INTERVJU: NENAD PUHOVSKI

'Preko ureda Čede Prodanovića i Jadranke Sloković može se ispričati naša suvremena povijest'

  • Autor: Mija Pavliša
  • Zadnja izmjena 18.02.2018 20:26
  • Objavljeno 17.02.2018 u 09:03
Nenad Puhovski, direktor ZagrebDoxa, redatelj, profesor na ADU i direktor producentske kuće Factum

Nenad Puhovski, direktor ZagrebDoxa, redatelj, profesor na ADU i direktor producentske kuće Factum

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

S Nenadom Puhovskim razgovarali smo u njegovu uredu u samom finalu priprema ovogodišnjeg, 14. izdanja ZagrebDoxa, festivala dokumentarnog filma koji će od sljedećeg vikenda prepuniti kinodvorane u Novoj Vesi. Politički i društveno aktivan, Puhovski se ne libi komentirati aktualne prilike u Hrvatskoj pa u razgovoru za tportal otvoreno govori o glasnoj tišini koja je zavladala javnim prostorom, kritizira politiku kompromisa, saborske zastupnike zbog Facebooka, a o općoj atmosferi kaže: To je kao kad ste u vlaku koji stoji na mjestu, a kraj njega prolazi drugi vlak. Imate dojam da idete unatrag

Bez greške, broj posjetitelja Doxa svake godine je u porastu, a dosegao je u prosjeku 25 tisuća gledatelja gladnih dokumentarnih filmova. Nenad Puhovski godišnje ih pogleda više od 1000, pripremajući svoju selekciju. Okružen mladom ekipom, direktor festivala, i sam autor brojnih filmova, od kojih je posljednji onaj o generaciji šezdesetosmaša naišao na odličan prijem publike, sjedi zadubljen ispred dva ekrana.

Kada to stižete pogledati? Gledate li filmove ovdje, u uredu?

Ne, doma, a gledam ih na tri ekrana.

Istodobno?

Ne nužno. No na jednom je pripremljen film, na drugom najrazličitiji podaci o njemu, a na trećem je naša baza filmova koja je ove godine obuhvatila 1582 filma i u koju upisujem svoje primjedbe. Način na koji se odabiru filmovi za festival poput ZagrebDoxa je naime puno složeniji nego što to ljudi mogu misliti.

Što vas, i nakon petnaest godina pripremanja ZagrebDoxa, najviše uzbuđuje u stvaranju festivala?

Čini mi se da smo uspjeli napraviti program koji pokriva širok spektar interesa. Iako to baš nije pristojno, volim prisluškivati ljude koji, kad izlaze iz dvorane, ne razgovaraju o glumcima, režiserima ili tehničkim elementima filma. Govori se se o globalnom zatopljenju, gej brakovima, ekonomiji, politici… Ima jedna stvar koja je uvijek važna, a to je da festival poput ZagrebDoxa daje ljudima mogućnost da razgovaraju o filmovima, a time i o problemima suvremenog svijeta.

Bavimo se sobom i s nekoliko svojih susjeda

Koliko hrvatski filmovi po temama korespondiraju s ostatkom svijeta?

Svjetski festivali imaju drugačiji fokus nego mi jer njihovi gledatelji, za razliku od nas, žive u globaliziranom svijetu. Oni su svoje probleme posložili. Mi se još uvijek bavimo sobom i s nekoliko svojih susjeda. Nas ekološke teme i teme migracija koje su danas izrazito važne zapravo ne zanimaju na toj razini na kojoj zanimaju recimo gledatelje na IDFA-i u Amsterdamu. Naš set tema je potpuno drugačiji, pa je to i razlog što ove godine imamo program Nova Europa, koji govori o nekim problemima što su zajednički u zemljama koje se još nazivaju postkomunističkim. Da vidimo gdje smo i na koji način korespondiramo s Poljskom, Češkom, Bugarskom, Rumunjskom… Tu onda imamo zajednički odnos prema demokraciji, konzervativizmu, rodnim pitanjima, Crkvi, pa i tržišnoj ekonomiji.

Svake godine izaberem jedan film koji mi je doista drag i ne kažem nikome, kaže Puhovski koji tako 'testira' svoj ukus

Svake godine izaberem jedan film koji mi je doista drag i ne kažem nikome, kaže Puhovski koji tako 'testira' svoj ukus

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Što je to što hrvatska publika želi gledati?

