INTERVJU: TENA ŠTIVIČIĆ

'Uz svu nostalgiju prema Zagrebu, ne poželim često vratiti se'

  • Autor: Ivana Čulić
  • Zadnja izmjena 10.05.2017 12:34
  • Objavljeno 10.05.2017 u 11:48
Tena Štivičić

Tena Štivičić

Izvor: Cropix / Autor: Niko Goga / CROPIX

Nakon međunarodnog uspjeha drame 'Tri zime', koja joj je donijela i najveće svjetsko priznanje u dramaturgiji, Tena Štivičić opet je aktualna u domaćem teatru. Povodom praizvedbe njezine drame 'Nevidljivi' ovog svibnja u Gavelli, s Tenom smo popričali o migraciji, njezinu statusu u britanskom teatru, društvenim promjenama kojima svjedočimo, a koje oblikuju naše živote, obitelji i prijateljstvu s Radom Šerbedžijom, herojem njezina djetinjstva

'Britanci se uglavnom ne bave nama ni našom političkom scenom. Njihov interes ne ide mnogo dalje od naših plaža, ako i to', kaže nam 39-godišnja Tena Štivičić koja već 14 godina živi i radi u Londonu. U Englesku je prvenstveno otišla zbog obrazovanja, a dobar mentor na sveučilištu značio je puno za njezinu vještinu pisanja; upoznala je u međuvremenu svog današnjeg supruga, neumorno stvarala sve to vrijeme i korak po korak postala prva nagrađivana i priznata hrvatska dramatičarka u britanskom teatru, a i šire. Trebalo je za to desetljeće, pa i više, ali snaga Tenina rukopisa rijetko je prolazila nezamijećeno. Trijumfirala je u drami 'Tri zime', u čijem je fokusu povijest jedne obitelji, dok su 'Nevidljivi' priča o migrantima u Londonu, njihovoj borbi za opstanak i odnosu s privilegiranim članovima društva. Drama je prije nekoliko godina praizvedena u Londonu, a kritike su bile pohvalne, ponajviše za Tenin tekst.

Riječ je o naručenoj drami koju ste napisali prije šest godina za jedan britanski teatar. Kako ste tada rekli, pisali ste je u poziciji autsajdera koji vrlo dobro zna kako se osjeća migrant u Londonu.

Prva drama koju sam napisala nakon odlaska u London, 'Fragile!', bila je moj prvi instinktivni i emotivni odgovor na svojevrsni šok prvog vremena života u novom prostoru. Ova drama nije moje direktno iskustvo. Bilo bi neiskreno prisvajati ekstremno iskustvo koje danas imaju milijuni ljudi 'u migraciji'. No biti došljakinja u tuđoj zemlji, biti jedna od 'drugih', s naljepnicom tzv. istočne Europe, to je iskustvo koje mijenja vizuru, otvara neke nove, često i neugodne osjećaje, te na neki način uspostavlja kanale razumijevanja i tog ekstremnijeg iskustva. Mislim da se radi o sličnoj vrsti usamljenosti, prepuštenosti sebi, osjećaju velike ranjivosti i nezaštićenosti, iako se intenzitet osjećaja sigurno razlikuje.

Nakon uspjeha i priznanja koje ste dobili za svoj rad teško da se danas u Londonu osjećate poput autsajdera. Kako danas živite u tom gradu?

London je grad koji crpi mnogo energije. Samim time što je strašno skup, a stalno sve skuplji, živjeti u Londonu je stresno. Ali ima i mnoge osobine koje su neodoljive. On je u svojoj biti duboko multikulturalan, već generacijama u njemu žive građani najrazličitijeg porijekla i smatraju se Londoncima. U ovo generalno netolerantno vrijeme London je sigurno jedan od najtolerantnijih gradova. Bez obzira na njegove mane, meni su se u Londonu dogodile neke od najljepših stvari u životu i obožavam živjeti u njemu. Opstati u Londonu i osjećati se građankom toga grada, to je kao neki mali podvig koji me ispunjava velikim zadovoljstvom i ponosom.  

Drama 'Nevidljivi' dotiče najbolniji problem Europe posljednjih godina, onaj migracije i izbjeglica, koji zapravo demonstrira pravo stanje današnjeg europskog društva – nešto je trulo na ovim prostorima.

