Uoči proglašenja laureata ili laureatkinje devetnaestog izdanja tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman, koje će se održati 16. lipnja u Zagrebu, hrvatska književna scena nalazi se pred izborom koji na najbolji način pokazuje širinu, ambiciju i tematsku raznolikost suvremene domaće proze.

U konkurenciji od čak 57 prijavljenih naslova, peteročlani žiri kojim predsjeda književna prevoditeljica i teoretičarka Vanda Mikšić izdvojio je pet romana koji, premda stilski i poetološki izrazito različiti, dijele zajedničku opsesiju: pokušaj razumijevanja čovjeka u sudaru s poviješću, obitelji, ideologijom, traumom i vlastitim sjećanjem.

Pet romana, pet različitih pogleda na svijet

Ovogodišnji finalisti – Boris Dežulović, Robert Međurečan, Damir Karakaš, Nenad Stipanić i Gabrijela Rukelj Kraškovič – predstavljaju presjek najzanimljivijih tendencija suvremene hrvatske proze. Njihovi romani kreću se od alternativne povijesti i filozofskog trilera preko biblijske parabole, ličkog mita i transgeneracijske ratne traume do intimne obiteljske arheologije. Ono što ih povezuje jest odbijanje jednostavnih odgovora.

Nijedan od njih ne nudi utjehu ni eskapizam; svi od čitatelja traže aktivno sudjelovanje i spremnost da se suoči s neugodnim pitanjima.

Boris Dežulović: što ako smo prošlost već promijenili?

Boris Dežulović (Split, 1964.), novinar, pisac i suosnivač Feral Tribunea, u finale je ušao s romanom Tko je taj čovjek? (Ex Libris), možda i najambicioznijim književnim projektom svoje karijere. Smješten u München 1923. godine, neposredno prije uspona nacizma, roman istražuje pitanje može li jedan jedini trenutak promijeniti tijek povijesti.

Dežulović pritom ne piše klasičan povijesni roman. Njegova knjiga funkcionira kao složeni triler ideja u kojem se susreću povijest, fizika, filozofija, književnost i politička teorija. Kroz lik Fredericka Waltera, čovjeka koji planira jednim snajperskim hicem spriječiti dolazak budućeg diktatora, autor preispituje granicu između sudbine i slobodne volje. Povijest se pritom ne prikazuje kao zatvoren sustav, nego kao mreža mogućnosti.

"Ne postavljam pitanje što bi bilo kad bismo mogli mijenjati prošlost, već se pitam: što ako već jesmo? Što ako živimo u tako izmijenjenoj budućnosti?", kaže Dežulović. Njegov roman istodobno je i refleksija o ulozi čitatelja. "Čitatelj je koautor moje priče", tvrdi autor, sugerirajući da književnost nije samo pripovijedanje nego i prostor zajedničkog promišljanja stvarnosti.

Robert Međurečan: proizvodnja mita i politička moć nade

Dok Dežulović promatra nastanak suvremenog svijeta iz perspektive europske povijesti 20. stoljeća, Robert Međurečan (Zagreb, 1969.) vraća se gotovo dvije tisuće godina unatrag. Njegov roman Tako neka bude, već nagrađen nagradama Gjalski i Kamov, smješten je u Judeju prvoga stoljeća, ali se čita kao roman o današnjem vremenu.

Međurečana ne zanima religijska interpretacija poznate priče, nego mehanizmi nastanka kolektivnih uvjerenja. U njegovoj verziji "mesijansko vrijeme" postaje laboratorij za proučavanje političke manipulacije, medijskog spina i proizvodnje povijesnih istina. Autor pokazuje kako se mitovi stvaraju iz malih priča koje, u određenom trenutku, postaju temelj identiteta čitavih zajednica.

"Povijest je zbirka dogovorenih laži", kaže Međurečan, pozivajući se na ideju "mjesta sjećanja" francuskog povjesničara Pierrea Nore. Središnje pitanje njegova romana jest odgovornost pojedinca pred zlom. "Dobrota je oružje, nikako valuta", kaže autor, upozoravajući da dobrota bez djelovanja ostaje tek pasivna moralna poza.

Damir Karakaš: mit, šuma i ljudsko lice zla

Damir Karakaš (Plašćica kraj Brinja, 1967.), jedan od najprevođenijih suvremenih hrvatskih pisaca i raniji dobitnik tportalove nagrade za roman Proslava, ove se godine vraća s romanom Sunčanik (Sandorf), knjigom koju je kritika ocijenila kao jedno od formalno najrazvedenijih i stilski najzaokruženijih ostvarenja njegova opusa.

Naizgled jednostavna priča o djedu i unuku koji kroz ličku šumu odlaze vidjeti navodno uhvaćenog vraga postupno se pretvara u filozofsku i metafizičku meditaciju o prirodi zla, nasilja i ljudskog sjećanja. Karakaš pritom napušta svoj karakteristični minimalistički izraz i okreće se bogatijoj, razvedenijoj rečenici. Lika u Sunčaniku više nije samo zavičaj. Ona postaje mitski prostor u kojem se susreću rat, folklor, snovi, književnost i dječja mašta. Središnja rečenica romana možda je upravo ona koju djed izgovara unuku: "Vrag izgleda k'o i čovik."

Karakaš rat promatra kao organizirano nasilje koje generacijama ostavlja trag. U njegovoj viziji nema podjele na "naše" i "njihove": "Svi vojnici su naši, samo su im oznake na kapama drugačije". Za autora je književnost prije svega prostor slobode. "Jedini način da se podnese ovaj život jest da se uđe u literaturu kao permanentnu orgiju", kaže Karakaš.

Nenad Stipanić: rat koji nikada ne završava

Ako je Karakašev roman uronjen u mitski prostor Like, Nenad Stipanić (Senj, 1973.) u romanu Život u topu kojeg nema istražuje kako prošlost nastavlja živjeti u ljudima dugo nakon što ratovi formalno završe. Stipanić, autor koji iza sebe ima iskustva fizičkog radnika, izbacivača, tjelohranitelja i scenarista, gradi priču između Senja i Berlina, između jezika djetinjstva i jezika emigrantske sadašnjosti. Njegov protagonist pokušava pronaći mjesto između dva svijeta, a pritom nosi nasljeđe trauma koje nije osobno proživio.

Središnja metafora romana je nepostojeći top – simbol nevidljivih ratova koji i dalje određuju živote pojedinaca, a jedan od njegovih motiva panj topole prepun metaka iz prošlih ratova, slika trauma koje ostaju skrivene duboko u tkivu zajednice. "Rat je i sad nutra u meni, samo ča ga ti ne vidiš", kaže djed u romanu.

Stipanić ratne traume promatra i osobno i društveno: odrastanje uz djeda obilježenog Drugim svjetskim ratom navelo ga je da istražuje načine na koje se nasilje prenosi s generacije na generaciju. Istodobno, humor ostaje njegovo najvažnije oružje. "Smijeh je ponekad jedini način otpora", kaže autor.

Gabrijela Rukelj Kraškovič: roman umjesto očevida

Jedina debitantica među ovogodišnjim finalistima je Gabrijela Rukelj Kraškovič (Zagreb, 1980.). Njezin roman U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća već je osvojio niz priznanja, uključujući nagradu Slavić za najbolji prvijenac i nagradu HAZU-a. Likovna umjetnica po profesiji, Rukelj Kraškovič napisala je roman koji se opire žanrovskim kategorijama.

Građen kao kolaž sjećanja, fotografija, arhivskih dokumenata, popisa predmeta i fragmenata pripovijesti, tekst funkcionira kao svojevrsna arheologija obiteljskih tišina. U središtu romana nalazi se kuća puna cvijeća, porculana, Zepter posuđa, čipkastih zavjesa i drugih simbola građanske pristojnosti iza kojih se skrivaju prešućene traume. Autorica secira obiteljsku povijest bez sentimentalnosti, ali i bez želje za osvetom.

"Umjesto prekršaja, ispisala sam roman. Roman umjesto očevida", kaže. Svoju knjigu opisuje kao "vrlo nepristojnu" upravo zato što javno govori o onome što se tradicionalno skriva iza zatvorenih vrata obiteljskih domova. Njezina poruka pritom nije očajnička, nego oslobađajuća: "Za vlastitu otpornost važno je izboriti se za autentičnost. Biti istina."

Literarny reality check

Premda se razlikuju po poetikama, temama i generacijskim iskustvima, svih pet romana zaokupljeno je pitanjima koja nadilaze privatne sudbine njihovih likova. U svakome od njih književnost postaje način propitivanja stvarnosti: kod Dežulovića preispituje povijest, kod Međurečana razotkriva mehanizme moći, kod Karakaša istražuje granicu između mita i stvarnosti, kod Stipanića postaje alat za razumijevanje trauma, a kod Rukelj Kraškovič sredstvo suočavanja s obiteljskim nasljeđem.

Zato sutrašnje proglašenje laureata neće biti samo izbor najboljeg hrvatskog romana objavljenog 2025. godine. Bit će i potvrda vitalnosti hrvatske književnosti koja, unatoč različitim poetikama i generacijskim iskustvima, nastavlja postavljati neugodna pitanja o svijetu u kojem živimo.