Ansambl LADO već je više od sedam desetljeća jedno od najsnažnijih uporišta hrvatske tradicijske kulture – putujuća pozornica na kojoj se susreću ples, pjesma, glazba i iznimna zbirka narodnih nošnji. Tijekom svoje 77 godina duge povijesti ansambl je oblikovao generacije umjetnika i postao prepoznatljivo lice Hrvatske na svjetskim pozornicama, no istodobno je ostao i istraživačka institucija koja iznova propituje izvore vlastitog repertoara. Ove je godine LADO napravio važan iskorak: po prvi put imenovani su koncertni majstori te promovirani novi plesači-pjevači prvaci, čime je formalno uspostavljen sustav umjetničkog napredovanja unutar ansambla.

Na čelo institucije, kao prva žena na toj funkciji od njezina osnutka, u travnju 2024. stupila je akademska glazbenica, pjevačica, vokalna pedagoginja, kantautorica, dirigentica i pjesnikinja Zrinka Posavec. Povodom uvođenja novih umjetničkih zvanja, s umjetničkom ravnateljicom jedinog hrvatskog profesionalnog folklornog ansambla popričali smo o ravnoteži između tradicije i suvremenosti, odgoju novih generacija umjetnika, izazovima produkcijskih uvjeta i viziji Lada u godinama koje dolaze.

Ansambl LADO nedavno je, po prvi put u svojoj povijesti, imenovao koncertne majstore te promovirao nove plesače-pjevače prvake. Što ta institucionalna potvrda izvrsnosti znači za unutarnju strukturu ansambla i kako takva napredovanja redefiniraju pojam profesionalizma u folklornoj umjetnosti?

Radni vijek umjetnika Ansambla Lado izrazito je slojevit i zahtjevan. Održati kontinuitet, a pritom ostati umjetnički izvrstan, proces je koji uz rad i talent traži i mnogo strpljenja. Tijekom karijere umjetnike prate ozljede, nepredvidive situacije na putovanjima i pozornicama, rad u različitim uvjetima te stalni izazovi vezani uz scensku izražajnost, pjevanje, ples i sviranje. Tu je, naravno, i privatni život, koji podrazumijeva trajne kompromise i prilagodbe.

Biti prvakom Ansambla Lado znači dosegnuti zrelu umjetničku fazu i kroz cijeli profesionalni put dosljedno ispunjavati najviše izvedbene i umjetničke kriterije. To je priznanje koje potvrđuje dugogodišnji rad, odgovornost i postojanost u izvrsnosti. Umjetnici koji su stekli to zvanje doista su počašćeni jer priznanje dolazi ne samo iz vlastitog kolektiva nego i iz šireg javnog prostora. Publika ih prepoznaje, prati i cijeni, a njihova umjetnička osobnost postaje sastavni dio identiteta Ansambla Lado. Promovirani prvaci i koncertni majstori pritom preuzimaju i važnu ulogu uzora – postaju primjer kako se promišljeno i dugoročno gradi umjetnička karijera.

Uz iznimno bogatu zbirku nošnji i arhivske građe, LADO istodobno djeluje kao istraživačka i izvedbena institucija. Kako se taj istraživački rad i uloga čuvara tradicije usklađuje s potrebom za njezinom suvremenom scenskom interpretacijom, bez gubitka autentičnosti?

Umjetnički direktor može Ansambl Lado voditi u različitim smjerovima, tim više što su današnje izvedbene umjetnosti snažno okrenute suvremenom životu i novim estetskim pristupima. Ipak, Lado je po svojoj prirodi trajno vezan uz tradiciju, a time i uz pitanje autentičnosti. Naš je rad prije svega istraživački: kroz sustavno proučavanje plesa, pjesama, nošnji, instrumenata i glazbe nastojimo publici približiti stvarno bogatstvo hrvatske tradicijske kulture. Svjesni smo da postoje različiti načini interpretacije, no Lado već desetljećima polazi od izvora i nastoji im ostati što vjerniji. U protekle dvije godine mandata dodatno sam usmjerila pozornost na mikrolokalitete – male sredine s vlastitim, prepoznatljivim stilskim nijansama. Svakom lokalitetu pristupamo kao zasebnom svijetu, nastojeći u izvedbi biti precizni i promišljeni. Vjerujem da se upravo takvim radom tradicija može očuvati živa, a ne pretvorena u opći obrazac.

To nije jednostavan zadatak jer Lado djeluje kao profesionalni ansambl. Naša tijela, glasovi i instrumenti nose trag visoke umjetničke discipline, pa u usporedbi s terenskim snimkama ponekad možemo djelovati "uređenije" od izvornog konteksta. Ipak, tijekom svih 77 godina Lado svoj identitet gradi upravo na ravnoteži između istraživanja, poštovanja tradicije i profesionalne scenske izvedbe. Godišnje izvedemo stotinjak programa – plesnih, vokalno-instrumentalnih, vokalnih i instrumentalnih – na pozornicama diljem svijeta. U takvom ritmu nastojimo biti više od izvođača: želimo biti most između baštine i današnjeg gledatelja. Cilj nam je ne samo predstaviti tradiciju nego i pobuditi osjećaj pripadnosti, pokazati koliko je ona i danas živa. Vjerujemo da korijenska glazba, ples i pjesma imaju snagu dotaknuti čovjeka bez obzira na jezik i prostor u kojem se susret s Ladom dogodi.

Put od amatera u KUD-u do profesionalnog umjetnika u Ladu zahtijeva veliku transformaciju jer su vaši izvođači istodobno i plesači i pjevači. Kakav je danas interes mladih za taj zahtjevan poziv i s kojim se izazovima suočavate u privlačenju novih generacija umjetnika? U tom kontekstu, kako se mijenja publika Lada i kako je nastojite širiti prema mladima?

Put od amatera do profesionalnog umjetnika podrazumijeva veliku promjenu načina rada i razmišljanja. Kandidati koji ulaze u Ansambl Lado već na prijemu moraju pokazati talent i spremnost na dugotrajan, discipliniran proces učenja. Od plesača-pjevača očekuje se da jednako suvereno vladaju i pokretom i glasom, a naši su instrumentalisti uglavnom multinstrumentalisti koji se snalaze na nekoliko, često vrlo različitih tradicijskih glazbala. Lado kao nacionalni ansambl ima jasne kriterije i ritam rada, pa je profesionalni život u njemu stalno učenje i usavršavanje. Znamo da mnogi naši umjetnici prve korake naprave upravo u kulturno-umjetničkim društvima. KUD-ovi su važna početna točka jer smo gotovo svi ondje prvi put stali na pozornicu.

Veliku ulogu ima i Škola za klasični balet – odjel za narodne plesove u Zagrebu, s kojom godinama blisko surađujemo i iz koje su došli brojni današnji članovi Lada. Želimo se otvoriti i drugim školama i društvima kako bismo tradicijsku umjetnost učinili vidljivijom i privlačnijom mladima. Zato smo pokrenuli radionice Postani plesač, pjevač ili plesač-pjevač Ansambla Lado, kroz koje iz prve ruke mogu vidjeti kako izgleda ovaj poziv. Jednako nam je važno i stvaranje nove publike. Program Školski sat s Ladom prije dvije godine preselili smo u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog kako bi ga moglo pratiti više učenika iz cijele Hrvatske. Prošle jeseni dvije su matineje okupile oko tri tisuće djece, a projekt nastavljamo i dalje – u 2026. planiramo četiri takva koncerta, od kojih će prva dva biti 20. travnja.

U Ladovu orkestru, uz klasične, koristi se i pedesetak tradicijskih instrumenata, a ansambl djeluje u vrlo zahtjevnim produkcijskim uvjetima. Koliko je danas teško osigurati stabilne kadrovske, financijske i tehničke uvjete za takav rad i gdje vidite najveće izazove daljnjeg razvoja?

Rad Ansambla Lado doista je specifičan. Uz klasične orkestralne instrumente koristimo sedamdesetak tradicijskih glazbala, među kojima su i ona koja su gotovo nestala iz prakse te su vezana uz male lokalne zajednice. Važno nam je da takve instrumente vraćamo na scenu i omogućimo publici da ih čuje i vidi, jer se s njima rijetko ima priliku susresti. Instrumentarij se stalno obnavlja. Prošle smo godine, primjerice, prvi put nabavili tradicijski instrument iz Istre, dvožičani bas, a trenutačno smo u postupku nabave nove harmonike, dok paralelno radimo na restauraciji postojećih instrumenata.

Briga o instrumentima za nas nije sporedna aktivnost, nego sastavni dio umjetničkog i istraživačkog rada. Produkcijski uvjeti pritom su vrlo zahtjevni. Da bi plesni program zadržao kvalitetu, potreban je dovoljan broj izvođača i tehničkog osoblja, što sa sobom nosi složenu organizaciju i financijske izazove. Nužno je osigurati odgovarajuće podove i dvorane za ples te stabilne, tehnički opremljene pozornice. Uz sve to, ansambl kontinuirano skrbi o fundusu koji broji više od dvije tisuće kompleta narodnih nošnji. Tijekom gotovo 77 godina Lado je uvijek nalazio načine da izađe pred publiku – u Hrvatskoj i svijetu – i predstavi bogatstvo hrvatske kulturne baštine.

Ime LADO nosi značenja bliskosti i pripadnosti, a vaš repertoar spaja različite kulturne i geografske utjecaje. Kako tu slojevitost predstavljate na međunarodnim pozornicama i što vidite kao glavni izazov očuvanja hrvatskog identiteta kroz folklor? Kada gledate deset godina unaprijed, po čemu biste voljeli da se LADO tada prepoznaje – umjetnički i institucionalno?

Na međunarodnim gostovanjima nastojimo birati programe koji jasno pokazuju raznolikost hrvatskog kulturnog prostora, od mediteranskog i panonskog do dinarskog i srednjoeuropskog kruga, s posebnim naglaskom na nematerijalnu baštinu koja je uvrštena na UNESCO-ov registar. Važno nam je da publika izvan Hrvatske kroz jedan nastup može osjetiti koliko je ta tradicija raznolika i živa.

Kada gledam deset godina unaprijed, želim da Lado ostane prepoznat kao snažna i stabilna profesionalna institucija, utemeljena na očuvanju baštine i visokim izvedbenim standardima. Voljela bih da se dodatno podigne umjetnička razina ansambla kroz stalni razvoj izvođača, radnu etiku i individualan pristup svakom umjetniku. Ulaganje u ljude – u njihovu spremnost, rast i osobni razvoj – smatram temeljem dugoročne snage Lada. Jednako je važno i snažnije međunarodno djelovanje. Želim da se bogatstvo hrvatske kulture još vidljivije predstavlja u svijetu, kako bi se naš identitet potvrđivao ne samo kod kuće nego i u globalnom kulturnom prostoru.