Novom knjigom 'Oni ka…' (u izdanju Frakture) Tisja Kljaković Braić svoje antologijske junake prvi put izvodi iz sigurne zone njihova četiri zida i gura ih u ralje suvremenih fenomena – dalmatinskog apartmanskog turizma i suživota s djetetom u pubertetu. Time se intimna bračna dinamika prelijeva u duhovitu, ali i pronicljivu studiju mentaliteta koji se grčevito bori sa zakonitostima modernog doba.

No svesti Kljaković Braić isključivo na viralni strip fenomen značilo bi previdjeti drugu, jednako važnu stranu njezina stvaralačkog bića. Ispod prštavog, naizgled mekog humora kojim liječi svakodnevne frustracije krije se slikarica duboke kontemplacije, autorica čija melankolična, poetizirana i monokromatska platna progovaraju o tišinama Mediterana daleko od turističke vreve. Taj specifičan dualitet, između samotnog slikarskog transa pred praznim platnom i crteža nastalih 'u hodu', između obiteljskog ručka i kuhanja kave, čini je jedinstvenim glasom domaće scene.

U razgovoru za tportal, neposredna i bez kalkulacija, ona otvoreno govori o nostalgiji za Splitom u kojem su vrata nekad bila otključana, o obrani emocije u svijetu koji sve više skrola, a sve manje razgovara, te o onoj neuhvatljivoj kapi umjetnosti bez koje je svaka tehnika tek puki zanat.

Dosad su bili sigurni u svoja četiri zida, u potkošulji i mudantama. Sada ih u knjizi 'Oni ka…' šaljete među turiste, u apartmane i u ulogu roditelja tinejdžera. Zašto ste osjetili potrebu uvesti ih u te uloge i kako izgleda kad se u dalmatinski brak upetlja sezona?

Čista slučajnost. Mislila sam da nema šanse da ikad više izdam nastavak sage o Njima. Međutim profesor Frano Dulibić dao mi je zadatak da napravim nešto na temu turizma za izložbu u Muzeju turizma u Opatiji. I tako se ponovo sve zakotrljalo. Napravila sam Iznajmljivače, poslije logično i Turiste.

'Imam ideju…', na otvorenju izložbe rekao je moj urednik Seid Serdarević, 'da izdamo knjigu Oni ka…!'

Meni se ta ideja svidila pa sam dodala još jedno poglavlje – Oni ka roditelji diteta u pubertetu. Zapravo sve ono šta me muči pretvorila sam u humor.

U priču je ušlo dijete u pubertetu. Tko u toj novoj dinamici zapravo izvuče deblji kraj?

Tu je svima teško. Ali po komentarima pratitelja opet se da vidit da je svima isto. I zato – ne sekirajte se. Samo mirno čekajte da prođe pubertet. Nije lako ni dici ni nama roditeljima. Čak mislim da je dici teže. Njih tresu hormoni. Zato treba uvijek izbrojat do 10.

Boja danas služi kao akcent

U ovoj knjizi ima i malo boje, nakon godina vjernosti crno-bijelom crtežu tušem. Je li to znak nekog novog optimizma ili je situacija postala toliko živopisna da je crno-bijeli format postao pretijesan?

Oni su se jako promijenili u crtežu. U svijet stripa ušla sam kao slikarica. Oni su izašli iz slika, bili su infantilno nacrtani, a danas su gotovo strip junaci.

Odvojila sam striktno sliku i strip. I od boje sam bježala, međutim ona mi danas služi kao akcent. Nova knjiga je ipak drukčija od prethodne dvije. Ne bi bilo dobro da se ništa ne mijenja.

Nerijetko vas se uspoređuje sa Smojom i njegovim antologijskim parovima. No dok je Smoje znao biti prilično gorak i nemilosrdan, vaši likovi uvijek zadržavaju toplinu.

Smoje je prava odlika dalmatinskog humora koji je često grub. Moj humor je isto dalmatinski, al mi je izgleda pošlo za rukom da pokažem da on može bit i mek i suptilan, a opet dalmatinski.

Život se povukao iza škura

Uspoređujući ono djetinjstvo iz 'U malu je uša đava' i današnji Split, često se osjeti žal za vremenom kad su vrata bila otključana, a susjedstvo funkcioniralo kao proširena obitelj. Gubi li Split tu svoju dušu pod najezdom apartmana i selfija ili se ona samo povukla iza zatvorenih škura u ovakve vaše prizore?

Rekla bi da se povukla iza škura u ovakve prizore. Cijel svijet se otuđija – sve se manje priča, više se pišu poruke. Gledamo iskrivljenu stvarnost priko mobitela. Dobro smo i normalni. Ja nemam di ni hvatat te scene osim doma. Ljudi su se prije zabavljali tako šta su se družili, arčili i bančili, pravili dicu. Danas skrolaju.

Povjesničar umjetnosti Frano Dulibić u predgovoru primjećuje da, unatoč civilizacijskim pomacima, naši odnosi generacijama ostaju zapanjujuće slični. Znači li to da je dalmatinski arhetip neuništiv ili je ovo vaš način da ga sačuvate od zaborava?

Sigurno je ovakav odnos dvoje ljudi naslijeđen. Uhvati me straj koliko u nekim momentima sličin na svoju mater. Tako se valjda prenosi taj dalmatinski arhetip. Za nadolazeću generaciju ne garantiram. Drukčiji su od nas, manje emotivni. Nema im ko više pisat ljubavne pisme.

Vaše slikarstvo često nosi kontemplativnu, gotovo sjetnu notu, dok su crteži prštavi od humora. Kako u ateljeu balansirate ta dva potpuno različita autorska stanja?

To vam je živi dokaz da duhoviti ljudi imaju svoje demone. A humor je lijek današnjice.

I Mediteran je u mojim slikama crno-bijeli. A opet je Mediteran.

Koliko je zanatski teško postići da tako pročišćena linija Njih nosi cijelu psihološku studiju karaktera i trenutka?

Oduvijek težim jednostavnosti. Pogodit u srž ili nikako. Ta linija koja teče bez prekida bila mi je uvijek izazov. Lice bez usta koje se smije, mot, pokret, stav… A pari se jednostavno. I je – al samo onda kad ja vidim tu scenu u glavi.

Mi smo pojačani, oni s kontinenta stišani

Zašto se ljudi iz Zagreba, Istre ili Slavonije jednako smiju tim crtežima kao i oni u Dalmaciji? Što to Dalmatinci rade naglas, a svi ostali potiho, iza spuštenih roleta?

Biće smo im mi Dalmatinci simpatični.

Šta bi reka Arsen – jesmo mrvu grezi, al smo dobre ćudi. Otvoreniji smo, nesputani, a opet nam je život isti ka i ovima s kontinenta. Mi smo pojačani, oni stišani.

A šta radimo naglas? Svađamo se, mirimo se, volimo se… Sve. Takvi smo, takva sam. I nije mi krivo.

Kada vidite Njih na šalicama, majicama, pijatima, osjećate li ponekad da su potpuno pobjegli od vas i počeli živjeti neki svoj, nekontrolirani život?

Isti su kao i na papiru ili ekranu. Poruka je uvik ista. Još je i jača na majici. Pazi, neko nosi taj stav na sebi ili ga stavi na zid… To mi je veliki kompliment.

Poznata je vaša anegdota o kokošjoj juhi koja se kuhala dok se kosti nisu raspale jer vam je u međuvremenu sinula ideja pa ste zaboravili na štednjak. Je li i rad na ovoj trećoj knjizi odnio koju kulinarsku žrtvu?

Hahahahaha – pa je, voda za kavu je vrila po ure.

'Teško se mi Dalmatinci izražavamo bez psovke'

Da On i Ona danas moraju sjesti i mlađim generacijama dati zreo životni savjet za dug i sretan brak, što bi im rekli, a da to ne uključuje psovku ili uzdah u stilu 'a moj sinko…'?

A teško se mi Dalmatinci izražavamo bez psovke pa neću moć savjetovat ovako nasuvo. Tek sam 17 godina u braku pa ne znam jel to dovoljno za savjet. Nit volim da mi daju savjete, nit volim savjetovat. A uostalom, kad je iko ikad posluša savjet?

Jesu li Oni format koji može trajati unedogled ili će njihov dijalog dobiti svoju prirodnu točku za kraj?

Ne bi znala reć. Kraj će doć svakako, al kad – ne zna se.

Vratimo se slikarstvu. Jednom ste rekli da slikar pred praznim platnom ostavlja vlastiti karakter, proživljeni dan i DNK. Vidi li se na gotovoj slici odmah ako je slikar u tom trenutku bio nesretan, rastresen ili emotivno prazan – može li se praznina sakriti vještom tehnikom?

Iskrenost je ključna u mojoj profesiji. Ko je se boji, falija je profesiju.

Emotivno prazan slikar ne treba taj dan slikat. Emocija je pokretač svega, a samom tehnikom ne može se prikrit ništa. To vam je razlika između klesara i kipara. Klesar ima tehniku, a kipar doda kap umjetnosti. A ta kap čini ogromnu razliku.

'Amerikanci su pokupovali sve i dali mi krila'

Slikanje zahtijeva mir, sate izolacije i specifičnu koncentraciju. Kako izgledaju vaš stvaralački trenuci? Uspijevate li ući u onaj 'slikarski trans' ili vas iz njega svako malo trgne: 'Mama...'?

Ko će meni dat mir i te sate izolacije... Hvatam krivine i radim. Uvijek se tješim da me život inspirira. I to je tako, tako triba bit. Često bi mi se dogodilo da u idealnim uvjetima ne napravim ništa.

Neki slikari svoje radove prodaju s olakšanjem, a neki teško podnose rastanak od njih. Sjećate li se trenutka u kojem ste prodali svoj prvi slikarski uradak i jeste li ikada požalili što neko platno niste zadržali samo za svoja četiri zida?

Danas mi se teže odvojit od dobre slike nego prije. Svjesna sam da su neke stvari neponovljive i žaj mi je da nisu moje, da ih neću ostavit svojoj dici.

Za neke slike odlučila sam da nisu na prodaju. Obično su nastale u nekoj emotivnoj situaciji koja je samo moja i nije za tuđi zid.

Prve slike prodala sam u galeriji Alfa sa 16 godina. Naletili neki Amerikanci i sve pokupovali. To mi je dalo krila.