Pet desetljeća nakon što su se po zagrebačkom asfaltu prvi put raširile njihove slike, natpisi i tijela, Grupa šestorice autora i dalje ne miruje. Ne zato što proizvodi nova djela, premda se neki članovi i dalje izražavaju, nego zato što njihova praksa i dalje odbija biti arhivirana. Ono što su radili između 1975. i 1979. nije tek završilo u muzejskim spremištima, nego i dalje kruži prostorima gdje se artikuliraju pitanja slobode, tijela, jezika, javnog prostora, zajedništva. Ukratko: pitanja umjetnosti koja ima posljedice.

Grupu su činili Mladen i Sven Stilinović, Željko Jerman, Vlado Martek, Boris Demur i Fedor Vučemilović, šestorka koja nikada nije bila kolektiv u institucionalnom smislu, ali jest u etičkom. Izašli su iz različitih medija – književnosti, fotografije, slikarstva – i susreli se na ulici. Njihove izložbe-akcije bile su konkretne, fizički prisutne, često efemerne. Umjesto bijelih kubusa, birali su fasade, parkove, kolodvore, jezike grafita, plakate, tijelo. Umjetnost je bila ono što je izazivalo pogled, reakciju, poremećaj, ono što je riskiralo nesporazum. Nisu igrali na šarm tržišta – njihov medij nije bila roba, nego poziv.

Sve je počelo 22. svibnja 1975. godine u tadašnjoj Galeriji Studentskog centra u Zagrebu. Šestorica mladih umjetnika okupila se na prvoj izložbi, akciji nazvanoj Akcija, dokumenti, fotografije. Nije to bio njihov prvi zajednički nastup: već su se ranije događale pojedinačne i skupne intervencije u javnom prostoru – na kupalištu na Savi, u Sopotu, na zagrebačkom Jezuitskom trgu.

Provokacija s pokrićem

No, ta je izložba bila prvi jasno artikulirani čin, dokumentiran, zajednički potpisan, ne kao manifest ni kao početak kolektiva u formalnom smislu, već trenutak prepoznavanja: da su im metode različite, ali stav zajednički; da umjetnost može i mora izaći izvan galerijskih zidova, progovoriti iz javnog prostora, ući u svakodnevicu i ponuditi nešto što nije dekoracija ni zabava, nego intervencija. Umjesto da se institucionaliziraju, odlučili su djelovati nomadski, gerilski, privremeno, i upravo su time postali trajni.

Danas o Grupi šestorice autora govorimo kao o ključnim akterima nove umjetničke prakse, o grupi koja je redefinirala prostor djelovanja, uvela jezik u likovni medij i razbila granice između umjetnosti i života. No, kada su se 1975. godine prvi put pojavili zajedno, njihova praksa bila je sve samo ne dobrodošla. U vremenu koje je još uvijek vjerovalo u stabilne sustave – estetske, političke, institucionalne – ono što su radili izgledalo je kao provokacija bez pokrića: slike izložene na ogradi, natpisi na plahtama, tijela u prostoru, tekstovi bez retoričke sigurnosti.

Iz perspektive tada dominantne umjetničke scene, činilo se da im nedostaje "ozbiljnosti", da su previše sirovi, previše osobni, previše izvan kontrole. No upravo je u tom odbijanju kontrole esencija njihove umjetnosti: njihove rane akcije u javnim prostorima nisu bile samo gesta otpora, nego i pokušaj da se redefinira gdje umjetnost počinje i gdje joj je mjesto.

Umjetnički nasljednici Gorgone

Nije njihova praksa nastala u kulturnom vakuumu: iako po senzibilitetu, generacijski i koncepcijski različiti, Grupa šestorice ne bi bila moguća bez prethodnog djelovanja Grupe Gorgona, koja je već početkom šezdesetih u Zagrebu radikalno preispitivala granice umjetničkog medija, smisao izlaganja i značenje autorstva. Gorgona je umjetnost premještala iz predmeta u odnos, iz djela u stav, iz galerije u svakodnevicu, i time otvorila prostor za ono što će se dogoditi desetljeće kasnije.

Grupa šestorice nije bila njezin nasljednik, ali jest nasljednik istog napetog dijaloga: tamo gdje je Gorgona bila eliptična i tiha, oni su bili direktni i politični. U tom se kontekstu i izložba-akcija Akcija, dokumenti, fotografije doima kao trenutak u kojem njihovo dotadašnje, fragmentarno i često neregistrirano djelovanje dobiva formu. Po prvi put zajedno dokumentirali su svoje intervencije, potpisali se kao kolektiv i stali iza onoga što su već činili: intervenirali u svakodnevicu, bez estetskog samosažaljenja, bez spektakla i bez iluzije da ih čeka priznanje.

Potom su im se putevi razišli...

Pedeset godina nakon te prve izložbe-akcije, u svijetu u kojem su i institucije i alternative često podjednako predvidljive, prisjećanje na Grupu šestorice nije tek ritualni razlog za komemoraciju, nego povod za prijeko potrebnu reaktualizaciju, jer pitanja koja su postavili tada – o prirodi umjetničkog djela, ulozi autora, funkciji jezika, značenju slike i potrebi za izlaskom iz institucije – i danas su pitanja bez konačnih odgovora.

Nakon kratkog, ali intenzivnog zajedničkog djelovanja od 1975. do 1979., putevi šestorice razilazili su se, ali nijedan od njih nije napustio prostor umjetnosti. Mladen Stilinović (1947.-2016.), koji je kasnije postao jedan od međunarodno najpriznatijih hrvatskih konceptualnih umjetnika, ostao je vjeran jeziku kao alatu razotkrivanja ideologije, siromaštva i značenja, kroz radove koji su često bili i duhoviti i bolno lucidni.

Njegov brat, Sven Stilinović (1956.), razvio je samosvojnu praksu koja je obuhvaćala rad s fotografijom, instalacijama i tekstom, nerijetko propitujući obiteljske, društvene i kulturne obrasce. Željko Jerman (1949.-2006.), fotograf i eksperimentator, nikada nije fotografiju prihvaćao kao medij reprezentacije, nego kao prostor gesta, grešaka i intime, ostajući dosljedan svojoj rečenici "slikam svjetlom".

Nelagodni svjedoci koji nisu htjeli biti nepristrani

Vlado Martek (1951.), pjesnik i performer, izgradio je jednu od najsloženijih i najdosljednijih poetika spoja jezika i slike, s uvjerenjem da je umjetnost prvenstveno moralna, a tek onda estetska praksa. Boris Demur (1951.-2014.), slikar i grafički dizajner, istraživao je prostorne spirale i kontemplativne geste, često ostajući na margini sustava, ali uvijek s jakim unutarnjim ritmom. Fedor Vučemilović (1956.), fotograf i akcijski umjetnik, razvio je poseban vizualni jezik, a dio njegove prakse ostaje i vezan uz dizajn samih akcija i časopisa grupe, uključujući legendarni MAJ 75.

U povodu pola stoljeća od prve izložbe-akcije, u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu održan je dvodnevni međunarodni simpozij MAJ 75, zamišljen ne kao proslava prošlosti, nego kao pokušaj da se kroz gestu umjetnika koji su djelovali usprkos rigidnosti svojeg vremena ponovno sagleda sadašnjost. Sudionici, među kojima i trojica izvornih članova – Martek, Sven Stilinović i Vučemilović – danas ne nastupaju iz nostalgije, nego iz pozicije onih koji su i dalje ovdje, ne kao pripadnici herojske avangarde, nego kao nelagodni svjedoci koji nisu htjeli biti nepristrani.

Testiranje poziva koji još traje

Možemo li danas zamisliti praksu koja bi bila jednako subverzivna? Može li umjetnost danas zaista djelovati izvan narudžbi, strategija vidljivosti, birokracije projekata, korporativne filantropije? Ili još jednostavnije: možemo li još uvijek zamisliti umjetnost koja ne želi profit, ne traži nagradu i ne računa na likeove, već pripada svima, iako ne pod svaku cijenu? Je li danas moguće stajati na ulici s plahtom na kojoj piše Ovo nije moj svijet i vjerovati da ta rečenica, ako je istinita, može nešto promijeniti?

Testirat ćemo to već na ovogodišnjem INmusic festivalu, na čijoj će se glavnoj pozornici – pred publikom koja za Grupu šestorice nikada nije ni čula, ali zna da svijet u kojem živi ne funkcionira – na najvećem jarunskom ekranu prikazivati dva nova rada Vlade Marteka.

"Nisam lud da slikam buržujske slike" (Boris Demur), "Svako uzimanje pisaljke u ruku čin je poštenja" (Vlado Martek), "Nema umjetnosti bez posljedica" (Mladen Stilinović) i "Ovo nije moj svijet" (Željko Jerman), poruke koje su nastale prije pola stoljeća danas zvuče možda jasnije nego ikad. A ako je, da parafraziramo poznatu umjetničku poziciju Vlade Marteka, cilj pretvoriti život u umjetnost, a umjetnost u etiku, onda njihova ostavština nikako nije odavno završeno poglavlje, nego poziv koji još traje.