Najviše brine i plaši to što Europa danas prestaje biti mjesto prosvjetiteljskih vrijednosti, a ništa se bolje ni vrednije Europi nije dogodilo. Pobjeda Macrona daje nadu da možda desni pravac nije porušio sve brane, ali kako je rekao jedan kolumnist u Guardianu, njegova pobjeda je razlog da odahnemo, ali ne i da slavimo, s obzirom da nezapamćenu količinu podrške Le Pen. Događa se i udar na sekularizam, ne samo u Europi, nego prije svega u Americi, a i u Hrvatskoj ta erozija sekularizma čini se da upućuje na vrlo mučnu sliku budućnosti.

Posljednje dvije godine sve više mladih ljudi i obitelji iseljava iz Hrvatske. Vi, koji se to napravili prije više od desetljeća, što biste im poručili?

Otišla sam jer sam željela, a ne zato što sam morala. To što te dočekaju nepredviđene okolnosti i što se stvari ne odvijaju onako lijepo, uzbudljivo kako zamišljaš, to je lakše podnijeti kad znaš da se možeš vratiti i da te čeka relativna sigurnost. Da ljudi moraju ići van iz očaja i totalne besperspektivnosti, to je katastrofalan poraz za zemlju, prije svega za njezinu vladu kojoj bi samo to trebao biti dovoljan razlog za potpun gubitak kredibiliteta. Mislim da donekle život u stranoj zemlji lakšim čini interes da istražiš taj novi prostor, da se uvjetno rečeno integriraš, da stvoriš nekakve odnose s tamošnjim ljudima, da naučiš jezik. Živjeti zatvoren u svojoj imigrantskoj zajednici je vječan život na margini, koji se uglavnom sastoji od rekapitulacije prošlosti. To je onda život obojen melankolijom i tugom.

  • +4
  • +1

Prizori iz predstave 'Nevidljivi' u režiji Matjaža Pograjca

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasenko Rasol

U drami otvarate i pitanje toga da je danas puno više nego prije ljudsko biće određeno rođenjem.

Da, svijet nije slobodno mjesto koje je danas mladom čovjeku na raspolaganju. Osjećaj s kojim sam ja odrasla, koji možda nije bio realan, da ništa nije nemoguće (doduše uz onaj dodatak 'ako marljivo radiš', koji je već neko vrijeme izvan upotrebe), mislim da on više ne postoji. Teško je procesuirati to koliko je notorna činjenica da ljudski život ne vrijedi jednako na svim meridijanima. Nikad većih mogućnosti, užitaka, ljepote, bogatstva, luksuza i nikad manjeg broja ljudi kojima su dostupni. 

Na čemu ste najviše zahvalni Britancima, a što im zamjerate?

Život u Londonu, ne znam mogu li to pripisati Britancima u zasluge, otvorio mi je vidike, omogućio mi gotovo usputno apsorbiranje nebrojenih kulturoloških razlika, što mi je razbilo neke predrasude. Postoji stanovita kultura ophođenja u javnom prostoru, pristojnost, uglađenost i visoka razina profesionalnosti, makar i tu ima iznimaka. Anglosaksonski pristup dramskom pismu je posvećen, precizan, kirurški, na dramama se radi uz vrlo konstruktivnu pomoć dramaturga koji istodobno vrlo poštuju i tekst i autora. Mislim da tom pristupu i odnosima s mnogim stručnim ljudima, počevši od mog mentora na faksu, dugujem dobar dio današnje vještine.

S druge strane britanska kultura je prilično zatvorena. Postoji i dalje dobra doza kolonijalizma u britanskom svjetonazoru. Klasni sustav je i dalje jak i vrlo je teško uspinjati se kroz klase, što mi se čini temeljno nepravednim, kao i to da i u današnje vrijeme štuju monarhiju koja živi na grbači poreznih obveznika. Svaki put kad kod nas pročitam zapjenjene komentare da novac poreznih obveznika navodno financira neki kulturni događaj koji nije u skladu s vjerskim, konzervativnim i nacionalnim vrijednostima, poželim Hrvatskoj jednu takvu skupu, mnogočlanu i nepotrebnu kraljevsku obitelj.

Promatrajući trenutnu situaciju u Hrvatskoj, neimaštinu koja sve više dotiče zemlju te politički kaos, zasigurno ne poželite vratiti se?

Zapravo se mogu poistovjetiti s gradom, i to vjerojatno ne cijelim, te s još nekoliko privatnih toponima koji mi nešto znače. Poistovjećivanje s cijelom zemljom i nacijom za mene je previše, nemam dovoljno opći karakter. Da, uza svu nostalgiju koja se razvije živeći daleko od rodnog grada i iako bih znala cijeniti mnoge prednosti života ovdje, ne poželim to često.

Osoba jednim dijelom najzaslužnija za to što su 'Tri zime' postavljene u National Theatreu u Londonu jest poznati britanski kazališni redatelj Howard Davis, kojeg ste uvjerili da postavi vaš tekst na kazališne daske. Preminuo je prošle godine, mjesec dana prije nego što ste rodili dijete.  

Ne znam bih li rekla da sam ga uvjerila. Ali poznajući njegov ukus, uvjerila sam ga da pročita komad jer sam pretpostavljala da će isprovocirati zanimanje u njemu. Da, Howard je nažalost preminuo i to je velik gubitak za londonski teatar. Glumci su ga obožavali, bio je redatelj koji je osobito volio, podržavao i promovirao glumce koji potječu iz radničke klase, iz koje je i sam bio. To je značajno u današnje vrijeme, u kojem ponovno biva znatno lakše napredovati ljudima iz viših klasa, koji su pohađali 'prave' škole i studije te ulaze u profesionalni život s mrežom odnosa.

Tko vam je uz njega i supruga najviše pomogao da se dokažete u britanskom teatru?

Dougie mi je pomogao utoliko što me hvali gdje stigne, ali to mu je u opisu uloge bračnog druga. Howard mi je pomogao utoliko što se zapalio za 'Tri zime', ali nije to napravio zbog mene ni da mi učini uslugu. I moj agent mi je puno pomogao, no opet, to mu je posao.

Tena Štivičić sa suprugom, glumcem Douglasom Henshallom

Tena Štivičić sa suprugom, glumcem Douglasom Henshallom

Izvor: Cropix / Autor: Bruno Konjevic / CROPIX

Tata Ivo Štivičić, poznati hrvatski dramaturg i scenarist, zasigurno je najveći krivac za to što ste se zaljubili u dramaturgiju. Kako on danas gleda na vaš uspjeh? Pročita li vaše tekstove prije svih, savjetuje li vas?

Pa zapravo je mama, Mirjana Rački Štivičić, više kriva. Ona je od malih nogu zaljubljenica u kazalište i mene je počela voditi u njega kad sam bila jako mala. Moji mama i tata bili su uvijek prvi koji su sve čitali dok sam pisala na hrvatskom. I sad uvijek prvi čitaju moje kolumne, a mama ih i lektorira jer je lektorica po struci. Oboje naravno uživaju u svakom uspjehu i sudjeluju koliko god mogu. Oboje su bili u Londonu na predstavi, bili su i na nekim mojim premijerama u Sloveniji, Njemačkoj i Srbiji. Veseli me da im je to, u ovoj njihovoj zreloj dobi, priuštilo neke nove doživljaje i potaklo neka nova prijateljstva.   

Za pisca je itekako važna disciplina i rutina rada. Koliko nakon rođenja kćeri Anje uspijevate pisati?

Rođenje djeteta je potres i za organizam i za psihu. U prvih nekoliko dana nakon Anjina rođenja morala sam malo raditi jer sam imala rok koji mi se činio nezaobilaznim, a ispostavilo se da nije bio. Tek sam nakon dva mjeseca prvi put osjetila onaj uobičajeni poriv – jedno jutro sam pod tušem počela sastavljati u glavi neke rečenice koje sam onda hitno išla zapisivati, jednom raspoloživom rukom. Već sam donekle izvježbala tipkanje jednom rukom. Ali to se sve teško može nazvati posvećenošću. Prvih mjeseci znatno sam više bila posvećena istraživanju refluksa nego pisanju. Sad već pomalo radim i nadam se da ću u skoroj budućnosti naći nekakav balans, ali ne vjerujem da će biti nalik prijašnjim prilikama. Mislim da žene naprosto nauče biti efikasnije kad moraju spojiti roditeljstvo s poslom, ali da bi to zaista uspijevalo bez velikih kompromisa, društvo bi trebalo biti drugačije ustrojeno, s mnogo ozbiljnijom i pristupačnijom infrastrukturom pomoći zaposlenim majkama.

Poznato je vaše prijateljstvo s Radom Šerbedžijom, a ono traje već godinama. Kako je nastalo i što kod njega najviše cijenite?

Radu poznajem skoro cijeli život. Bio je moj prvi 'filmski partner'. Kad sam imala pet godina, nagovorila sam tatu da mi dodijeli rečenicu u seriji 'Putovanje u Vučjak'. Tad sam maštala o tome da budem glumica. Nadala sam se da će ta rečenica biti moj big break. Nije bila. I to zasluženo. Ali ostale su mi divne uspomene. Po scenariju je Rade prošetao kroz 'moju' scenu, pa smo tako proveli dan zajedno na setu. Sjećam se jako dobro da sam mu pravila društvo dok je učio tekst, makar me zapravo dobronamjerno, kakav on jest, trpio u sobi dok je učio tekst. Dakle smatram to početkom našeg prijateljstva i suradnje. Tko god upozna Radu, mislim da mu je vrlo brzo jasno da je u prisutnosti nesvakidašnje veličine, a mene posebno zadivljuje njegova neiscrpna pozitivna energija i neposustajuća vjera u ljude i dobro u njima.

Kako komentirate uspjeh predstave o Harryju Potteru 'Ukleto dijete' i rekordan broj osvojenih nagrada Olivier. Jeste li pogledali predstavu?

Nisam gledala predstavu, mene je potteromanija zaobišla, ali po svemu što sam čula, radi se o zanimljivoj predstavi. Poznajem glumicu koja igra Hermione i koja je stvarno fantastična, a i pisca koji je adaptirao knjigu i koji je također izuzetno vješt.

Koje teme su trenutno u fokusu na londonskim kazališnim daskama?

U Londonu ima oko 240 profesionalnih kazališta. Dakle teško je to reći jer ima svega. Ali londonska scena poznata je po njegovanju nove drame. Gotovo svako kazalište naručuje nove drame od pisaca, koje obuhvaćaju velik broj tema, ali uvijek je bitno da na neki način budu aktualne, da na neki način reflektiraju ono što nas se trenutno tiče u društvu i vremenu.

Pratite li što se trenutno zbiva u hrvatskom teatru?

Ne mogu reći da baš uspijevam pratiti, ali kad god sam u Zagrebu, nastojim pogledati poneku predstavu. Gledala sam 'Ivanova' u HNK-u, a dok sam tu, željela bih svakako pogledati 'Ljude od voska' i 'Črnu mati zemlu'.

Smatrate li da je sramotno kako je reagiralo hrvatsko Ministarstvo kulture u vezi slučaja Frljić u Splitu?

Ministarstvo kulture trebalo bi zauzeti stav već i u odnosu na gotovo komično primitivne fraze poput ‘nepotrebnog provociranja hrvatske javnosti’ i ‘povlačenja vraga za rep’. Dakle stav u ime razine rasprave za početak. A to da Ministarstvo kulture ne staje u obranu slobode govora kao principa, već se ograđuje, pa i poručuje da si ‘ako potežeš vraga za rep’ sam sebi kriv, to zapanjuje. Ne znam kako to jedna predstava vrijeđa osjećaje ljudi koji je nisu gledali. Frljić ne ide ljudima po kućama i ometa ih u molitvi. Ne priječi im put u crkvu, kao što neki od njih naprimjer vrebaju pred bolnicama.

Sumnjivo je domoljublje koje se manifestira tako da se drugima zabranjuje i ugrožava sloboda, što govora, što izbora. Boriti se za tu slobodu, za neke progresivne vrednote koje postoje u ovoj zemlji, to je za mene ozbiljnije domoljublje i to bi trebalo biti u stanju prepoznati i Ministarstvo kulture.  

Što u skoroj budućnosti novo možemo očekivati od vas. Jeste li se odvažili na pisanje scenarija za neku seriju?

Jesam, imam čitavo čudo ideja, samo nikako da potučem svu konkurenciju u Londonu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 7

Prikaži sve
  • hidraa

    11.05.2017 06:53

    zivis u svijetu bajki.

  • dmaravi5

    10.05.2017 21:39

    draga tena, ne dijelim tvoje mišljenje. sritno ti bilo. uživaj u životu u londonu. nema potrebe za toliko čestim posjetama hrvatskoj. ali baš nema. i kažeš, tata je za tebe ubacio jednu ulogu u putovanju u vučjak. vjerojetno je to netko i platio!? neka tebe tamo.

  • hidraa

    10.05.2017 23:45

    nema ništa u životu bez veza i vezica, počevši od tate..

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi