'Zanima me život u raznovrsnosti, tako da sam dva sata dnevno umjetnik, dva sata suprug, dva prijatelj, dva otac. Volim to kako sam si rasporedio vrijeme. Volim doći tu u atelje pa sam raditi, ali volim vidjeti i da sam prisutan na drugim područjima. Volim putovati. Idem sad kod prijatelja u Pariz, grad pjesnika i fotografa, dakle moj grad, i samo ću landrati, neću u muzeje, to sam već sve obišao', kaže multimedijski umjetnik Vlado Martek koji je za sebe i svoj rad skovao čitav niz termina, među kojima su najpoznatiji svakako predpjesnik i predpoezija. Trenutno se više bavi fotografijom, ali i tu je 'pred-' pa radi tzv. inscenirane ili pak pripremne fotografije, o kojima prvo napiše tekst pa ih tek potom snima. Jedna od novijih je, recimo, ona s groba književnika Marcela Prousta u Parizu, na kojem je napisao 'Čitajte Mallarméa'.

U intervjuu za tportal Vlado Martek se osvrće na ostavštinu Šestorice, govori kako je prebrodio smrt trojice njezinih članova, kako je iz književnosti prešao u likovnost te što misli kad kaže da 'Umjetnost nema alternative', kako glasi njegov rad koji se u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti može vidjeti u sklopu aktualne skupne izložbe 'Glas umjetnika', na kojoj se do 18. ožujka predstavlja uz pedesetak umjetnika srednje i istočne Europe iz Zbirke Art Collection Telekom.

Na izložbi 'Glas umjetnika' u MSU publika može vidjeti vaš rad 'Umjetnost nema alternative' nastao 1986., za koji kažete da je čisti refleks ondašnje društvene situacije.

Da. Ondašnji komunistički ideolog Stipe Šuvar nekoliko puta izjavio je da samoupravljanje nema alternative, a ja sam, kao anarhist, znao da je to čista laž pa sam se samo nadovezao na njega i rekao: 'Umjetnost nema alternative.' Naravno, da sam se s tom izjavom zadržao samo u ateljeu ili pak unutar korica kakve knjige, ne bi imala onoliko odjeka koliko je imala u stvarnosti. Ali ja sam to moje 'Umjetnost nema alternative' izveo na ulici, kao grafit nastao na temelju šablone, ispisan zlatnim sprejem. Inače, kad pišete grafit, po rukopisu se vidi i neki njegov emotivni sloj. Međutim to što je moj bio prema šabloni sugeriralo je nešto vrlo koncentrirano, bez emocija. 

U MSU su pojedini posjetitelji mlađih generacija komentirali kako ta vaša izjava ne stoji, kako umjetnost, naravno, ima alternative. S obzirom da dolazi do nesporazuma, mislite li da je za suvremenu umjetnost uvijek potrebno dodatno pojašnjenje?

Problem nerazumijevanja suvremene umjetnosti zapravo je problem manjka strpljenja, osobito kod mladih ljudii. To se odnosi i na mlade kustose i kustosice koji se, primjerice, nekom umjetnošću ili umjetnikom bave po dva-tri mjeseca, umjesto godinama. Živimo u vrijeme ultratehnologije, kad se očekuje da se sve skenira u sekundi, pri čemu se zaboravlja to da suvremena umjetnost ima brojne slojeve, svoju duhovnu, mističnu dimenziju, vertikalnu, kao i komunikativnu, sociološku dimenziju. Upravo zato ona traži određeno predznanje i poznavanje, odnosno traži svojevrsnu pripremu.

Svojedobno ste s Grupom šestorice održali akciju - izložbu 'Usmena predaja' na kojoj ste ljudima objašnjavali svoje radove.

'Usmena predaja' zamišljena je u duhu konceptualizma i sovjetske avangarde 1977. Prema njoj, umjetničko djelo u galeriji funkcionira jedino uz prisutnost autora koji je jako važan da bi se njegov rad uopće shvatio. U praksi je ta simbioza, dakako, vrlo idealistički zamišljena, ali s druge strane sugerira i to da autor jednostavno mora biti odgovoran za ono što je napravio, da o tome zna ispričati priču. Na koncu konaca, čitavu svoju poetiku svodim na to. Moja je umjetnost zapravo samo pričanje o mojoj umjetnosti, ništa drugo.

A što je s umjetnicima koji ne žele objašnjavati svoj rad, koji kažu da su njime sve već rekli? 

Bit ću maliciozan, ali ću reći - to je 'vadiona' onih koji se ne znaju izražavati. Ili, što se u narodu kaže, koji ne znaju ni beknuti. Sreća pa sam osobno za priču nadaren u toj mjeri da i deset advokata mogu nadglasati. Ali to je sposobnost koja se može uvježbati. Kako? Pa čitanjem. Samo što nitko ne čita. Već je moja generacija bila slaba na tome planu. Prijatelji s likovne akademije su jako slabo čitali, a danas je s društvenim mrežama još gore. Komunikacija se na njima svodi na 200-300 riječi, 400 kad je Valentinovo, pa se malo probude emocije. A umjetnost pogotovo sad mora imati svoju priču. Kad imam neku izložbu u Europi, svi odmah traže da čuju što je iza radova. Kupac traži da mu pojasnim djelo koje mu se sviđa jer ga zanima kako razmišljam, jednostavno želi znati da nisam potpuno nesvjesno biće. Bojim se međutim da će biti sve gore, da će ljudi sve manje i manje koristiti riječi, da će nam se vokabulari sve više sužavati, a da će umjetnici biti sve nemuštiji.

Komentirali ste i da će biti sve više radikalizirani. U kojem smislu?

U mnogih današnjih mladih umjetnika vidim da su fanatizirani, smatraju se apsolutnim umjetnicima, kako smo u mojoj generaciji nazivali Toma Gotovca i slične. To su oni kojima je njihova umjetnost sve, koji u životu igraju samo na tu kartu. A oko njih su kolateralne žrtve, prije svega obitelj. Za sebe sam zato uvijek govorio da sam samo deset posto umjetnik. Deset posto sam tata, deset posto muž, deset prijatelj, susjed, deset patriot itd. Fanatizam i radikalizacija nikad nisu dobri, a čovjek se treba ravnomjerno razvijati u svim područjima.

Kako se u desetpostotnu šablonu uklapa akcija 'Priznaj da si umjetnik' iz 1985.?

Taj mali performans u kojem sam se hrvao sa Svenom Stilinovićem zapravo je teški autosarkazam, neka vrsta igre u kojoj pokušavaš uloviti sredinu između onoga da si previše umjetnik ili pak premalo, u smislu da samog sebe negiraš. Tako smo se nas dvojica tjerala da priznamo da jesmo umjetnici, ali ništa dalje s tim. Taj humor na vlastiti račun dan-danas je u suvremenoj umjetnosti izuzetno važan element, a pomalo nestaje. Prvo morate poći od sebe da biste mogli zezati druge. Otud moja zezancija i na samoupravljanje, a kasnije i na račun Tuđmanove Hrvatske.

Mislite na ono vaše 'Imamo Knifera'?

Da. Franjo Tuđman je 1991. rekao da 'imamo Hrvatsku', a ja sam to promijenio u 'Imamo Knifera'. Mogao sam isto tako reći i da imamo Borisa Demura, Mladena Stilinovića, dakle bilo kojeg umjetnika od krvi i mesa. Kakva Hrvatska, to je apstrakcija. Prava su vrijednost ljudi, konkretan čovjek. Ostalo su sve manipulacije. 

Spomenuli ste Borisa Demura te Mladena i Svena Stilinovića, s kojima ste 1970-ih bili u Grupi šestorice autora, uz Željka Jermana i Fedora Vučemilovića. Kad se sad osvrnete na to razdoblje, kakva vam se čini vaša dinamika? Tko je bio šef?

