POP KULTURA EX-YU

Sve za najbolje neprijatelje

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 06.07.2011 14:18
  • Objavljeno 06.07.2011 u 13:04
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

U publicističkoj biblioteci Novoga Libera Sa zrnom soli upravo je objavljena knjiga Ante Perkovića, novinara, publicista, rock kritičara i glazbenika, sa zanimljivim naslovom 'Sedma republika – pop kultura u YU raspadu'

To je kratka povijest pop kulture iz bivše Jugoslavije koja seže do dana današnjega s nerijetko lucidnim zapažanjima što se sve u popularnoj glazbi dogodilo po republikama, ali i s nekim veoma obaviještenim refleksima na nekadašnje inozemstvo koje se proširilo tako da su se bivše YU-sastavnice u ratnome kaosu fisijski pretalile u nove države.

Je li išta ostalo zajedničko, ima li nečega što nije kontaminirala politika onim dijelom kojim je ona, zapravo, samo visoko organizirani mafijski kriminal? Što je sve i kako osvijetlila ta komparatistička studija o mijenama pjesmotvornih izraza u 'najboljih neprijatelja' iz bivše države? Ante Perković smatra da je odgovor na to njegova kolumnistička metafora, a to je Sedma republika. Ali do toga odgovora Perković pomno fokusira sve što je ponuđeno u tome zlehudome povijesnome vihoru: turbo-folk i kičerski pop, reliktni rock te hip-hop, rap i što sve ne, ukratko sve ono što se glazbeno prelamalo, kompiliralo ili križalo uglavnom do frankeštajnskih rezultata, dakako, uz nemalu ulogu mnogobrojnih festivalskih bućkuriša, sve je to predstavljeno kao neka, zašto ne, recimo, postmodernistička ujdurma.

Upravo taj turcizam uspijeva odlično stilski obojiti pravi izraz za svu tu podvalu, smicalicu, spletku, sve ono što je bilo najmasovnije na djelu u cijeloj regiji, kako se ta područja danas pragmatično diplomatski nazivaju. Pritom, autor debelo dovodi u sumnju ekskluzivnost popularne kulture u samostalnoj Hrvatskoj, dokazujući da je sva ta glazba na brzu ruku sveudilj slično krojena u svekolikom susjedstvu.

Iz restlova i donesenoga materijala. Čak nije sigurno do kraja kako se kretao zloglasni turbo-folk. Je li navrnuto narodnjaštvo krenulo iz Hrvatske pa se preko Srbije i ostaloga susjedstva samo cajkama nabrijano vratilo? U svakom slučaju, Sedma republika, zauzeta vlastitim preživljavanjem, nije se tome uspjela odupirati. Kako je sve počelo? Možda je najbolje objasniti riječima iz Perkovićeva uvoda naslovljena 'Od Marka do Marka: Između Zagreba i Beograda', od šezdesetih nadalje, s posebnim zamahom u zadnjoj dekadi postojanja zajedničke države, stvaran je drugačiji zemljovid, utopijska zemlja u kojoj različite nacije i tradicije ne moraju biti problem, nego komparativna prednost.

Photo: Goran Jakus/PIXSELL

Photo: Goran Jakus/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Photo: Goran Jakus/PIXSELL

Ante Perković

Elitna je kultura bila preblizu elitama da bi si takvo što mogla dopustiti, ali ova je bezazlena, samonikla pop sfera bila daleko od svačijih interesa, Sedma republika. Nadnacionalna, transteritorijalna i neograničena u dolazećim je vremenima nacije, zapišavanja teritorija i borbe za granice prošla kao čudak na vojnoj obuci. Ipak, odbila je biti nastavak rata drugim sredstvima. Izgubila je puno toga, ali ne i dostojanstvo. Disala plitko, neko se vrijeme uvjerljivo pravila da je mrtva. I preživjela.

Gornji autorovi reci o pop kulturi ukazuju na širi kontekst. Kažu gdje se to sve događa, kako se događa i zašto se događa tako kako se događa. Takav Perkovićev pristup popularnoj glazbi podsjetio je pisca ovih redaka na prve velike rock kritičare u Hrvata, a tada i šire, na prerano preminule Dražena Vrdoljaka i Darka Glavana. Ti veliki začinjavci te vrste pisanja u nas prvi su se prihvatili ozbiljnog pristupa tada tzv. lakoj glazbi o kojoj su dotad pisali uglavnom slučajnici koji su kao vrhunce prosudbe za pojedine melodije ili skladbe ustanovljavali hoće li nešto lako ulaziti u uho ili neće te hoće li se uskoro zviždati po ulicama ili ne.

Veće mi je zadovoljstvo nego samozatajnost napomenuti da mi je kao jednom od prvih urednika rečenim kritičarima sada posebno zadovoljstvo pisati o knjizi koja je tolike godine nakon njihovih početaka došla na sâm vrh suvremene kritičke misli o istoj vrsti glazbe. Posebno me raduje što je ova knjiga i prvi sveobuhvatni, a uspio pokušaj da se sintetiziraju dosadašnje kritičke spoznaje o popularnoj glazbi koja u samoj jezgri ima rock and roll. Svoju skicoznu povijest Ante Perković razvija u šest dosjetljivo naslovljenih poglavlja, od 'Mala, to je rok' do 'Ona se budi' pa tako pratimo kako je Jugoslavija prigrlila rock 'n' roll, kako su krenuli legendarni Indeksi, slijedimo Bregovića od sviranja narodnjaka u kavani u Konjicu do Orkestra za razne prigode, pa preko navođenja 'Invisible Republic' Greila Marcusa do uspona glazbene podloge rata i dolaska zlokobnoga sutra.

Bilježi tako Perković da pred stotinjak tisuća ljudi 17. listopada 1989. na tadašnjem zagrebačkom Trgu republike Prljavo kazalište započinje nacionalizaciju 'rocka u Hrvatskoj koju nam je, opet uz pomoć vječnoga Bregovićeva Yu rock koda, na koncu donio Thompson'. Pritom valja reći da je Jasenko Houra pjesmu 'Ruža hrvatska', koja postaje predratna budnica, pod naslovom 'Mojoj majci', uistinu napisao svojoj majci i, po vlastitoj izjavi, bez ikakvih drugih primisli.


A Tompsonu pak očito nije nimalo smetao sedmoosminski makedonski ritam za 'Čavoglave' ni 1/1 imitiranje Bebekova glasa. Predratnu grmljavinu autor bilježi pod međunaslovima koji su godine od 1986. do 1991. U tim izdvojenim pasusima sve je važno što se događalo, a što nije dosad sagledano iz rakursa Sedme republike. Mnogo je tu što ozbiljnih zapamćenja što bizarnih, pa tako Perković zapisuje i slijedeće: 'Sve je povezano. Znate li kako se zove glavni junak prvoga jugoslavenskoga rock 'n' roll filma 'Dečko koji obećava' redatelja Miše Radivojevića i scenarista Nebojše Pajkića iz 1981? Slobodan Milošević. Sve je povezano.'

Sljedeći citat primjer je kako autor daje definicijske dijagnoze onoga što nikako ne ide u Sedmu republiku: 'Grdi mene dragi moj što ja ne znam rokenrol / Hoće rok, a ja jok – prvi stihovi 'Čačka', prve pjesme koju je snimila Lepa Brena, precizno definiraju ideološku poziciju apsolutno najveće pop zvijezde sumraka Jugoslavije. Onako kako je Bregović sedamdesetih zapadnjačkom rock 'n' rollu dodijelio jugoslavenski pasoš, tako je Brena koju godinu potom osvježila (ili trivijalizirala, kako vam drago) matricu narodne, kafanske muzike. Uspjeh je bio trenutačan, golem i koliko to zapadne republike u retrospektivi teško priznavale – svejugoslavenski.' Eto, gornjih desetak redaka osvjetljuje fenomen Lepe Brene, a nekom drugom piscu za to bi trebao omanji esej. Možda baš zbog takvih eliptičnih Perkovićevih prosudbi čitatelj će vjerojatno naići i na sijaset postavki s kojim se neće složiti, ali pritom će mu, vjerojatno, dati za pravo i da tako misli.

E, tako moram napomenuti da iz, možda nepouzdanih, vlastitih sjećanja nazirem da Brenin uspjeh u Zagrebu i nije bio baš tako trenutačan, ne sjećam kada je to bilo, valjda u nekim počecima, ali ista ta Lepa Brena nije nekom prilikom napunila ni malu dvoranu Doma sportova. Možda i zbog toga što sustav tadašnjeg Radio Zagreba uopće nije emitirao njene, kako se to nekulturno i danas kaže, stvari.

U dobrome dijelu knjige, posebice u drugome poglavlju pod parafraziranim naslovom 'Pljuni i zapucaj, moja Jugoslavijo' Perković prvo ocrtava kulturološki okvir rata koji je rasturio Jugoslaviju, piše o usporednoj vožnji Zagreba i Beograda te postavlja pitanje, ne baš jednoznačno odgovoreno, o tome postoji li grijeh rock generacije. Zatim se sa sjetom sjeća Partibrejkersa u Zadru na Badnjak 1991. što je možda i najliterarniji dio njegova teksta.

Čini se da rečeno poglavlje i posebno obiluje veoma zanimljivim fusnotama, pa eto prilike za još jednu posvetu toj skromnoj, pomoćnoj formi u svakoj iole ozbiljnijoj knjizi. Ante Perković gotovo da se fusnotama služi samo da bi dodatno nešto istaknuo, pa tako u njima objavljuje tekstove pjesama pomalo programatske prirode, upućuje na najvažniju literaturu, zapisuje anegdote s historijskom težinom, spominje glazbenike koje odreda nije nikako htio ne spomenuti, bilježi sjećanja iz povijesti rocka iz cijeloga svijeta i iz nekadašnje Sedme republike rocka i progresivne glazbe uopće, prepričava veliku opću danas već povijest u malo redaka i sve tako nekako. I te su fusnote, kako Bog zapovijeda, smještene po stranicama, a ne pri kraju knjige kako to nerijetko komocija tehničkih urednika diktira.

U ostalim poglavljima autor se bavi bližom prošlošću u svijetu i kod nas. Pomno prati prva poratna odmrzavanja i buđenja onoga što je on nazvao Sedma republika. Izražava nadu da će 'bežična digitalna generacija bez korijena stvoriti novu kulturu, koju ćemo razumjeti koliko su i naši roditelji razumjeli ono što ih je snašlo s rock ' n' rollom'.

Posebno je vrijedan dodatak knjizi onaj u kojem su objavljeni tekstovi nekih pjesama Sedme republike. Ta, moglo bi se reći, instant antologija bez antologijskih ambicija, s napomenom da su objavljene samo one pjesme za koje je uredništvo uspjelo uspostaviti kontakt s nekim od nositelja autorskih prava, posebno je zanimljiva već i zbog toga što se poneke otisnute pjesme konačno uspijeva do kraja razumjeti, onako oljuštene od glasne glazbe, snimateljskih efekata i promašaja nerijetko iznenađuju sasvim pristojnim poetskim nabojem. Možda bi isti izdavač mogao promisliti da mu isti autor priredi pravu antologiju rock tekstova. Pa nekada su izlazile tzv. pjesmarice i bez nota, zar ne?

Ante Perković: Sedma republika – pop kultura u YU raspadu, biblioteka Sa zrnom soli, Novi Liber – Službeni glasnik, Zagreb – Beograd, lipanj 2011.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi