INTERVJU: TENA ŠTIVIČIĆ

'Što su žene jače, to su pritisci na njih veći'

  • +8
  • +5

Predstava '3 Zime'

Izvor: Promo fotografije / Autor: promo

Tena Štivičić prva je hrvatska autorica čiji je tekst 'Tri zime / 3 Winters' praizveden u londonskom National Theatreu, uz sjajne kritike publike i kazališne struke. 'U hrvatskim medijima dobila sam znatno više priznanja kad sam se udala, što sam pokušala zadržati za sebe, nego kad sam imala premijeru u National Theatreu. Od domaćih medija na premijeri drame o Hrvatskoj na jednoj od najvažnijih pozornica na svijetu nije bio nitko', kazala nam je u intervjuu

Kolumnistica i dramaturginja Tena Štivičić autorica je brojnih uspješnih i nagrađivanih predstava ('Fragile', 'Nemreš pobjeć od nedjelje', 'Dvije', 'Krijesnice', 'Invisible'). Godine 2003., seli se u London, gdje i danas radi i živi sa suprugom, škotskim glumcem Douglasom Henshallom

Od prosinca, Štivičić je i prva hrvatska spisateljica čije je djelo 'Tri zime' praizvedeno u londonskom National Theatreu. Predstavu je režirao Howard Davies, trostruki dobitnik nagrade Olivier (za predstave 'All My Sons', 'The Iceman Cometh' i 'The White Guard'), a nakon premijere dobila je sjajne kritike struke i publike.

'Tri zime' autorica kreira portret eklektične obitelji koju na okupu drži jedino nagon za preživljavanjem te ispisuje sagu koja se proteže kroz cijelo stoljeće. Od ostataka monarhije do komunizma i demokracije, od rata do ulaska u EU, u Hrvatskoj od 1945. do 2011., obitelj Kos se svađa, miri, zaljubljuje i odljubljuje.

Budući da već godinama iznutra pratite britanski kazališni svijet, kako biste ga općenito opisali, gdje je on danas između slavne prošlosti i suvremenih novih medija, koliko tu još ima romantike, a koliko je zavladala tržišna logika…? Događaju li se u kazalištu i dalje velike stvari?

Baviti se kazalištem, danas, ali vjerujem da je tako u svakom vremenu, samo je po sebi romantičan izbor. Vrlo malenom postotku ljudi to osigurava lagodnu egzistenciju, većini je to stalna borba s nesigurnošću, a zbog uvjerenja da je kazalište bitan poziv. Naravno da se uvijek odvija borba za publiku i da stalno prijete opasnosti da ta publika otječe nekamo gdje je potrebno uložiti manje truda i svakako manje novca, ali zato se vrlo pametno, strateški i predano radi na marketingu. Po jednoj nedavnoj studiji u 2014. je 241 profesionalno kazalište u Londonu posjetilo 22 milijuna ljudi, što je skoro duplo više nego što ih je gledalo sve utakmice u Premijer ligi.

Naravno da tu postoji mnogo komercijalnog materijala i, naravno, ako su budžeti u kulturi svuda mali i stalno podložni sakaćenju, da su umjetnici prisiljeni razmišljati na temu ponuda – potražnja, kokoš ili jaje. Koliko daleko možemo ići, što i kako želimo komunicirati s publikom, to su sve teme koje podrazumijevaju i pregovore sa samim sobom, a i s onima tko osigurava budžete i to su trajne muke, ali nije nemoguće naći prostor za hrabre i inovativne projekte.

Ja zapravo ne mogu reći da sve ovo vrijeme koliko se bavim kazalištem osjećam neki pravi strah da je njegovo vrijeme prošlo. Naravno da se i dalje događaju velike stvari. Velike i bitne drame, potresne, provokativne predstave. Osim toga, za mene kao ateisticu kazalište je jedan od rijetkih kolektivnih rituala koji oplemenjuje ljude.

Tri zime 

Tri zime 

Izvor: Promo fotografije / Autor: Ellie Kurttz

Pjesnici se, žalili se na to ili ne, moraju suočiti s time da njihove knjige, u usporedbi s proznim, privlače neizmjerno manje čitalačke, kritičarske i medijske pozornosti. Gdje biste tu smjestili dramske autore; jesu li oni u još goroj poziciji od pjesnika, naročito ako im se drame ne igraju u uglednim kazališnim kućama, ili se uopće ne igraju?

Drame se pišu da bi se izvodile i dok ne zažive taj život za koji su pisane, nisu ispunile cilj. Objavljivanje drama bitno je zato što one pripadaju u korpus literature koji treba biti zapamćen i zabilježen za budućnost, i možda će neke drame tek u budućnosti naći taj svoj istinski život i biti otkrivene, ali i zato da bi se naprosto mogle rasprostranjivati, no opet s krajnjim ciljem da bi se što više izvodile.

Kod nas se dramski tekstovi suvremenih autora, i stranih i domaćih iznimno rijetko tiskaju. Kakvo je stanje u Velikoj Britaniji?

Ma da, to je tragično jer to zaista sužava mogućnost daljnjeg izvođenja, a znači i da drama nestaje kad izvedba završi. U Velikoj Britaniji uz svaku se izvedbu u svakom velikom ili respektabilnom kazalištu tiska dramski tekst koji se prodaje uz program po sniženoj cijeni od tri, četiri funte. Ali i tu postoji problem da izdavači koji se bave dramom i koji na njoj nikad dobro ne zarađuju, sve rjeđe ulaze u rizik tiskanja drama u kazalištima koja nemaju veliku vidljivost i neće povratiti ulog. Dakle, opet mnoge drame ostaju neobjavljene.

Gledajući iz Hrvatske, čini nam se da ste prilično dobro prisutni i u medijima i u kazališnom životu te da ste zapravo vrlo priznata i poznata autorica. Čini li se i Vama tako, kada iz dana u dan idete kroz život?

Teško je dati neku trajnu kvalifikaciju kao odgovor na to pitanje. Ja se na neki način osjećam priznato od 21 godine otkad je izvedena moja prva drama Nemreš pobjeć od nedjelje koju je divno režirala Tea Gjergjizi Agejev. Rad na toj predstavi, toliko duboko zadovoljavajuća komunikacija s publikom, a i stalne daljnje izvedbe te drame utvrdili su moj osjećaj da je to moj poziv i da je već tada doživio prepoznavanje. Međutim, život u umjetnosti život je pun oscilacija, između povjerenja i sumnje u sebe, propalih projekata, odbijanja, staklenih stropova, pogotovo za žene, dakle trenuci frustracije i teškoća nisu rijetki.

Ne znam što da kažem o medijima. Zastupljenost i priznanje uopće ne treba izjednačavati. Jer kad bismo izjednačili, pokazalo bi se da sam u hrvatskim medijima dobila znatno više priznanja kad sam se udala, što sam pokušala zadržati za sebe, nego kad sam imala premijeru u National Theatreu. Od domaćih medija na premijeri drame o Hrvatskoj na jednoj od najvažnijih pozornica na svijetu nije bio nitko.

Tri zime

Tri zime

Izvor: Promo fotografije / Autor: Ellie Kurttz

U svojem novom djelu, '3 Winters', drami koja je upravo na repertoaru National Theatrea, pratite četiri generacije žena u jednoj zagrebačkoj obitelji, ne skrivajući poveznice s vlastitom obitelji. Kako se odvijao rad na tom tekstu, kako ste se odnosili prema autobiografskoj jezgri?

Ne želim skrivati činjenicu da je inspiracija potekla od moje obitelji, ali to je uvijek nezahvalno reći jer se onda morate braniti od gotovo tabloidnog interesa za autobiografsko. Dakle, za dramu sam iskoristila činjenicu iz moje obitelji, da smo s mamine strane sve žene u četiri generacije. To je onako jedna anegdotalna činjenica koja postoji u obitelji, no kad sam shvatila da te četiri generacije pokrivaju više od stotinu godina, i to najvažnijih sto godina za žensku povijest, a onda i sto godina ove naše dramatične povijesti – da je moja prabaka rođena u Monarhiji, moja baka u Kraljevini Jugoslaviji, moja mama u ratu, ja u SFRJ i sad smo u Europskoj uniji, poželjela sam od toga konstruirati dramu. Radnja drame većim je dijelom izmišljena, a i oni motivi koji su potekli iz naše obiteljske povijesti kroz razne verzije toliko su puta obrađeni da više ne pripadaju nikome osim obitelji Kos.

Kako ste zagrebački kućni jezik, u onoj mjeri u kojoj likovi govore realistično, pretvarali u englesku inačicu? Jeste li tražili analogna rješenja u engleskoj tradiciji ili ste ga zaista pokušavali 'prevesti'? Kako ti obiteljski razgovori na engleskom zvuče Zagrepčankama?

Engleski standardi jezik nije tako stran u svakodnevnoj govornoj praksi kao što je hrvatski standardni štokavski. Dakle, pisala sam na jednoj opuštenoj donekle kolokvijalnoj varijanti engleskog koja funkcionira odlično. Također mnogi glumci imaju sjevernoengleski naglasak što služi kao zamjena za dijalekt koji bih imala u hrvatskoj verziji.

Kažete da Vas zanima 'što se dogodilo sa ženskim glasovima tijekom stoljeća', možete li nam ukratko reći – što se dogodilo?

Ne mogu vam baš ukratko reći jer mi je trebalo tri sata da to ispričam u predstavi. I, naravno, nemam pretenzije ni u predstavi govoriti o svim ženskim glasovima. Pratim jednu obitelji počevši od žene koja se rodila u teškim uvjetima seoske patrijarhalne zajednice na početku 20. stoljeća kad je samo rođenje ženskog djeteta bilo tragedija. Kao posljedica njenog instinkta da je obrazovanje spas i jedini način da se žena izdigne iz tih grozomornih, potlačenih uvjeta, ali i uz kombinaciju drugačijih društvenih prilika koje su pratile njihove živote, u svakoj sljedećoj generaciji njihova pozicija je drugačija, nekad jača, nekad slabija, ali svakako vokalnija, da bismo se danas suočili s činjenicom da su na neki način žene jače i slobodnije nego što su ikad bile, ali da nas opet preplavljuju konzervativne i tradicionalne vrijednosti koje su po pitanju ženskih sloboda vrlo opasne.

Moji ženski likovi često se opisuju kao snažni. To je zapravo smiješno, jer je 'snažna žena' tautologija. No u literaturi i kazalištu protagonisti su u većini muškarci. Žene su uglavnom pratnja na tom putu. I makar u ovoj drami ima i velikih muških uloga i jakih muških glasova, željela sam naprosto apostrofirati tu ravnotežu. Žene su ovdje nositeljice radnje. Ima ih malo više nego što ima muškaraca. Da je stvar obrnuta, to nitko ne bi ni primijetio, niti bi to bila tema razgovora.

Tri zime

Tri zime

Izvor: Promo fotografije / Autor: Ellie Kurttz

Gdje biste smjestili ovaj tekst u kontekstu svojih dosadašnjih radova? Kako je došlo do toga da se National Theatre zainteresira za Vaš tekst? Je li taj konkretan put prema premijeri uobičajen za britansko kazalište?

Karijera u umjetnosti je lutrija. Ne postoji nikakav konkretan siguran put. Nemam pojma. Pisac piše drame, usavršava se, uči, živi i nada se da će one doći do publike. Ja sam imala sreću da je redatelj kojeg volim i cijenim godinama i koji je sam po sebi institucija pročitao dramu i poželio je režirati.

Postoji snažna podgrupa dramske literature koja se bavi obiteljima (od Ibsena i Čehova nadalje…), u našoj je tradiciji, naravno, najpoznatija zahvaljujući fenomenu Glembayevih. Je li po Vašemu mišljenju obitelj i dalje osnovna jedinica društva, kako kod nas voli podsjećati naročito Crkva, u kojoj se mjeri danas u njoj zrcali društvo u cjelini i u kojoj mjeri ona sama utječe na vrstu društva u kojem ćemo živjeti?

Obitelj je za pisanje naprosto bogata, kompleksna i iznimno zabavna platforma. U obitelji automatski postoje prirodni anatagonisti. Automatski su ulozi visoki jer se likovi dobro i dugo znaju, vole, mrze, neizbježni su jedni drugima itd. Uvijek postoje tajne, prošlost, neizgovorene riječi, zamjeranja, prtljaga... Povrh svega obitelji su i smiješne, komične pa i apsurdne. Dakle, za dramu nema bolje. Još od moje drame Dvije obožavam pisati obiteljske odnose, i svakako u njima preispitivati što se događa s društvom.

Kad kažete 'i dalje', rekla bih da to nije stalno jednaka vrijednost. Bilo je tijekom dvadesetog stoljeća vremena koja su bila manje konzervativna, puno otvorenija prema preispitivanju dogme o bračnoj i obiteljskoj zajednici i monogamiji kao krajnjem idealu.

Što je sve u vezi sa ženama koje osvajaju sve više sloboda. Što su žene jače, to su pritisci nad njima veći. Bijela vjenčanja, svakako u crkvi, seksipilna trudnoća, estetska kirurgija i odricanje od riječi feminizam to su sve posljedice. S druge strane u gradovima kao što je London, koji nikako nisu imuni na takve pojave, ipak postoje i neki novi trendovi, preispitivanje upravo te osnovne jezgre u jednom dijelu populacije koji shvaća da tradicionalni oblici podrazumijevaju veliku količinu ili laži i hipokrizije ili frustracije.

S obzirom na to, parovi koji su istinski financijski ravnopravni, što potkopava smisao bračne zajednice, počinju istraživati nove oblike. Neki od tih su flexisexuality, dakle fleksibilna seksualna orijentacija, poliamorija (višeljublje) i LAT, living apart together, dakle zajednički život u odvojenim prostorima. Ne mogu reći da su to jako rasprostranjeni trendovi, ali ipak upućuju na to da ljudi istražuju neke koncepte koji se opiru tisućljetnim kodovima, što je zanimljivo i ohrabrujuće.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi