ZAŠTO GLEDATI 'TRI ZIME'

Iskren i hrabar tekst koji govori o tabuiziranim temama

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 04.05.2016 08:29
  • Objavljeno 04.05.2016 u 08:30
Tri zime (1)

Tri zime (1)

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Mara Bratoš

Za slavni tekst Tene Štivičić 'Tri zime', koji je konačno premijerno izveden u zagrebačkom HNK-u i čiju je važnost njen redatelj Ivica Buljan uspoređivao s praizvedbama Krležinih i Begovićevih komada, može se reći da je obogatio repertoar hrvatskih kazališta pitkom, iskrenom, aktualnom, zanimljivom i duhovitom predstavom u kojoj se ispod naoko jednostavne priče o životima četiriju generacija žena otvaraju najveće političke dileme i tajne gotovo cijelog stoljeća

Predstava 'Tri zime' praizvedena je potkraj pretprošle godine u National Theatreu u Londonu i odmah postala kazališni hit. Njenoj slavi pridonijela je i ugledna nagrada 'Susan Smith Blackburn Prize' koja se u New Yorku dodjeljuje za ženski tekst pisan na engleskom jeziku. Inozemni kritičari u hvaljenju predstave išli su toliko daleko da su dramu čak usporedili s 'Buddenbrookovima', prepoznavši u 'Tri zime' snagu i veličinu velike obiteljske sage, koja preko zanimljivih likova i obiteljskih odnosa prikazuje najvažnije političke i društvene lomove u Hrvatskoj.

Tena Štivičić, hrvatska dramatičarka s londonskom adresom, napisala je tekst prije tri godine na engleskom jezikom, a zatim ga je prevela i prilagodila hrvatskim prilikama, posvetivši posebnu pažnju jezičnim različitostima u tri razdoblja: postrevolucionarnoj 1945. godini, neposredno nakon završetka Dugog svjetskog rata, zatim 1990., uoči novog rata i 14. kongresa SKJ, koji je označio raspad bivše Jugoslavije, te 2011., kada nova mlada Hrvatska pristupa novoj zajednici – Europskoj uniji. Tako se u predstavi mogu čuti i zagrebački kajkavski s početka prošlog stoljeća, kojeg donosi Monika Winter, bivša služavka kod milostive Karoline, vlasnice vile, zatim grubi, komesarski jezik partizanke Ruže Kralj, ali i jezik zagrebačke suvremene, krajnje urbane generacije koji dočaravaju sestre Alisa i Lucija Kos.

Drama 'Tri zime' jest obiteljska saga, ali je istodobno i snažna politička i društvena drama te priča o mukotrpnoj emancipaciji žena u bivšoj Jugoslaviji. Najveća je vrijednost predstave u iskrenom i hrabrom tekstu koji govori o tabuiziranim temama kao što su poratne dodjele stanova zaslužnim partizanima, Križni put, NDH, izbacivanje ideološki nepodobnih zaposlenika s posla, život emigracije, malverzacije i besprizorna pljačka današnjih tajkuna, lezbijski odnosi, drogiranje i slično, na gotovo dokumentarni način, bez izvanjske prosudbe i s velikim razumijevanjem. Uspjehu predstave uvelike je pridonijela izvrsna scenografija Aleksandra Denića – plastificirani pokrov nad cijelom scenom u kojoj se kao u ogledalu zrcale i reflektiraju svi događaji, svi likovi i svi rekviziti na pozornici te u glazbenoj podlozi uvijek sjajnog Mitje Vrhovnika Smrekara. Redatelj Ivica Buljan napravio je minimalne zahvate, dopuštajući likovima da u gotovo dokumentarnim scenama, koje variraju od sentimentalnih prikaza muško-ženskih odnosa do žestokih obiteljskih i bračnih svađa, razviju svoje priče, dileme, sukobe i strahove.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Mara Bratoš

Priča počinje 1945., kada se u građansku vilu, vlasništvo ustaškog emigranta Teodora Amruša, useljava gruba partizanka Ruža Winter s kćerkom i suprugom, a nastavlja se obiteljskim epizodama kroz koje defilira čitava plejada zanimljivih likova. To su neuka sluškinja Monika s vanbračnim djetetom, zatim partizanka Ruža Kralj i njen suprug Aleksandar Kralj, koji je kao pripadnik domobranske vojske prošao Križni put i tu tajnu desetljećima nosio u sebi, zatim Maša i Vlado Kos, predstavnici poštene i časne poratne generacije koji kao intelektualci jedva spajaju kraj s krajem, sve do gastarbajtera, nacionalista i stjegonoše tzv. nove Hrvatske Karla Dolinara Švabe i mlade Lucije Kos koja udajom za beskrupuloznog tajkuna želi pokradenim novcem spasiti obiteljsku vilu od propasti.

Premda se sve vrti oko gospodske zagrebačke vile, koja također funkcionira kao svojevrsni lik, i premda se u predstavi postavljaju pitanja o tome hoće li u predtranzicijskom razdoblju eventualni nasljednici ustaškog emigranta iz Argentine zatražiti povrat imovine, u prvom su planu žene i njihove priče. Žene su te koje osim političke dimenzije donose i povijest ženske emancipacije na našim prostorima što je u ovom valu neokonzervativizma itekako važno. Primjerice, vlastelinska kći Karolina, pripadnica međuratnog bogataškog sloja, s gorčinom spominje kako kao djevojka nije smjela studirati nego je morala pohađati ženski licej u kojemu je učila kukičanje, vezenje i uspravno sjedenje. Na drugoj prečki emancipacije stoji Ruža Kralj, kći sluškinje Monike koja ju je školovala uz velika odricanja i koja je zatim spremno iskoristila proklamiranu jednakosti među spolovima u Jugoslaviji, na trećoj bi mogle biti Maša Kos koja u poznijim godinama postavlja pitanja o smislu braka te njena sestra Dunja Kralj kao pripadnica uspješne gastarbajterske poslovne elite koja je znala iskoristiti kapitalističke uvjete, i dok su kćeri Maše Kos – Alisa i Lucija predstavnice današnjeg vremena u kojem žene imaju slobodu i mogućnosti izbora.

Predstava je važna ponajviše zbog toga što bez zadrške, ali toplo i bez optuživanja, donosi kritiku društva i mentaliteta na našim prostorima; primjerice, mlada Lucija Kos komentira stanje u zemlji replikom da se 'u ovoj zemlji ni zanoktica ne može sanirati a da nekog ne potplatiš', ukazujući time na visok stupanj korupcije u Hrvatskoj. Također pokazuje kako se rasipaju i nestaju moralne i druge neupitne vrijednosti poput poštenja i časti pod naletom surovog kapitalizma i borbe za profitom koja uništava ljudskost. Prikazuje i promjene koje su različite ideologije i politički sustavi, gospodarski zaokreti u tržišnu ekonomiju i digitalizacija cjelokupnog života izazvali u ovom našem podneblju. U tom kontekstu posebno je važan prikaz na koji su se način tzv. mali ljudi prilagođavali ili suprotstavljali tim promjenama kako bi opstali u životnoj mašineriji.

Od glumaca apsolutno je najbolja bila Nina Violić kao vlastelinka Karolina, a odmah njoj uz bok stoje sjajna Ksenija Marinković kao Maša Kos, Dragan Despot kao Vlado Kos, bivši ravnatelj škole koji zbog ideoloških razloga dobiva otkaz te stipendistica Luca Anić kao žestoka Lucija Kos. Vrlo dojmljive role donijeli su i Jadranka Đokić kao Alisa Kos, objektivna promatračica i povratnica iz Londona koja iz engleske perspektive s užasom promatra metamorfoze kod svoje nekad časne obitelji, Bojan Navojec kao Švabo i Alma Prica kao bivša služavka Monika, te Barbara Vicković kao gastarbajterica Dunja Kralj.

Problem predstave je u tome što nekronološko nizanje scena i skakanje iz godine u godinu može izazvati povremeno nerazumijevanje priče, što otežava praćenje radnje. Također, neki dijelovi teksta koje glumci izgovaraju slabije se razumiju što dodatno pridonosi nerazumijevanju. Predstava je možda i malo preduga, posebno u prvom dijelu. No bez obzira na to, Zagreb je dobio monumentalnu i toplu priču o sebi, o svojoj prošlosti i svojim građanima, koji na živ način govori i o duhovima iz boce i o suvremenim sablastima. Predstava usto potiče i na razmišljanje, ne samo o nama samima i o ispravnosti našeg osobnog puta nego i o tome kamo to ide ili srlja naša zemlja pa je u tom smislu tekst 'Tri zime' vrlo osviješteno štivo, a predstava angažirani komad.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi