Nešto se strašno i divno dogodilo u svijetu streaming serija u zadnjih desetak godina. Čudovišta su se doselila na prestižnu televiziju, raskomotila se u njezinim najskupljim produkcijskim sobama i počela osvajati nagrade. Vampiri vode burne ljubavne živote, duhovi razaraju obitelji, demoni se petljaju u crkvene poslove, a zombiji ugrožavaju ionako krajnje svirep srednjoškolski život.

Horor, žanr koji je desetljećima punio kinodvorane, danas uživa umjetnički ugled kakav mu kulturni arbitri nekoć nisu rado priznavali. I pritom se, na opće zadovoljstvo, nimalo ne srami pokazati zube. Konkretnije, predimenzionirane očnjake.

Horor je na vrhovima ljestvica popularnosti među streaming serijama, i to više nikome nije ni čudno ni egzotično. Postoji, međutim, velika razlika između tvrdnje da je popularan i tvrdnje da je postao prestižan. Popularan je oduvijek. Od Universala i njegovih čudovišta, preko Hammerova gotičkog horora, televizijskih antologija poput 'The Twilight Zone', pa sve do serija kao što su bile 'The X-Files', 'Buffy the Vampire Slayer', 'Twin Peaks', 'The Walking Dead' i 'American Horror Story', publika je desetljećima pokazivala da obožava gledati stvari od kojih bi, barem načelno, trebala bježati glavom bez obzira.

Od popularnosti do prestiža

No dugo se ta popularnost držala razmjerno nisko u, nazovimo je tako, kulturnoj hijerarhiji serija i filmova. Horor je mogao biti komercijalno uspješan, inventivan, pa čak i kultni, ali se rijetko smatrao ravnopravnim velikoj drami. Horor je bio nešto što gledaju fanovi horora.

Ozbiljnu televiziju gledali su svi ostali. Danas ta podjela zvuči smiješno. Suvremene horor serije među najambicioznijim su televizijskim djelima, a obuhvaćaju sve, u rasponu od psihološke drame, filozofske rasprave i društvene satire pa sve do komedije, melodrame i raskošnog campa. No unatoč toj razlici između kulturnog poimanja horora nekad i sad, ne može se, kao što to televizijski kritičari ponekad vole, reći da se dogodila neka velika revolucija u streaming fikciji. Prije je riječ o kombinaciji triju procesa:

Prvo, prestižna televizija postala je žanrovski slobodnija. Nakon serija kao što su bile 'The Sopranos', 'The Wire', 'Mad Men', 'Breaking Bad' i 'Six Feet Under', koje su televiziji osigurale kulturni status usporediv s književnošću i filmom, postalo je moguće ozbiljne teme obrađivati gotovo bilo kojim žanrovskim sredstvima.

Čudovišta kao ogledalo društva

Drugo, horor kao žanr proširio je vlastiti emocionalni i estetski repertoar. Čudovište više nije samo prijetnja koju treba pobijediti, ono može biti metafora bolesti, obiteljskog nasilja, povijesne krivnje, društvene represije, seksualne želje ili egzistencijalne praznine.

Treće, streaming je stvorio produkcijske i distribucijske uvjete u kojima ambiciozni žanrovski eksperimenti mogu pronaći publiku. Nije nužno da svi gledaju istu seriju u isto vrijeme, već je dovoljno da postoji dovoljno velika i dovoljno angažirana publika za određenu kombinaciju žanrova. Taj zadnji faktor posebno je zanimljiv.

Nekada je televizijska serija morala biti dovoljno široko prihvatljiva da privuče golem broj gledatelja u istom terminu. Streaming omogućuje drukčiju računicu: određena serija može biti iznimno vrijedna platformi ako privlači pretplatnike, potiče razgovor, zadržava gledatelje i daje platformi prepoznatljiv kulturni identitet.

To ne znači da streaming ignorira ili tolerira komercijalne promašaje. Dapače, današnja industrija mnogo je opreznija prema skupim dugotrajnim projektima nego prije nekoliko godina, no upravo zato relativno zaokružene horor miniserije mogu biti privlačne: imaju jasan koncept, prepoznatljivu žanrovsku publiku, mogućnost međunarodne distribucije i često manje financijske rizike od velikih fantastičnih franšiza.

Zašto baš sada?

Ali zašto su horor serije postale prestižna televizija, zašto su tako tražene i cijenjene baš sada? Postoji gotovo neodoljivo iskušenje da se to jednostavno objasni time da živimo u zastrašujućim vremenima. Pandemija, ratovi, klimatska kriza, politička polarizacija, ekonomska nesigurnost, tehnološke promjene, slabljenje povjerenja u institucije – materijala za kolektivne košmare doista je napretek.