To kako smo se nas šestorica našli zaista je bila sretna okolnost. Bili smo dvije grupe prijatelja koje su se spojile zbog sličnih afiniteta i pogleda na umjetnost. A, opet, bili smo svi posve različiti. Ja sam dolazio iz poezije, Demur iz slikarstva, Mladen Stilinović iz filma, Jerman iz fotografije. Mladena smo zezali da je šef jer je bio najstariji, a i jer je imao tu sklonost da šefuje te je poslije vodio i galeriju PM. Ali u principu svaki je od nas bio odgovoran za svoj rad, a ta samoodgovornost je i osigurala to da godinama radimo bez toga da jedan drugome pravimo nekakve ustupke. I publici smo svaki na neki način bili interesantni. Kako drugačije kad se šestorica dugokosih 1975. pojavi na tadašnjem Trgu Republike. 

Kakve su u početku bile reakcije na vaše ulične akcije?

Ljudi su bili dosta skeptični i mislili su da je to neko smeće istovareno na ulicu, neka provokacija. Neki su čak mislili da nas je vlast poslala da za*ebavamo narod. Jer to su bile sasvim začudne stvari. Ja sam, recimo, napisao pjesmu od samo jedne riječi, 'duša', i dobio sam komentar da zar ne znam napisati pjesmu koja ima više riječi od jedne. Odgovorio sam da za to nema potrebe jer je 'duša' toliko jaka riječ pa mi je dovoljna te da ću možda, ako se pojavi potreba, u drugoj pjesmi posegnuti za još jednom riječi. To je za ljude bio pomalo šok, tjeralo ih je da promisle kako zaista može biti i ovako i onako. Svaki je od nas imao začuđujuće radove koji su na koncu razbucali sliku o klasičnoj umjetnosti. U monografiji Grupe šestorice objavljen je izbor komentara koje smo dobivali od prolaznika, a evidentirale su ih naše djevojke, dok smo mi izvodili akcije. Većina ih je negativna. To vam je kao i danas. Trećina Hrvata je europski orijentirana, dvije trećine pastirski. Uvijek ta šablona, prati nas.

Kako je bilo s ondašnjom policijom - je li bilo zabrana i cenzuriranja? 

Policija je redovito dolazila, u početku nisu mogli vjerovati i htjeli su da se maknemo. Da smo na ulicu izložili klasične slike, hajde de, ali ovakve neke čudne stvari... Nije im bilo pravo, ali smo mi uvijek imali dozvole za naše akcije. Izdavala nam ih je tadašnja Galerija suvremene umjetnosti, ravnatelj Radoslav Putar i Mića Bašičević Mangelos, obojica gorgonaši koji su nas prepoznali ne bih rekao kao svoje nasljednike, već radije kao one koji produžuju tu subverzivnu liniju hrvatske umjetnosti koja ima mogućnost buđenja ljudi. Upravo to što te tjera da misliš svojom glavom i budeš svoj zapravo jest najveći doprinos suvremene umjetnosti. Osobito je za mlade neobično važno da se probude, da ne budu ničiji materijal za manipulaciju, ni države, ni crkve, ni roditelja, ni škole. Svi nas od malih nogu zatrpavaju stereotipima, traže da budemo pokorni i da se ne razlikujemo. Jer ako se budeš razlikovao, imat ćeš problema. Pa da, ali život nije švercanje, nek' imam problema, bit ću hrabar, izgradit ću se. Radije to nego da kroz sve prođem kao kofer pa na kraju shvatim da sam ostao ovca.

Je li istina to da vas je policajac jednom uhvatio dok ste na nekom zidu ispisivali grafit i rekao: 'Sram vas bilo, profesore'?

Istina je. Pisao sam grafit 'Više seksa, manje rada', a znate koliko se u Jugoslaviji veličao rad. Taj me policajac zatekao i pitao čime se bavim. Ja sam rekao da sam po vokaciji profesor književnosti i filozofije. Odmah se uhvatio za glavu, očitao mi samo takvu bukvicu i morao sam platiti globu za uznemiravanje. Sreća da nisam napisao nešto protiv političara što bi bilo lakše shvatiti kao poziv na pobunu. Ovo, mada dubinski jest, ipak nije doživljeno kao politička provokacija. A inače se nisam nikad bavio politikom, ni ja ni moji prijatelji, u smislu da smo bili disidenti. Nismo se na taj način eksponirali. Nama su bili važni muzika, dobro vino i cure. Zato se i jesam tri puta ženio. Prva supruga umrla je kad sam imao 35, potom sam 15 godina živio s umjetnicom Vlastom Delimar, s kojom imam kćerku. Na koncu sam sreo sadašnju suprugu, s kojom sam već 16 godina. 

Kako ste upoznali sadašnju suprugu?

U knjižnici u Dubravi, u kojoj sam godinama radio, ja na odraslom, ona na dječjem odjelu. Ona je zaista moja srodna duša, koju sam našao nakon silnog lutanja. Kasnije mi je pričala kako je još kao studentica iz Zadra u Zagrebu primijetila natpise 'Čitajte Majakovskog' i kako je to komentirala s kolegicama, ne znajući da će joj autor toga za 25 godina postati muž. Jako joj se to svidjelo i bilo joj neobično pored svih onih reklama koje govore 'kupite ovo', 'gledajte ono', 'odite u kino'. Najedanput netko veli - čitajte. Već onda je to bilo passe, a danas pogotovo. Zamislite danas lijepiti po gradu poruku 'čitajte'. Rekli bi ljudi, pa tko je ovaj, neki dinosaur. Ali bez čitanja nema izražavanja. Tragedija je što mladim ljudima to ni ne fali, odnosno što oni ni ne znaju što im fali. 

Rekli ste da se politikom u mlađim danima niste bavili. Kako sad stojite s njom, u svojim šezdesetima? Što mislite o hrvatskim političarima?

Sve je gore i to nije pitanje stranaka. Lijevi su imali priliku da se pokažu i ispali su čista nula, kao i desničari. Jednostavno, nemamo kvalitetnu političku elitu, nemamo ljudi koji bi bili u stanju razmišljati dalje od stranačkog interesa. Trenutni premijer Andrej Plenković stalno se brani, izigrava kul tipa, a oko njega sva sila problema. Kuća gori, baba se češlja, što bi se reklo. Takvi su svi naši političari. Sad shvaćam Salvadora Dalíja, kojemu sam se smijao kad sam bio mladi anarhist. On je govorio kako je za ustavnu monarhiju. I ja sam sada, a to znači da sam za simboličnog vladara koji nema veliku moć, ali ima simboličnu koja okuplja i predstavlja interes države. Takav vladar nikad ne bi spao na niže grane da brani stranku ili interes jedne grupacije. Naravno, kod nas za takvo uređenje nema šanse, ali pogledajte kako lijepo funkcionira u Norveškoj i Engleskoj, sve samim naprednim zemljama. 

Dakle doživjeli ste potpuni zaokret? 

Da, od anarhista sam čisto prešao na drugu stranu. Isto kao što sam od nekoga tko je 1960-ih i 1970-ih htio što više približiti umjetnost životu, izvesti je na ulicu, karnevalizirati, danas postao netko tko njeguje granicu između umjetnosti i života. Zašto? Zato što sam shvatio da se umjetnost utopila u kulturi i spektaklu, nije više samostalna koncentrirana snaga, neka vrsta geta. Sada je tu zbog nečega drugog, zbog dizajna, humanitarnog rada, prava ovih ili onih. Nastala je potpuna mješavina, a zaboravlja se da svaka stvar, pa tako i umjetnost, postoji prvenstveno radi sebe same. Tek kad je tu radi sebe, kad ima tu svoju težinu, onda možemo gledati kako da pridonese plemenitijem, pravednijem i boljem društvu. 

Onda ste i dalje umjetnički autsajder, u duhu jednog od vaših najpoznatijih radova 'Fućkam na svoje mjesto u umjetnosti'? 

Oduvijek to njegujem kako bih mogao imati slobodan pogled. Zato kažem da nisam pjesnik, nego predpjesnik. U svim sam društvima - pisaca, likovnih umjetnika - ali imam distancu. Ne poistovjećujem se. Nisam ni književnik ni slikar, ja sam sve pred-. To je taj moj etički stav prema kojemu svoju umjetnost smatram tek pripremom. Time želim reći da želim biti svjestan onoga što radim i stajati iza toga, a ne samo proizvoditi i proizvoditi. Treba malo stati i promisliti, katkad se autocenzurirati. Danas vlada hiperproizvodnja, odradi se jedna izložba i odmah se traži debela monografija. Sve je u nekoj ludoj brzini, a u njoj mnogi mladi umjetnici svoju najbolju energiju od 25. do 35. godine potroše na istraživanje tehnologije. Što je u redu, ali ne dođe se ni do kakve spoznaje, nema se kad. A šteta, jer po meni umjetnost je prije svega mentalni, tek manjim dijelom kreativni proces.

U vašoj monografiji iz 2002., 'Martek - fatalne figure umjetnika', autor M. Šuvaković kaže da ste odrasli u kući bez knjiga i glazbe. Kako ste onda skrenuli s puta, u umjetnost? 

Kao lotosov sam cvijet, rastem iz blata. Ili, kako znam reći, iz klaonice sam prešao u voćnjak. Stari je bio mesar, ranjen u Drugom svjetskom ratu, PTSP-ovac u vrijeme dok nismo znali za taj pojam. Vodio me sa sobom kad je išao po selu klati pajceke. Majka je bila radnica i u kući zaista ničega nije bilo, ali sam ja očito nešto donio rođenjem i napravio neke vlastite izbore. Prvi važniji je bio kad sam s 15 odlučio postati romantičan. Počeo sam brati cvijeće, što je bio moj otklon od onoga što se tipično očekuje od muškog djeteta. Jednostavno sam krenuo nekim svojim putem i u međuvremenu pronašao svoje Beatrice, odnosno počeo pisati pjesme zbog cura. A bio sam zaljubljive prirode. Zapravo sam bio pjesnik prije nego što sam napisao prvu pjesmu. Kad sam imao 14, napisao sam jednu izjavu na koju se još uvijek naježim: 'Kad jednom budem veliki pjesnik, znat ću da je to bilo lako postati gledajući svoju prošlost.' Dakle već tada sam imao viziju. A nakon što sam odabrao umjetnički put, koji je sam po sebi neka vrsta pobune, unutar te pobune sam napravio još jednu, s Grupom šestorice, te smo svi odbacili klasičnu umjetnost. Što je isto bila neka vrsta žrtvovanja. 

Kako?

Demur, recimo, koji je moj prijatelj od rođenja, mogao je olovkom napraviti takav portret da biste mislili da je u pitanju fotografija. Ja sam mogao pisati zvonke sonete i objaviti 30 knjiga. To bi nam vjerojatno donijelo status koji je bolji od autsajderskog, ali nas takav put nije zanimao. Nakon što sam završio književnost i filozofiju i svladao gramatiku hrvatskog suvremenog jezika krenuo sam graditi neki svoj svijet, pisati pjesme na staklu, umjesto na papiru, primjerice, jer mi je tako bilo zabavnije. A i znao sam da se poezija u klasičnom obliku ne čita. Ta radio sam u biblioteci 37 godina. U tih 37 godina zbirke poezije posudile su se 37 puta. I zato sam svoju poeziju olikovnio, izveo je na ulice, karnevalizirao. Arsen Dedić je svoju poeziju pretvorio u muziku, kao i Jacques Brel i Leonard Cohen, koji je bio književnik. Bob Dylan mu je rekao da proba s glazbom. Tako su i meni moji prijatelji likovnjaci savjetovali i ja sam se kao autodidakt dobro snašao, dobio svoje mjesto i u slikarstvu i kiparstvu. 

U stalnom postavu zagrebačkog MSU-a najviše je vaših radova.

Da, i kad je ta vijest procurila, novinari su me pitali za izjavu i htjeli navući da kažem da je to zato što sam najbolji. Ja sam objasnio da je mojih radova najviše zato što sam ih rado poklanjao. S time, fusnota, da nisu valjali, ne bi ih muzej ni uzeo. Dakle jesam među najboljima, ali sam i benevolentan čovjek. Umjetnost mi nije imanje, već vokacija iako pogotovo kao penzioner volim zaraditi kako bih kćerki i ženi osigurao bolji standard. Ali istovremeno volim dati, pokloniti. 

Za koliko ste dosad najviše prodali neki svoj rad?

Za pet tisuća eura u Parizu, s time da su galeristi uzeli dio, a dio muzej. Rad sam prodao zapravo za 11, a od toga dobio pet. Da prodam rad, primjerice, za pet tisuća eura, što se rijetko događa, dobijem dvije i pol, od čega država uzme još 500-600. Morate nahraniti sve apstrakcije. A opet, s druge strane, da nemam galeriju da me zastupa i nalazi kupce, ne bih ništa ni prodao vani. Tako to ide. Tu su i troškovi opremanja radova, pola ih snosim ja, a pola oni u galeriji. U Berlinu i Milanu se oprema otprilike kreće oko 100 eura. Ako imam 40 radova, to je 4000 eura, od čega 2000 osobno moram dati za okvire. Takvi mi troškovi uopće nisu u glavi. Meni je rad onakav kakav nastane ili ako usput vidim i ćopim nekakav okvir. Ne ulažem jer nemam mogućnosti.

Grupa šestorice je to zvala 'ekonomski realizam'?

Prema toj našoj filozofiji nismo kupovali materijal, platna i ostalo, nego smo radili od odbačenih stvari. Nismo htjeli ulagati u svoju umjetnost, a ja ni dan-danas ne želim jer idem za time da ulažem sebe, svoj talent, svoju vokaciju, spoznaju i svijest. Taman posla da još kupujem platna i kistove. Dakako, time sebe limitiram jer bih mogao raditi crteže i slike koji bi se puno bolje prodavali. Ali onda to ne bih bio ja, izdao bih sebe, svoje autsajderstvo. 

Iz Grupe šestorice autora trojica vaših prijatelja su preminuli i svaki je od vas dobio hommage. Kako ste se oprostili od Jermana i Demura?

Prvi je umro Jerman, 2006. Za njega sam napravio samizdat, jednu od knjižica kakve već dugo radim u ograničenoj nakladi. Usporedio sam moj i njegov rad, s namjerom da pokažem koliko smo slični. Kad je Demur umro 2014., također sam htio napraviti samizdat, ali me Božo Biškupić, s kojim je Demur bio dobar, zamolio da to napravim na drugi način. Organizirao je da mi grafičku mapu izdaju Akademija likovne umjetnosti i Nacionalna i sveučilišna knjižnica, što je rezultiralo vrlo luksuznim izdanjem. Na neki način to je u skladu s Demurom koji je, bez obzira na svoju autsajdersku žicu, tu i tamo znao istaknuti da je akademski slikar.

Što ste napravili za Mladena Stilinovića, koji je umro 2016.?

Napisao sam tekst. Govorio sam i na sprovodu jer me zamolila Mladenova supruga. Bilo mi je to jako teško, prvi put u životu imao sam takav zadatak. Citirao sam pjesnika Konstantina Kavafisa i tu se također dogodila neka vrsta pravde. Nakon sprovoda mi je prišla umjetnica Ivana Keser i rekla: 'Martek, pa ti si stvarno pjesnik.' Iako nije bilo najprimjerenije tom prilikom, bila je dirnuta i ja sam upravo prilikom oproštaja sa Stiletom dobio to priznanje. Jer malo tko zna koliko je Mladen bio vezan za poeziju. Kad smo se tek upoznali, tražio je da pročita neke moje pjesme, a sam ih je napisao pet-šest, od toga dvije posvećene meni. Bio je jedan od rijetkih umjetnika koji je bio zaista načitan. Završio je samo osnovnu školu, nije ni gimnaziju, a kamoli faks, a bio je načitan skoro kao i ja, koji sam završio književnost i poslije radio u književnosti. Volio je čitati sve, a naročito poeziju. Vjerojatno ju je htio i pisati, ali je mislio da mu ne ide najbolje. Htio sam da ljudi čuju i za toga Stilinovića, koji je bio lud za poezijom i koji je doma za sobom ostavio veliku zbirku.