Osim ovih, specifičnih, one teme koje su u medijima - teme poput pitanja odnosa moći, liberalnog kapitalizma, odnosa prema WikiLeaksu, Brexitu, proizvodnji hrane, komercijalizaciji obrazovanja, sve ono što tematiziramo u programu Stanje stvari.

Koji vam je osobno, potpuno neprofesionalno, najdraži film u ovogodišnjem programu? Pretpostavljam da si priuštite tu privilegiju pri izboru.

Radim nešto drugačije. Svake godine izaberem jedan film koji mi je doista drag i ne kažem nikome. Kuvertiram ime filma i nakon festivala gledam ocjene publike za njega.

I koji je rezultat?

Uvijek iznad četvorke. Festival je naime preskupa i presložena igračka da bih programirao samo ono što ja volim. Postoji u produkciji izraz koji se zove ‘princip ribiča’.

Strpljenje?

Ne. Kada se lovi riba, za ješku se uzme ono što riba voli, a ne što ribič voli.

O ovogodišnjem ZagrebDoxu čitajte na OVOM LINKU.

Apsolutno sam protiv podilaženja publici, ali filmove pokazujemo zato da ih ljudi gledaju, kaže prekaljeni dokumentarist i direktor najvažnijeg festivala dokumentarnog filma u regiji

Apsolutno sam protiv podilaženja publici, ali filmove pokazujemo zato da ih ljudi gledaju, kaže prekaljeni dokumentarist i direktor najvažnijeg festivala dokumentarnog filma u regiji

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kod nas se često može čuti da nema publike, da se malo čita. Gdje je onda problem ako tvrdite da nema problema s publikom?

Apsolutno sam protiv podilaženja publici, ali filmove pokazujemo zato da ih ljudi gledaju. Bitno je biti svjestan komunikacije s publikom. Mi smo se međusobno odgajali. Prvih godina sam na otvaranje stavljao najjači i najbolji film. Tako sam jedne godine otvorio festival Herzogom, druge nekim teškim ruskim filmom. I onda shvatite da na otvaranje festivala dolaze ljudi koji nisu nužno filmofili, koji su tu s puno dobrih namjera, koji su vaši gosti i kojima ne možete pokazati, recimo, film Ai Weiweija što traje 140 minuta jer će početi izlaziti prije kraja. Sjećam se kad sam izašao na dvije trećine Herzoga jer je najedanput troje ljudi izašlo s projekcije. Ja sam 'umro'.

'Nije fer govoriti o gledanosti filmova po broju prodanih karata'

Mislim da danas nije fer govoriti o gledanosti filmova po broju prodanih karata u kinima jer se filmovi gledaju na čitavom nizu platformi. Filmovi se gledaju, a drugo je pitanje opće stanje kulture i obrazovanja.

Gledate li serije?

Da, da. Pogotovo u akutnoj fazi gledanja dokumentaraca, kad noću znam gledati posve bezvezne krimi serije jer se doista traumatiziram dokumentarcima. Kad gledate hiljadu filmova od kojih je 50 o umiranju, 100 o neizlječivim bolestima, sva bijeda, svi ratovi, propasti banaka i ekonomski krahovi ljudi koje uzrokuju, a sve to prođe preko mog radnog stola, potreban je odmak.

MANJE DOMAĆIH NASLOVA

S filmovima je kao i s urodima

Kakvom vam se čini aktualna domaća produkcija?

Rekao je moj profesor Nikola Tanhofer da je s filmovima kao i s urodima - ima boljih i slabijih godina. Ovo je slabija godina i zbog televizije i HAVC-a i nekih sasvim trećih stvari. Recimo, nadao sam se da ćemo se uspjeti dogovoriti da pokažemo drugi dio ‘Gazde’ na Doxu, no autor je htio da izađe mjesec dana ranije u kinima. Računali smo da će Nebojša Slijepčević završiti film po Frljićevoj predstavi, ali nije stigao. Neki pak čuvaju filmove za premijere na svjetskim festivalima. Tako da će ih ove godine biti nešto manje, no ne bih rekao da je to zabrinjavajuće.

Često ste kritizirali odnos javne televizije prema nezavisnoj produkciji s obzirom na to da opstanak domaćeg filma dobrim dijelom ovisi i o njima. Kakvo je stanje sada?

Pustimo časkom na strani političke stvari. Ono što je generalni problem s HRT-om, barem po mom mišljenju, to je da televizija ne želi razumjeti koja joj je funkcija kad je u pitanju proizvodnja tog, kako to oni zovu, sporovoza. Oni zapravo smatraju da bi sami trebali proizvoditi sve, a mi ostali smo, što bi neki rekli, remetilački faktor. Danas nemate europske televizije koja ozbiljne, autorske dokumentarce ne naručuje izvan kuće. Kad mi kolege s televizije kažu da imaju tjedan dana snimanja i pet dana montaže, onda kažem - 'Isuse, pa mi smo 'Goli' Tihe Gudac radili šest godina'. Tzv. vanjsku produkciju HTV još uvijek shvaća kao otimanje novca za neke tamo druge i dokle god to tako bude, bez obzira i na zakon i na Europu, situacija neće biti bitno bolja.

Ništa ne govori glasnije od tišine

Kako su se promjene u HAVC-u odrazile na filmsku industriju?

U zadnje vrijeme je jedna velika tišina, a ništa ne govori glasnije od tišine. Postoji ogroman oprez, a taj oprez najčešće ne proizvodi kreativne rezultate.

  • +9
  • +6

Nenad Puhovski - intervju za tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Oprez zbog čega?

Oprez generalno. Film je, nažalost, nešto što je skupo. U tom smislu dobar dio autora oprezan je i to mogu razumjeti. Bila je teška kriza i želim vjerovati da je prijeđena, no nisam siguran. Osobno mislim da smo svi zakazali, no mislim da novoj ekipi treba dati šansu da posloži stvari i ide dalje. Ne vidim što se drugo da napraviti.

Sjećam se situacija kad su mene prozivali, čuo sam tu istu tišinu. To mi se ni tada nije sviđalo, ali sam razumio kolege koji su šutjeli, kao što mogu i danas. Nadao sam se da će situacija biti bolja. Evidentno nije. Izgleda da kao društvo generalno nismo išli naprijed. To je kao kad ste u vlaku koji stoji na mjestu, a kraj njega prolazi drugi vlak. Imate dojam da idete unatrag.

Koja je tema danas kontroverzna u Hrvatskoj?

Problem je to što je u Hrvatskoj i sve i ništa kontroverzno. Nemate više stvari o kojima se netko nije posvađao, nekom rekao da je idiot ili ustaša ili partizan. I na kraju se ništa ne dogodi. Još uvijek ne znamo što će napraviti povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Imate, naprimjer, beskrajno interesantan film 'Gazda'. Što se dogodilo? Imate film o Kutli. Prošla je premijera i gotovo čudo za dva dana. U Hrvatskoj se izgubio kontakt između ljudi koji odlučuju i ljudi koji imaju nešto reći. Tako da možete vikati koliko želite - oni drugi vas slušaju, ali ne čuju.

Facebook nije stvarnost

Gdje je puklo? Budući da ste aktivni na Facebooku, kako komentirate česte opaske da se revolucija prebacila na Facebook, da nitko ništa ne poduzima na ulici. A opet, Facebook je danas jedan od uobičajenih kanala komunikacije.

Facebook nije stvarnost. Kao što ni dokumentarni film nije stvarnost. Moje prvo predavanje iz dokumentarnog filma to je da se ne bavimo stvarnošću, nego autorovim viđenjem stvarnosti. Facebook je preaching to the converted. Na Facebooku najčešće razgovarate s ljudima koji misle isto ili slično kao i vi ili se svađate s onima koji misle suprotno. Facebook ne dira onaj veliki međuprostor, sivu masu ljudi koji su tihi glasači. Kao što to, nažalost, ne dodiruje ni društvena zbilja. Imate ljude koji viču protiv komunjara, koji viču protiv ustaša, koji se svađaju u Saboru, a znatan broj je tih, ne govori ništa.

Po čemu se razlikuje 1968., o kojoj ste snimili film, i današnjica u Hrvatskoj kad govorimo o pokretanju ljudi?

Prije svega u tome što je prije komunikacija bila direktna ili preko (alternativne) štampe. Bile su jasne razine onoga što je underground, a što službeno. Danas mi je fantastično to da ljudi koji sjede u Saboru pišu nešto na Facebooku. Ja pišem na Facebooku jer mi je to jedini način da nešto kažem. A on sjedi u Saboru i kad dođe doma na Facebooku napiše: ‘Ja sam jako ljut.' A tamo ide u kafić i pije kavu s tim istima protiv kojih govori. Samo ako ste svjesni toga da je Facebook fake, da je to u najmanju ruku alternativna stvarnost, onda možete imati neki odnos prema tome.

I kako to riješiti?

Ljudi moraju početi preuzimati odgovornost, a na Facebooku nema odgovornosti osim ako ne pišete protiv predsjednika Vlade, pa vas privedu. Preuzeti odgovornost, biti građanin, ne misliti da je samo glasanje demokracija - za to je potrebna nova generacija koja će svoju vrstu aktivizma shvaćati drugačije od toga kako je to bilo devedesetih (ili šezdesetih!) i koja će svima nama reći: ‘Fuck you.’

Jeste li upoznali te ljude?

Mislim da je to generacija mojih unuka. Najlakše je optužiti ljevicu, desnicu, srednjicu. Treba početi razgovarati na drugačiji način. Mi smo jedan od rijetkih festivala koji ima filmove za tinejdžere jer su oni ti koji imaju neku strast i znatiželju, a dobar dio njih još nije dovoljno korumpiran materijalnim dobrima.

Kako komentirate stanje u SDP-u i aktualnu ljevicu? Vidite li neke nove likove?

SDP je sam sebe uništio i na tome je godinama vrlo sustavno radio, dokazujući se kao domoljubna stranka, da su dobri dečki i slično. SDP je od sebe napravio jednu od političkih stranaka centra, a njih ionako ima previše. Momentalno, ljevica nije artikulirana. Postoje neke manje grupe koje su mi izrazito simpatične, no u ovom trenutku nemaju neke političke snage.

Svaka vlast nanovo reprimitivizira društvo

U kulturi ste dugo. Je li vam ijedna opcija ponudila suvisao kulturni program?

Krajem osamdesetih zvali su me iz SK da pomognem oko osnivanja OTV-a i osmišljavanja demokratizacije medija. Pomogao sam i vrlo brzo vidio da od toga neće biti ništa, bar ne u smislu značajnih društvenih pomaka. Onda me 2000. zvao Zuppa u savjet gradskog SDP-a, u kojem je uz njega i Edu Murtića bila dosta jaka grupa ljudi. Vrlo brzo se vidjelo da ništa od toga, da to SDP-u ne treba. U nekom trenutku zvala me i Snješka (Snježana Banović, op.a.), kojoj sam rekao kako nisam siguran da će to funkcionirati. Nažalost, bio sam u pravu.

O našoj najvećoj mani najbolje mi je jednom rekao Krešo Golik, koga se ne može politički prozivati kao ljevičara ili Jugoslavena i koji je bio dosta entuzijastičan prema novoj hrvatskoj državi. Najveći je problem ove zemlje, rekao je s prizvukom razočaranja, to što svaka vlast nanovo reprimitivizira društvo. I '41., i '45., i '48., i '71. i '90. i stalno ispočetka. Kultura treba tradiciju protiv koje će se buniti, ali će na tome graditi dalje. Treba kontinuitet. A mi stalno imamo neke prekide i idemo ispočetka. Za kulturu je to smrt.

Kako gledate na dosadašnji mandat ministrice kulture?

Mislim da je vjerovala da ide u lakši posao. I tu su tišina i oprez glavni način rješavanja stvari. Nisam naivan da mislim kako se politika može raditi bez kompromisa. Ali ne mislim da se politika treba raditi samo od kompromisa. Potrebno je reći da u kulturi postoje dva kriterija - jedan je politički legitimitet koji se dobiva izborima, a drugi je stručnost. Mi uvodimo treće i četvrte i to se sve ispremiješalo. U zemlji bez kriterija je teško raditi kulturu, ma kakva ona bila. Ne možete raditi ukoliko svako malo netko ultimativno zahtijeva da se nešto radi ili ne.

  • +7
  • +4

Izabrani radovi Nenada Puhovskog

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Nenad Puhovski

Kakvim ocjenjujete javni govor u Hrvatskoj?

Imate dvije krajnosti, jedan bučan i ne baš artikuliran i jedan jako fin i nesadržajan. Isto je i u Saboru. Nemate govornika koji zna artikulirati misao, a da iza toga stoji neka ideja, koncepcija, strategija. Kao veliko more s dvije obale. Većina pliva u sredini, a tko se dočepa obale, zbriše.

Ponosan sam na to što se dokumentarni film više ne smatra nižom vrstom

Vaš brat i vi ste društveno i politički aktivni. Oko kojih se tema za obiteljskim ručkom slažete ili ne?

Vrlo jednostavno - on je uvijek u pravu. Kažem u šali da je on pametan, a ja talentiran.

Puhovski je u Motovunu 2016. dobio nagradu '50 godina' koliko je izdržao u hrvatskoj kinematografiji

Puhovski je u Motovunu 2016. dobio nagradu '50 godina' koliko je izdržao u hrvatskoj kinematografiji

Izvor: Pixsell / Autor: Dusko Marusic/PIXSELL

Do mirovine na Akademiji dramskih umjetnosti imate još godinu i pol. Na što ste ponosni?

Jako mi je važno to da sam postavio sustav koji mogu mirno ostaviti. Tu su docent Dević koji će preuzeti neke stvari, asistenti, čitava struktura koja to podržava. To me isto čeka i u ZagrebDoxu i u Factumu. Radim na tome da si, za početak, smanjim dio obaveza, no kompliciranije je jer ne postoji zadana struktura kao na Akademiji.

Na što ste baš intimno ponosni?

Na činjenicu da smo postigli, prije svega kroz više od 1000 filmova koje smo do sada prikazali na ZagrebDoxu, to da sve manje ljudi govori film 'ili' dokumentarac. Sve se više govori - igrani film i dokumentarni film. Nema više pitanja tipa - sad ste napravili tri dokumentarca, kad radite 'pravi', igrani? Kao da je netko pitao Michaela Moorea nakon Oscara kada će raditi igrani film. Mislim da smo uspjeli barem malo olabaviti stav da se dokumentarni film smatra nižom vrstom.

Što je s filmom 'Čedo i Ivo' koji radite s Rajkom Grlićem?

Stoji jer dva puta nije dobio financijsku potporu HAVC-a. Moram razgovarati s Rajkom o tome što ćemo. Mislim da je jedna od prilika za taj film prošla s obzirom na Agrokor, zbog kojeg se na sve gleda drugačije. Razmišljam o tome da možda ne bi bilo loše interpretirati suvremenu hrvatsku povijest preko ureda Čede Prodanovića i Jadranke Sloković, jer je sve, od Bandića i Mamića do Severine, prošlo kroz taj ured.

Što na to kaže Čedo Prodanović?

On je izuzetno pametna osoba i točno zna što hoće napraviti. Ne znam ga jako dobro, no poznajem ga relativno dugo i izuzetno cijenim. Još imam ideju napraviti film od filmova koje nismo nikad napravili. Filmovi koji se nisu dogodili - to bi moglo mnogo reći o ovoj zemlji. Većinom su to filmovi koji nisu odobreni. A imam i neki treći, posve osoban projekt…

Nitko se nije odrekao Karamarkova manifesta

S obzirom na to da su počeci vaše karijere vezani uz &TD, kako gledate na aktualna zbivanja i najave ukidanja programa kulture?

Radi se o tome da je kultura u Studentskom centru devastirana, a u jednom periodu SC je bio izvor suvremene hrvatske kulture. Imao sam sreću raditi tamo dok je to bio jedan od najživljih kulturnih centara u Europi i bila bi užasna šteta da propadne. Meni to jako teško pada jer sam tamo proveo neke od najljepših profesionalnih trenutaka svojeg života. To je bilo vrijeme, usudio bih se reći, slobode koju danas, unatoč svoj slobodi, više nemamo. To je sloboda koju znate cijeniti jer ste se za nju izborili. Svakom predstavom, svakim koncertom, izložbom, časopisom izborili ste malu pobjedu.

Danas nemate taj dojam?

Nemam. Stvari su se ispremiješale. Ne mislim da postoji takva pobjeda. Kad se jednom izborilo za ‘Hamleta u Mrduši Donjoj’, onda je to ostalo i to je značilo. Nakon toga ništa više nije bilo isto, nije se vraćalo. Danas imate stvari koje naprave neki prodor, a onda dođu neke stvari koje vas vraćaju nazad.

U kojem času se to dogodilo?

To nije nikakva tajna. Gospodin Karamarko je jasno i glasno napisao u svom antikomunističkom manifestu kako misli da ovo društvo treba izgledati. I to društvo sve više tako izgleda. Taj program je u realizaciji, sviđalo se to nama ili ne. Nitko se toga nije odrekao i ne vidim razloga velikom čuđenju. To je tu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!