No to je prebanalna interpretacija. Ako nas stvarnost plaši, zašto bismo nakon napornog dana poželjeli još dva sata provesti u društvu serijskih ubojica, demona, vampira, zombija i nesretnih obitelji čiji su članovi redovito opsjednuti, prokleti ili mrtvi? Zato to pitanje – zašto sada? – zaslužuje i nekoliko kompleksnijih i zanimljivijih odgovora. Jedan bi od njih bio da nam horor omogućuje da neodređeni strah pretvorimo u nešto konkretno.

Suvremena anksioznost često nema jasno definiran uzrok. Ne bojimo se samo jednog događaja. Bojimo se mogućnosti da će se nešto dogoditi, da ćemo izgubiti sigurnost, zdravlje, posao, odnose, osjećaj kontrole. Horor od toga stvara čudovište, a u stvarnosti ne znamo zašto se osjećamo ugroženo. U hororu možemo pokazati prstom prema vratima podruma i reći: 'Evo, tamo je. To je ono što me plaši.' Čak i kada se čudovište nikada potpuno ne objasni, ono strepnji daje oblik, lice, glas ili prostor. To je jedna od najstarijih funkcija horora, ali u društvu obilježenom difuznom nesigurnošću postaje posebno relevantna.

Horor kao kontrolirana vježba katastrofe

Drugo, psihološka istraživanja horora često se bave paradoksom uživanja u strahu. Jedno od objašnjenja jest da nam fikcija omogućuje iskušavanje intenzivnih negativnih emocija u relativno sigurnom okruženju. Možemo doživjeti opasnost bez stvarne opasnosti.

Zanimljiva je i hipoteza o takozvanoj morbidnoj znatiželji, onoj koja se interesira za nasilje, smrt i druge neugodne aspekte ljudskog postojanja. Iz te perspektive horor nije samo emocionalni roller coaster, već i svojevrsna simulacija: promatramo kako ljudi reagiraju kada se poznati svijet raspadne. Naravno, to nije univerzalno objašnjenje. Neki ljudi horor jednostavno ne podnose, a drugi ga vole upravo zbog estetike, groteske, humora ili intelektualnog izazova. No za dio publike strah u fikciji može imati gotovo regulacijsku funkciju. U hororu se možemo suočiti s katastrofom, a zatim ugasiti televizor. U stvarnosti ta on/off tipka baš i ne funkcionira.

Izraz nepovjerenja prema sustavima koji bi nas trebali štititi

Nemali broj suvremenih horora počiva na otkriću da institucije kojima vjerujemo zapravo nisu sposobne ili nisu voljne zaštititi pojedinca. Obitelj nije sigurno mjesto. Crkva nije utočište. Škola nije prostor obrazovanja i socijalizacije nego sustav okrutnih hijerarhija. Medicina ne razumije uvijek niti se uvijek pretvara da razumije ono što nam se događa. Policija je sve češće nemoćna. Država sve češće laže. Znanost može pogriješiti. U klasičnom hororu čudovište je dolazilo izvana i ugrožavalo normalan poredak, a u velikom dijelu suvremenog horora normalni poredak već je monstruozan.

Ako se osvrnemo samo na nekoliko novijih horor ostvarenja na filmu i među streaming serijama, to je sasvim bjelodano. Primjerice, u jednom od najnovijih streaming horor hitova, seriji 'Carrie', čudovište nije samo djevojka s telekinetičkim sposobnostima. Čudovište je i zajednica koja je proizvela njezinu patnju. U seriji 'Midnight Mass' problem nije samo nadnaravno biće koje dolazi na otok.

Problem je i sustav vjerovanja koji omogućuje da se njegova prisutnost protumači kao božanski blagoslov. U sad već kultnom filmu Jordana Peelea, 'Get Out', monstruoznost ne proizlazi iz neke egzotične, vanjske prijetnje. Ona je skrivena u naizgled uglađenom, liberalnom, pristojnom američkom građanstvu. A u raskošnoj streaming adaptaciji djela 'Pad kuće Usher' Edgara Allana Poea sama je obitelj organizirana kao korporativni mehanizam eksploatacije. Horor je, dakle, izvanredno sredstvo za prikazivanje pukotina između onoga što društvo tvrdi da jest i onoga kako doista funkcionira.

Čudovište kao povratak potisnutog

Ovdje se vrijedi vratiti Freudu, ali i kasnijoj teoriji horora, osobito onoj britansko-kanadskog filmskog teoretičara i kritičara Robina Wooda, a koji je 1978. godine objavio sada već naveliko priznat i kanonski esej 'Uvod u američki horor film' (An Introduction to the American Horror Film).

Riječ je o jednoj od najutjecajnijih interpretacija žanra koja polazi od ideje da se ono što društvo potiskuje vraća u monstruoznom obliku: potisnuta seksualnost, ženski gnjev, klasni sukob, rasizam, nasilje unutar obitelji, ali i bazične stvari kao što su strah od smrti i žudnje koje ne smijemo priznati. Čudovište je, drugim riječima, ono pred čim pristojno društvo zatvara oči ili okreće glavu.

Upravo zbog toga suvremeni horor tako dobro funkcionira kao društvena kritika: omogućuje da se o apstraktnim pitanjima govori vrlo konkretnim, tjelesnim i često spektakularnim prizorima uz koje nisu potrebna akademska predavanja. On nam jednostavno pokazuje što se događa kada mrtvi ne ostanu pod zemljom, nijemi i zaboravljeni.

Mike Flanagan i moćna horor gomilica

Američki redatelj i scenarist Mike Flanagan možda je najdosljedniji predstavnik takve poetike u suvremenom streaming hororu. Njegova serija 'The Haunting of Hill House' pretvara ukletu kuću u anatomiju obiteljske traume, a 'Midnight Mass' vampirski mit u fascinantnu raspravu o vjeri, smrtnosti i iskupljenju.

'Pad kuće Usher' mijenja registar u raskošnu zajedljivu grotesku, u kojoj bogataši spektakularno umiru, a gledatelj se povremeno zatekne u situaciji da navija za neumitnu naplatu njihovih dugova. 'Carrie' pak kultnu horor tragediju Stephena Kinga uklapa u suvremeni sustav tinejdžerskih okrutnosti, društvenih mreža i borbe za popularnost. Flanaganov najveći dar sastoji se od sposobnosti da nadnaravnu stravu poveže s karakternom dubinom svojih likova, premda zbog sklonosti opširnim monolozima povremeno pleše na rubu pretvaranja apokalipse u filozofsku tribinu.

Od zombi apokalipse do bračnih noćnih mora

Flanaganovi sudrugovi po žanru u streaming svijetu vrlo su raznoliki, ali također ambiciozni u svojim polazištima, stilu i estetici. Među najnovijima i najpopularnijima valja istaknuti serije kao što su 'From', koja počiva na paranoičnoj priči o gradiću iz kojega nema izlaza, superpopularna 'Stranger Things' spaja Kinga, Spielberga i Carpentera s nostalgijom i dramom odrastanja, a 'The Last of Us' pretvara zombi apokalipsu u potresnu raspravu o ljubavi i njezinim moralnim granicama.

Korejska serija 'All of Us Are Dead' spaja epidemiju s tinejdžerskom melodramom i društvenim nasiljem, francuska 'Marianne' demonstrira virtuoznu režiju čiste strave, a 'Castle Rock' istražuje Kingovu Ameriku kolektivnih trauma i ukletih zajednica. 'Something Very Bad Is Going to Happen' pretvara bračnu anksioznost u nadnaravnu prijetnju dok duhovit i intelektualno razigran 'Evil' Roberta i Michelle King smješta demone usred sukoba znanosti, religije i ljudske gluposti. Zadnje spomenuta je, dakako, neiscrpan izvor nadahnuća.

'Intervju s vampirom', 'Vampir Lestat' i veličanstveni camp

A onda dolazimo do 'Intervjua s vampirom' i 'Vampira Lestata', serija koje otvaraju možda najzanimljivije pitanje suvremene horor estetike. Njihov autor Rolin Jones i njegovi suradnici tim su streaming adaptacijama romana Anne Rice stvorili raskošnu, erotičnu, teatralnu queer melodramu u kojoj besmrtnost samo produljuje ljudsku nesposobnost razumnog nošenja s ljubavlju, ljubomorom i vlastitim egom.

Lestat, veličanstveno utjelovljen u Samu Reidu, istodobno je predator, tragični ljubavnik, manipulativni narcis i operna primadona kojoj je cijeli svijet pozornica, a svaki prigovor osobna uvreda. U trećoj sezoni, koja nosi zaseban naslov 'Vampir Lestat', u sve se još uključuje i glam rock.

Dobar dio zasluga za fenomenalnu kvalitetu i uspješnost 'Intervjua' i 'Lestata' svakako pripada samoj Anne Rice, a ona vampire nije promatrala samo kao predatore. Njezini su vampiri bića želje, samoće, čežnje, seksualnosti, narcizma i egzistencijalne boli. Besmrtnost kod njih nije oslobođenje od ljudske patnje nego utjelovljenje ljudskoga stanja po kojem ta patnja traje zauvijek, s time da vampirska priroda likova omogućuje da se dinamika njihovih osjećaja i stanja prikaže s intenzitetom koji bi u realističnoj drami mogao djelovati pretjerano. Vampirizam je zato u tim serijama pojačalo melodrame, a jedino mogući stilski izričaj je – camp.

Susan Sontag u svojem slavnom eseju 'Bilješke o campu' (Notes on Camp) govori o njemu kao o senzibilitetu koji uživa u artificijelnosti, stilizaciji, teatralnosti i pretjerivanju. Camp ne mora biti puka parodija. On može biti način na koji umjetničko djelo istodobno izražava intenzivne emocije i uživa u vlastitoj stiliziranosti. Serije 'Intervju s vampirom' i 'Vampir Lestat' upravo su takve. Lestat u izvedbi Sama Reida nije i ne može biti običan psihološki realistično zamišljen protagonist. Lestat mora biti veći od života. Zapravo, veći od smrti. I serija mu to dopušta.

Widow's Bay

Sličnu slobodu pokazuje i serija koja je ove godine pobrala sve žive Emmyje te napokon i službeno, institucijski, uvela horor na prijestolje televizijskog prestiža. 'Widow's Bay' autorice i showrunnerice Katie Dippold jest horor komedija koja otočnu zajednicu, lokalnu politiku, ekscentrične stanovnike i nadnaravnu prijetnju povezuje u jedinstven pripovjedni svijet. Njezin uspjeh na Emmyjima 2026. osobito je znakovit: institucionalno priznanje dobiva serija koja svoju umjetničku osobnost gradi upravo na žanrovskoj neobuzdanosti.

Njezina posebnost nije samo u tome što kombinira horor i komediju, jer takvih kombinacija imamo već desetljećima. Posebnost je u tome što se komedija i horor ne poništavaju nego međusobno pojačavaju. Humor proizlazi iz karaktera, društvenih odnosa, lokalne politike i ljudske apsurdnosti dok horor proizlazi iz mogućnosti da su sve te svakodnevne ekscentričnosti dio mnogo zlokobnijeg poretka.

Sve je to, mnogi su primijetili, blisko poetici legendarnog 'Twin Peaksa' Davida Lyncha, ali i pojedinim epizodama jedne od najambicioznijih i 'najsimboličkijih' serija današnjice, 'Atlante' Donalda Glovera, što u 'Widow's Bayu' posebno dolazi do izražaja zbog redateljskog senzibiliteta Hiroa Muraija. Kritičar Brian Tallerico čak ju je usporedio s mogućom kombinacijom Jordana Peelea i serije 'Život na sjeveru'.

Ta je usporedba vrlo dobra jer 'Život na sjeveru' polazi od pretpostavke da mala i izolirana zajednica ima vlastitu logiku, svoje ekscentrike i vlastiti sustav vrijednosti. 'Widow's Bay' tome dodaje mogućnost da lokalni folklor nije samo folklor, već da se ispod njega (doslovno) krije duboko ukorijenjeno, natprirodno (ili podprirodno) zlo. Vrlo ambiciozno i vrlo plodno.

Filmski rođaci i 'viši oblici horora'

Naravno, kad se govori o usponu streaming horora, mora se povući paralela i s novim pravcima u filmskom hororu, a on se negdje od 2010-ih u kritičarskim krugovima često naziva 'elevated hororom' ili, da to slobodno prevedemo, 'višim oblikom horora'. Ti 'viši oblici horora' uvelike se vežu iz nezavisnu produkcijsku i distribucijsku kuću A24, koja je, unatoč tome što je izraz 'elevated horror' duboko problematičan i suštinski neistinit, doista izvela određeni preokret u njegovu tretmanu.

Dajući potpunu kreativnu slobodu mladim autorima, fokusirajući se na ljudsku traumu ispred čudovišta, njegujući stil takozvanog slow-burna ili sporog, hipnotičkog razvoja priče te neke prepoznatljive vizualne stilistike u koloritu i kameri, oni su doista udarili novi pravac u filmskom hororu.

