U sklopu prve suradnje između FERbooka, popularnog čitateljskog kluba Fakulteta elektrotehnike i računarstva, i tportalovog Book Huba, u ponedjeljak je na FER-u gostovala Olja Knežević, dobitnica ovogodišnje tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman za djelo Strada fortunata. U neformalnom susretu sa studentima, autorica je otvorila razgovor o temama autofikcije, identiteta i položaja žene u društvu, a okupljeni su se u velikom broju uključili svojim pitanjima i zapažanjima o romanu.

Okupljene je u Velikoj galeriji FER-a uvodno pozdravila dr. sc. Branka Marijanović, voditeljica Središnje knjižnice FER-a i koordinatorica FERbooka, dok je vrlo nadahnut i dinamičan razgovor s autoricom vodila voditeljica čitateljskog kluba FERbook Ana Stipčić.

Pisanje kao imperativ i izlazak iz uloge žrtve

Olja Knežević, čiji je roman Strada fortunata (Hena com, 2024.) treća knjiga ove crnogorske spisateljice objavljena u Hrvatskoj, svoje je pisanje jasno pozicionirala kao čin otpora i samoprepoznavanja, insistirajući na autentičnom ženskom iskustvu. Strada fortunata, roman za koji je Knežević osvojila tportalovu nagradu 2025., njezino je najpreciznije i najodvažnije uranjanje u autofikciju do sad: tekst koji kombinira oštrinu društvene dijagnoze, humor i fragilnost intime, i koji u jedan glas spaja iskustvo žene, majke, migrantice i spisateljice.

Knežević (rođena u Podgorici, školovana u SAD-u i Velikoj Britaniji) etablirala se kao autorica s izrazitim fokusom na žensku perspektivu, tijelo, pamćenje i emocionalnu ekonomiju tranzicije. I premda u njezinom pisanju polazište često jest biografsko, Knežević konceptualno odbija ideju ispovjednosti: njezin rad je prije svega artikulacija složenog identitetskog mjesta – žene koja se stalno preslaguje u odnosu na zemlje, gradove, jezike i kulture kroz koje prolazi – i zato Strada fortunata funkcionira istodobno kao roman o jednoj junakinji i kao roman o generaciji.

Govoreći o svojem pisanju, Knežević je studentima objasnila kako pisanje ove autofikcijske priče nije doživjela kao teret, nego kao nužnost. Nije, kaže, željela imati "ton jadnice i žrtve" niti optuživati, nego pokušati razumjeti "što se sa mnom dogodilo u svemu tome". Taj proces introspekcije i emocionalnog čišćenja trajao je dvije godine, dok se priča nije iskristalizirala. "Sad znam da ću uvijek pisati samo ono što moram pisati", rekla je Knežević, objašnjavajući da za nju svako drugo pisanje ne bi imalo nikakav smisao. Pisanje za nju nije terapija, nego način otpora zaboravu – prostor u kojem spoznaje samu sebe.

Ženska generacija na vjetrometini očekivanja

Autorica pripada generaciji žena koje su, kako kaže, "točno na granici promjene" – odrasle u društvu koje ih je učilo da budu pristojne, ljubazne i šutljive, dok je pisanje romana u vrijeme njezina sazrijevanja smatrano muškim teritorijem. "Mogla si biti pjesnikinja, ali ne i romanopisac", rekla je Knežević. U tom je kontekstu i glavna junakinja njezina romana, Megi, oblikovana kao žena rastrgana između društvenih očekivanja i vlastite potrebe za slobodom. "Iz mlade divljakuše trebala je uskočiti u ulogu požrtvovne žene i majke, preskočivši najinteresantniju fazu, skrb o sebi", kazala je autorica. Upravo je to, dodaje, kritika mentaliteta malih sredina u kojima se nakon fakulteta odmah postavlja pitanje "kad će sljedeća faza – udaja i djeca", a briga o sebi pritom se gubi.

Knežević je govorila i o gradovima koji su oblikovali kako nju, tako i njezinu junakinju – Podgorici, Zagrebu i Londonu – te o složenom osjećaju nepripadanja. Napuštanje rodnog mjesta stvara, kaže, "ambivalentan odnos prema svemu", jer osoba više ne pripada nigdje. London je donio osjećaj slobode i energije, Zagreb profesionalno ispunjenje i prihvaćanje, a Podgorica ostaje emotivni temelj. Krajnji rezultat tog putovanja je – oslobođenje. Njezina je junakinja, kaže Knežević, "na jedan prirodan način uzela ono što je njezino, ne ugrozivši nikog". Iako se to ne čini velikom stvari, za autoricu je to čin iznimne važnosti: "Da možeš ostati sa sobom dugo, upoznati sebe i uzeti ono što je tvoje, a da ne posegneš za tuđim."

Pisanje joj također, istaknula je nadalje, pomaže definirati identitet izvan nametnutih etiketa poput "Crnogorka sa zagrebačkom adresom" ili "žena u menopauzi". "Ja vladam svojom pričom", rekla je Knežević. Upozorila je i da se ženama koje pišu o vlastitom iskustvu češće zamjera nego muškim piscima: dok se, primjerice, Joyceu divimo zbog opisa običnog života, žene se zbog istog pristupa često proglašava previše osobnima ili patetičnima. Knežević je podsjetila i na poznatu misao Virginije Woolf da žena koja želi pisati mora imati "500 funta godišnje i sobu za sebe" – simbol materijalne neovisnosti bez koje se teško može stvarati.

Razgovor koji otvara nova pitanja

Susret Olje Knežević s članovima FERbooka pokazao je iznimnu zainteresiranost studenata i širok raspon interpretacija Strade fortunate, ali i neočekivano snažnu rezonanciju jednog romana čija je autorica rođena 1968. s generacijom Z. Jedna je čitateljica naglasila da ju je roman "kupio" već na početku, citirajući rečenicu "mirna sam kad putujem", a slika da je "dom tamo gdje ideš frizeru" bila joj je toliko uvjerljiva da je, kako je rekla, vjerovala likovima u svim fazama njihova života. Posebno je istaknula da roman vješto izbjegava "ton žrtve", te postiže jedinstvenu mješavinu sarkazma, cinizma i autorefleksije.

Studente je zanimalo i na koji su način nastajala imena likova, te je li glavna junakinja Megi proizašla isključivo iz autoričina iskustva. Govorilo se i o pisanju iz perspektive majčinstva i zaposlene suvremene žene, a studenti su postavljali angažirana pitanja, među ostalim o pisanju kao činu otpora zaboravu, o samoj tehnici pisanja (piše li rukom ili na laptopu), kao i o osobnom iskustvu prelaska iz male sredine (Crne Gore) u veće i različite urbane okvire poput Londona ili SAD-a. Jedna je čitateljica primijetila da su joj londonski prizori najsugestivniji i najživlji, kao da je upravo tamo junakinja najviše htjela ostati i živjeti svoj život. Na kraju je otvoreno i pitanje reakcija autoričine najbliže okoline na činjenicu da piše autofikciju.

Razgovor s Oljom Knežević otvorio je novo poglavlje suradnje između FER-a i tportalovog Book Huba, platforme čiji je cilj stvarati prostor u kojem domaća književnost cirkulira izvan uskih književnih krugova – u susretima autora, čitatelja i akademske zajednice. Susret na FER-u pokazao je koliko književnost može rezonirati i s perspektivom studenata STEM područja. Tportalova čitaonica nastavit će se otvarati i prema drugim fakultetima i čitateljskim zajednicama.