijom i deskripcijom'.

Nikad ostvareni Hram univerzalne etike

Osječka izložba otkriva i manje poznatu stranu Nemonova rada. Kindl izdvaja njegov projekt Hrama, odnosno Centra univerzalne etike, iz 1930-ih. 'Riječ je o ambicioznom, nikada realiziranom projektu koji se temeljio na idejama pacifizma, humanizma, zajedništva i tolerancije. Nemonova zamisao nije se odnosila samo na arhitektonsko zdanje, nego i na stvaranje novog društvenog pokreta i zajednice utemeljene na univerzalnim etičkim vrijednostima', objašnjava.

Centar je bio zamišljen kao monumentalna modernistička građevina, nadahnuta arhitekturom ruskog avangardnog arhitekta Konstantina Meljnikova, koja bi predstavljala središte tog pokreta. Za potrebe izložbe, na temelju sačuvanih Nemonovih skica, izrađen je njezin digitalni model i potom materijaliziran tehnikom 3D ispisa.

'Na taj smo način posjetiteljima omogućili da ovu Nemonovu zamisao prvi put sagledaju u trodimenzionalnom obliku te ovaj eksponat otkriva manje poznatu stranu njegova stvaralaštva i pokazuje širinu njegovih umjetničkih i intelektualnih interesa', zaključuje Kindl.