No ipak, to što se ti autorski ambiciozni, psihološki i simbolički slojeviti horori nazivaju 'višim oblicima horora' nije pošteno ni istinito, čak je i pomalo uvredljivo prema povijesti žanra. Što su onda bili filmovi 'Rosemaryina beba', 'Egzorcist', 'Ne okreći se', 'Isijavanje', 'Pretkazanje', 'Nosferatu' ili 'Strava u Ulici brijestova'? Neki 'niži oblici horora'? Ni slučajno. Umjetnički ozbiljan horor postoji otkad je filma. Novost je spremnost kritike da tu ozbiljnost prizna, kao i tretman horora u mainstream kulturi i institucijama, kao što su institucionalne i cehovske nagrade.

Nekoliko je mlađih autora i njihovih filmova posebno pridonijelo tom kulturnom preokretu u poimanju horora: Ari Aster u remek-djelu 'Naslijeđeno zlo' i 'Midsommar' istražuje naslijeđenu traumu, ritual i užas predodređenosti. Robert Eggers u 'Vještici', 'Svjetioniku' i 'Nosferatuu' stvara povijesno uvjerljive svjetove u kojima se zastrašujuće materijaliziraju mit i praznovjerje. Jordan Peele u seminalnima 'Bježi!', 'Mi' i 'Nikako' povezuje društvenu satiru s rasizmom, klasnim odnosima i kulturom spektakla. James Wan virtuozno oblikuje prostor, ritam i očekivanje straha, a Fede Álvarez u 'Zloj smrti', 'Ne diši' i 'Alien: Romulusu' podsjeća koliko horor duguje tjelesnosti i neposrednom osjećaju ugroženosti.

Najstrašnije je ono što ne možemo zaustaviti

Posebno mjesto pripada remek-djelu Davida Roberta Mitchella 'To dolazi' (It Follows). Njegova je zamisao zastrašujuće jednostavna: nešto neumorno dolazi prema nama, nikada se ne zaustavlja, a nikada i neće. Mitchell gotovo savršenom estetskom preciznošću pretvara strah od smrti u filmsko iskustvo.

Široki kadrovi, vremenski neodređen ambijent, opustjeli Detroit i uznemirujuća elektronička glazba stvaraju svijet u kojemu svaki udaljeni prolaznik može značiti kraj te time vrlo okrutno i vrlo tjeskobno potvrđuje opravdanost našeg straha od smrtnosti. Katastrofa ne dolazi nadnaravnom nego standardnom ljudskom brzinom, a svijest o njezinu približavanju zauvijek mijenja naš pogled na svakodnevicu.

Estetska sloboda i raznovrsnost

Kada se na isti spektar, dakle, stave filmska djela kao što je Mitchellovo, obilježeno suzdržanošću i mračnim minimalizmom, pa s druge strane vampirska raskoš serija s Lestatom, vidi se koliko je suvremeni horor estetski slobodan i raznovrstan. Jedan nas suočava s neumitnošću smrti, drugi s nepodnošljivom mogućnošću besmrtnosti, a oba su umjetnički iznimna. Različiti stilovi omogućuju različite načine izražavanja iste egzistencijalne tjeskobe.

Streaming i serije pritom imaju specifičnu prednost: dugotrajno pripovijedanje omogućuje da strava postane dio svakodnevice likova, njihovih odnosa, navika i emocionalne povijesti. Streaming je takvim serijama dao međunarodnu publiku, a žanrovska prepoznatljivost, snažan autorski identitet i mogućnost zaokruženih miniserija učinili su ih privlačnima i produkcijski. Njihov uspjeh ne znači da gledanost horora neprestano raste, ali potvrđuje njegovu iznimnu kulturnu prisutnost.

Možda je, naposljetku, najveće postignuće suvremenog horora upravo rušenje stare hijerarhije između ozbiljne umjetnosti i popularnog žanrovskog užitka. Minimalizam, melodrama, camp, filozofija, groteska i komedija danas ravnopravno sudjeluju u istraživanju ljudske prirode, a horor se pokazuje osobito pogodnim za vrijeme u kojemu osjećamo da nam svijet izmiče kontroli i institucije kojima smo vjerovali sve teže jamče sigurnost.

I dok nas svakodnevica uporno uvjerava da moramo biti racionalni, produktivni, optimistični i emocionalno stabilni, horor nam dopušta da priznamo nešto drugo, možda i mnogo stvarnije: bojimo se, ranjivi smo, ne razumijemo sve i jednoga ćemo dana umrijeti. Neki autori to nam priopćavaju šapatom, drugi uz orkestar, krvoproliće i vampira koji zahtijeva da ga se zove na bis. Čudovišta su, dakle, bez ikakve sumnje pronašla svoje mjesto na prestižnoj televiziji. Sudeći po tome u kakvom su društvu, zaslužila su i najbolji stol.