INTERVJU: IVOR MARTINIĆ

'Iz Hrvatske nisam mogao ponijeti nijednu suvislu rečenicu o svom radu kako bih je uvrstio u CV'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 13.02.2018 11:40
  • Objavljeno 13.02.2018 u 10:02
Ivor Martinić

Ivor Martinić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Ivor Martinić/privatni arhiv

Hvaljeni dramatičar Ivor Martinić u ovoj kazališnoj sezoni je u žiži javnosti zbog adaptacije romana Kristiana Novaka 'Ciganin, ali najljepši', praizvedenog u režiji Ivice Buljana u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, dok je u Zagrebačkom kazalištu mladih ponudio novo čitanje 'Alise u zemlji čudesa'. Već godinu i pol živi u Barceloni, a u razgovoru za tportal otkriva kako je bilo krenuti ispočetka u novoj sredini, kakav je pogled izvana, što misli o političkim previranjima u Hrvatskoj koja se prelamaju preko kulture te kako njegove uspješnice danas žive na inozemnim pozornicama

Kritičari ga smatraju jednim od najboljih dramatičara nove generacije, koji ima izrazit smisao za ženske likove i neuralgične točke društva. Njegove drame odavno su prešle hrvatske granice i s uspjehom se izvode u Meksiku, Argentini, Paragvaju, Urugvaju, Venezueli i Španjolskoj, primjerice drama 'O Mirjani i ovima oko nje' doživjela je 350. izvedbu u Buenos Airesu, u kojem je proglašena fenomenom. Drama 'Moj sin...' uskoro će biti postavljena u La Ruta Teatru u Madridu, a u rujnu i u Čileu, dok će argentinska verzija te drame gostovati u lipnju u raznim gradovima u Španjolskoj, što ga posebno veseli. Ponukan tim uspjesima, Martinić se preselio u Barcelonu, u kojoj živi već godinu i pol, ispitujući novo podneblje i španjolsku kulturu.

Što vam je u Novakovom romanu 'Ciganin, ali najljepši', koji ste adaptirali, bilo najdojmljivije – prikaz aktualne Hrvatske, jezik, slika Međimurja?

Kao pisca prvo me privukao ogroman Novakov talent da duboko prodre u likove o kojima piše te da nam tako živo donese atmosferu čak četiriju različitih zajednica. Potom me oduševio ogroman istraživački rad te izuzetna empatija i građanska odgovornost koji se kriju iza potrebe da svaku zajednicu do kraja istraži i shvati. U Novaku smo dobili pametnog, vrijednog, emotivnog i spretnog pisca i bio sam sretan što se u Hrvatskoj pojavio autor tako velike empatije. Kao čitatelja me izuzetno dojmio njegov prikaz aktualne hrvatske stvarnosti. To je Hrvatska u kojoj je opasno svako odstupanje od stereotipa vlastite društvene zajednice. To je Hrvatska u kojoj se svakim danom sve više zatiru problemi onih koji su u našem društvu drugačiji kako bi se eventualno slomili i prihvatili opće norme ponašanja.

  • +3

Prve fotografije s probe predstave 'Ciganin, ali najljepši'

Izvor: HNK Zagreb / Autor: Marko Ercegović

Koja je bila osnovna ideja vaše adaptacije? Jeste li htjeli što vjernije ispričati autorovu priču na sceni ili stvoriti neki novi svijet, odnosno dati nekim likovima poput Sandijeve majke više prostora?

Moj najdraži posao u kazalištu je pisati adaptacije po književnim djelima jer me to uvijek vraća na osnovna pitanja o tome što je drama i po čemu je ona različita od ostalih književnih vrsta. Adaptirati roman za kazalište znači u potpunosti stvoriti novi svijet, namijenjen pozornici. To znači oblikovati ga tako da jezik priče bude namijenjen izgovaranju i da je krajnji primatelj priče gledatelj, a ne čitatelj, kao što je to slučaj u romanu. Bilo mi je važno prikazati bol i nemoć života u zatvorenim zajednicama. To nisam radio samo kroz dijaloge, već i kroz atmosferu čitavih scena, a one su mračne, napete, snovite, odvijaju se po šumama, uskim kuhinjama, blatnjavom dvorištu, pretrpanim garažama i zagušljivim policijskim uredima. Gradili smo svijet pun tajni, u kojem nitko nikome ne vjeruje.

Jeste li u redatelju Ivici Buljanu imali dobrog sugovornika?

Apsolutno. Nas dvojica radimo u tzv. šiframa te se samo jednom riječju otvara čitavo polje asocijacija. Dugo nisam vidio ravnatelja koji je toliko zainteresiran za razvoj ansambla kao što je to Ivica Buljan. Kada smo definirali podjelu, sama činjenica da će recimo Albinu igrati Alma Prica, Đanija Livio Badurina, a Siniša Popović Hamera otvorila je prostor da ti likovi, inspirirani njihovim velikim talentom, osvajaju nove prostore. S druge strane, taj suvremeni roman čitatelji su toliko zavoljeli da je postao dio svakodnevnice svakog građanina. Tolikoj popularnosti trebalo se pokloniti pa u adaptaciji postoje i dijelovi koji su i književni, a ne samo dramski. Odahnuo sam kad sam na premijeri vidio da na njih publika najemotivnije reagira. Prepoznaju ih iz knjige, emotivno su za njih vezani, gotovo da ih izgovaraju s Ninom Violić, istinskom koautoricom svog lika.

Nina Violić u predstavi 'Ciganin, ali najljepši'

Nina Violić u predstavi 'Ciganin, ali najljepši'

Izvor: HNK Zagreb / Autor: Marko Ercegović

Što se u vašem profesionalnom životu promijenilo preseljenjem u Barcelonu, u kojoj živite već godinu i pol? Pruža li vam Španjolska bolje uvjete za rad i život?

Promijenilo se više-manje sve. Odlazak je od početka bio zamišljen kao stalni, nemoguće je takve odluke donositi 'na pola', bez obzira koliko ću ostati u ovoj zemlji. Uslijedilo je temeljito preslagivanje novog života u novim okolnostima. To je dugotrajan proces. Trenutačno upoznajem španjolsku kulturu i društvo. Sad sam u poziciji kritičkog stranca, uzbudljivo mi je upoznavati kulturne strategije i navike druge zemlje. Kada sam se preselio, nisam mislio da ću nastaviti sa životom dramskog pisca. Već sam se jednom prilično teško izborio za svoje mjesto u tako složenoj i zatvorenoj sredini kao što je hrvatsko kazalište, pa mi nije bilo uzbudljivo svu tu muku ponovno ponavljati, no uspjeh mojih drama u Južnoj Americi nekako se prelio i ovdje, pa se moj identitet i u ovoj zemlji polako sastavlja oko te osi.

Kako se život u Barceloni, dakle u stranoj zemlji, odražava na vašu inspiraciju? Jeste li se već suočili s problemom dva identiteta, o čemu govore mnogi koji žive u inozemstvu?

Živjeti u novom okruženju znači i potpunu promjenu jezika. Još uvijek pokušavam pronaći način na koji pisati živeći ovdje gdje živim, u suglasju s više jezika. Još uvijek pronalazim fokus iz kojeg bih mogao pisati, pitam se koja je moja publika, kome se zapravo iz ove pozicije imam pravo obratiti. Nekako sam svjestan da je to dugotrajan proces pa se previše ne uzrujavam što sam trenutačno tako 'lebdeći'. Možda ću za neko vrijeme ponovno pronaći način na koji pisati i kome se zapravo iz ove pozicije obraćam. Svjestan sam da je to proces koji zahtijeva vrijeme, pa ništa ne forsiram i čekam da mi se stvari razbistre. Posljednji put sam se ovako osjećao kada sam se od proze, koju sam pisao u srednjoj školi u Književnom klubu mladih u Splitu, prebacio na pisanje drama. Drami sam ostao vjeran sljedećih desetak godina i postalo mi je nezamislivo izražavati se u bilo kojoj drugoj formi. Tko zna, otvoren sam da me ovaj novi početak odvede i u neke druge forme umjetničkog izražavanja.

Ivor Martinić domaćoj publici poznat je po sjajnoj predstavi 'Moj sin samo malo sporije hoda', koju je u ZKM-u režirao Janusz Kica

Ivor Martinić domaćoj publici poznat je po sjajnoj predstavi 'Moj sin samo malo sporije hoda', koju je u ZKM-u režirao Janusz Kica

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Ivor Martinić

Kako je počeo vaš proboj u Latinskoj Americi, u kojoj su vam s velikim uspjehom izvedene drame 'Moj sin samo malo sporije hoda' i 'Drama o Mirjani i ovima oko nje'?

Drama 'Moj sin samo malo sporije hoda' izvedena je na festivalu Europske dramatike 2014. godine u koprodukciji s Hrvatskim centrom ITI. Hrvatski centar ITI i tadašnja institucija Hrvatska kuća, koja je nažalost ukinuta, puno su napravili u organizaciji i promociji. To je veliki festival i Hrvatska je jedna od najmanjih zemalja, a veliki uspjeh koji je 'Sin...' napravio nikako nije slučajan. Tu je ključna i podrška Željke Turčinović, predsjednice Hrvatskog centra ITI, Hrvatske kuće te ponajviše prevoditeljice Nikoline Židek. Nisam sklon hvaliti svoje uspjehe, ali na ovom uspjehu smo jako puno radili. Nikolina i ja smo na predstavljanju bili spremni, iskoristili smo sve prilike koje smo dobili, stvorili nove i napravili sjajan posao, najviše iz želje i neke zdrave ambicije da pokažemo da i mi iz male zemlje imamo pravo na uspjeh. Kada mala zemlja koja je u festival i promociju uložila manje nego zemlje kao što su Njemačka i Švicarska, onda veliki uspjeh koji smo mi postigli postane trn u oku i te velike zemlje započnu svoje političke i imperijalističke igre prema kulturi malih zemalja.

Radi li se i na promociji ostalih hrvatskih dramskih autora?

Nikolina Židek uz podršku Hrvatskog centra ITI i dalje hrabro radi nevjerojatan važan posao u promociji hrvatske drame u zemljama španjolskog govornog područja. Uspješnu premijeru već je imao Tomislav Zajec, u pregovorima su i Vedrana Klepica i Dino Pešut. Uspješan val hrvatske drame na pozornicama u Argentini u argentinskim novinama uspoređuje se s valom popularnosti rumunjskog filma. Sve što smo Nikolina i ja započeli na prvom festivalu uz potporu HC ITI-a sada se vraća na najljepši mogući način ne samo za mene, nego za sveukupnu hrvatsku dramsku scenu. 

Što mislite, zašto su te vaše drame osvojile srca publike od Meksika, preko Urugvaja, do Venezuele? Jesu li teme, poput sina invalida, bile presudne?

I u ZKM-u i u Buenos Airesu nastale su sjajne predstave po njoj, kao što su u nekim drugim zemljama nastale ne tako sjajne produkcije. To nema veze ni sa mnom ni s temom, nego s realizacijom, s načinom na koji je ta drama postavljena. Kao što postoje dobre i loše predstave nastale po velikim djelima svjetske književnosti, u istoj smo situaciji i mi, suvremeni dramski autori. Ima nešto oslobađajuće u tome da zapravo nikad nisi vlasnik svog teksta, da kao autor zapravo ništa ne posjeduješ, da ovisiš o drugima i da ne postojiš bez onoga koji će tvoje djelo jednom možda izgovoriti. U kazalištu me izuzetno zanima ta pozicija nemoći dramskog pisca. Naime dramski tekst ne postoji bez toga da ga se izgovori i postavi u prostoru i to je nešto što dramski pisac može tek pripremiti, a umjetnički tim je onaj koji to donosi. Ono što fascinira jest to što je drama stalno promjenjiva. Ovisi o interpretaciji, talentu glumca, jeziku, prostoru, trenutku u kojem se izvodi. Svaki put je drugačija, neuhvatljiva, čak nije ni moja.

Što zapravo želite ispričati dramom?

Vrlo jednostavno - kroz dramu pokušavam filtrirati sve što me muči u životu i na što želim pronaći odgovor. Tematski me zanima definiranje pojma obitelji te pitanja slobode i hrabrosti pojedinca da se sukobi s društvenim pravilima. Zanima me ono što je u stvarnom životu neizgovoreno, tabui svakodnevnice, potraga za svakodnevnim anomalijama, pitanje na koji je način dramski pisac prisutan na pozornici. U 'Mom sinu' to je izvedeno jedinstvenim stilom kojim govore svi likovi te didaskalijama, a u 'Mirjani' izravnim obraćanjem publici. Bitno mi je da uvijek imam na umu da je ono što pišem dramski tekst te se kroz dramu stalno pokušavam podsjećati da pišem likove, a ne prave ljudske sudbine. Stalno se pokušavam podsjetiti zašto sam odlučio ovu priču ispričati upravo kroz formu dramskog teksta. I zbog te zainteresiranosti formom drame postoji dvojak osjećaj distance, izravan poziv gledateljima: nemojte zaboraviti da ovo nije život, ovo je kazalište, ali gledajte nas kao da smo stvarni.

Predstava 'Moj sin samo malo sporije hoda'

Predstava 'Moj sin samo malo sporije hoda'

Izvor: tportal.hr / Autor: www.zekaem.hr

Kazalište u Argentini ima drukčiju ulogu negoli u Hrvatskoj, što potvrđuje činjenica da je kazalište El Picadero u kojem je izvedena 'Drama o Mirjani i onima oko nje' u 70-ima bilo prostor kulturnog otpora protiv vojne diktature i zbog toga bilo zatvoreno 30 godina. Jeste li osjetili taj drukčiji odnos prema kazalištu u Argentini? 

Da, ne samo politički, nego i društveno. Argentina je ogromna zemlja uzbudljive političke prošlosti i sadašnjosti. Postoji predaja po kojoj svaka osoba u Argentini za vrijeme svog životnog vijeka dvaput počinje ispočetka, najčešće zbog velike financijske krize u kojoj sve izgubiš i počneš od nule. Kazalište je tako prostor slobode i iskrene ljubavi, bijeg i politička pobuna. Svi sjajni glumci u predstavi 'Moj sin samo malo sporije hoda' rade više poslova, od prevođenja i informatike, preko bankovnih službenika, do rada u izdavačkim kućama, a navečer igraju predstave. Predstava se igra četiri godine zaredom četiri puta tjedno i do sada je svaka izvedba bila rasprodana. Samo to govori o velikoj ljubavi i potrebi tog grada za kazalištem.

Možete li argentinsko kazalište usporediti s hrvatskim?

U Hrvatskoj postoji stabilnija kazališna tradicija, ali kao da se još nismo dogovorili što želimo od njega. Drago mi je da je u Hrvatskoj kazalište još uvijek umjetnička disciplina, a ne zabavljačka i kapitalistička. Još uvijek nije važno je li neki naslov predug, je li neka predstava preduga, je li nešto nedovoljno zanimljivo. Prava umjetnost se ne mjeri tim kategorijama – dugo, kratko, dosadno… Čini mi se da takvog razmišljanja u Hrvatskoj nema puno, no nažalost smo još uvijek previše zatvoreni, prevladava veliki strah od svega novog, stalno se ogledamo sami u sebe. Iz ove pozicije života u inozemstvu nevjerojatno mi je to kako se svaka druga predstava u Hrvatskoj proglašava antologijskom, kako zapravo u Hrvatskoj više ne postoji kazališna kritika. Iz čitavog svog rada u kazalištu iz Hrvatske nisam mogao ponijeti nijednu suvislu rečenicu o svom radu kako bih je preveo i možda uvrstio u svoj CV. Srećom da sam od praizvedbe prve drame za odrasle 'O Mirjani...' u JDP-u u Beogradu radio u regiji, pa imam dovoljno drugih kritika. Kazališna kritika se svela na jednu kritičarku koja odlično piše o glumačkim postignućima i na jednog kritičara koji zna prepoznati i objasniti važnost pojedine predstave u sveukupnom razvojnom kontekstu hrvatskog kazališta. Tako nam je sve dobro, sve nam je antologijsko i više-manje nam je sve u redu, a o tome što se događa izvan našeg dvorišta ponekad ćemo pokazati interes kad vidimo neki zanimljiv isječak na YouTubeu. Hrvatsko kazalište se još uvijek previše boji nepoznatog, a zbog temeljnog nezanimanja za bilo što drugo stvorio se stil hrvatskog kazališta koji je sam sebi dovoljan. To je velika šteta jer smo jako mala zemlja s velikim umjetničkim potencijalom.

Smatraju vas autorom koji se najviše bavi obiteljskim temama, a s druge strane poznaje žensku psihu i odlično stvara ženske likove. Jesu li vam ženski likovi intrigantniji od muških? Ili ste zabrinuti za položaj žena, pogotovo danas, kad se u Hrvatskoj pokušava provesti ultrakonzervativna revolucija?

Živimo u patrijarhalnom društvu i činjenica je da su žene u svim društvenim sferama ugroženije od muškaraca. Nepravda koju naše društvo radi ženama je konstantna i nevjerojatno sadistička. U Hrvatskoj je trenutno na djelu ultrakonzervativna revolucija, pogledajte samo medijski tretman žena, način reprezentacije, na koji se način govori o njima, kao o materijalu za više nacionalne i demografske ciljeve, a ne kao o ravnopravnim članicama našeg društva. Svi si uzimaju pravo da se politički odlučuje o njihovim osobnim slobodama. One su zaista zatvorenice našeg društva i kao takve razvile su niz tehnika kako tome doskočiti, kako biti slobodne. I zbog toga su mi inspirativnije kao likovi. Žene su zaslužile da se o njima pišu tekstovi, rade predstave, snimaju filmovi. A najviše su zaslužile da ih se prije svega poštuje.

Kako iz španjolske vizure vidite današnju Hrvatsku i promjene koje su se dogodile, od promjene imena Trga maršala Tita preko jačanja desnih udruga i imenovanja političara u kulturna vijeća?

Naravno da se iz jedne pomaknute vizure jasnije vide svi elementi političkih igara koje se događaju u Hrvatskoj. Riječ je o običnoj mafijaškoj političkoj trgovini koja nema nikakve veze ni s demokracijom ni s osnovnim humanističkim tendencijama politike. Treba li podsjećati da izraz politika dolazi od grčke riječi polis, što znači skup građana koji obrazuju grad. A u našem Zagrebu živi se u gradu fontana, skupih zahoda i parkirališta te su ljudi postali imuni na sve vrste političkih manipulacija, a skup političara ne da ne obrazuje grad, nego ga uništavaju i manipuliraju građanima. Oni znaju da je njihova misija obrazovati grad, ali su u mafijaškom stilu preokrenuli stvari i shvatili da im je korisnije da zatupe svoj narod. Dramska slika toga svakako je jedna fontana. Nema ništa perverznije nego ta slika jednog grada u državi toliko zaduženoj da će proći generacije građana koji će to plaćati, a u kojoj se pokušava stvoriti grad s više fontana od Rima, kako bi nam valjda maglica od vode zamutila pogled i pamet i kako ne bismo vidjeli autobusne kolodvore prepune mladih koji odlaze. U istom smislu političke trgovine treba promatrati i kazališna vijeća. Iskreno vjerujem da je čovjek najsretniji kada radi ono što voli. Moraš biti tužan čovjek kada se baviš kulturom, a o njoj ništa ne znaš niti te to zanima. Kada iz pozicije dramskog pisca razmišljam o takvim životima, onda shvatim da je takvim ljudima zapravo najteže. Ne mogu ni zamisliti kako je to pokušavati se baviti nečim što te uopće ne zanima.

Je li to materijal za dramu?

Svakako. Svjetska literatura je prepuna drama o likovima koji su u želji za vlašću, osvetom i ideološkim sljepilom uništavali vlastite živote. Prekrasne drame o takvim tendencijama već su napisali i William Shakespeare i Thomas Bernhard. Možda bi ih magazin Gloria mogao tiskati umjesto ljubavnih romana pa da ih pročitaju i hrvatski političari.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 4

Prikaži sve
  • drago41053@gmail.com

    13.02.2018 11:36

    ako zelis minirati jedan narod,unisti mu kulturu i sjecanje na nju

  • cacahuette

    13.02.2018 22:00

    Budi promjena kavu želiš vidjeti! Mahatma Gandhi

  • leut123

    13.02.2018 11:59

    Zanimljivo kako novinar smatra promjenu imena trga maršala tita kao nešto retrogradno i nazadno. Puno ljudi u ovoj državi bi to ocijenilo marginalnim i nebitnim ili pozitivnom promjenom. A da mu je npr. postavia sljedeće pitanje: kako ocjenjujete događaje u Hrvatskoj od npr rekordne turističke s...

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi