Ako ste proteklih dana otvorili Netflix, spazili naslov prijenosa uživo 'Skyscraper Live' i na trenutak pomislili da vam je algoritam dobio moždani udar, niste bili daleko od istine. Skyscraper Live bio je prijenos uživo čovjeka koji se, bez užeta, bez mreže i bez ikakve zdravorazumske amortizacije, penjao po neboderu visokom više od pola kilometra. Ne metaforički, ne simbolički, nego doslovno – Alex Honnold, beton, staklo, vjetar i gravitacija koja nervozno tapka nogom i čeka svoju priliku. Gledateljima su se gaće stiskale takvom silinom da su ozbiljno prijetile migracijom prema probavnom sustavu, a Netflix je spokojno emitirao sadržaj u kojem je glavna dramaturška okosnica bila pitanje ‘hoće li ovaj čovjek poginuti pred našim očima’. Televizija? Sport? Performans? Ili samo vrlo skupo producirana morbidarija?

Naravno, Netflix se nije jednog jutra probudio i odlučio nam liječiti dosadu zenom vertikale. Razlog je prozaičan i miriše na Excel – fali mu live sadržaj. Streaming platforme godinama se pretvaraju da su televizija, ali bez onog ključnog elementa koji televiziju čini televizijom – osjećaja da se nešto događa sada i da ćeš, ako propustiš, biti socijalno mrtav barem do sljedeće kave s frendovima.

Skyscraper Live zato je Netflixu bio savršena vježba za jačanje mišića – tehničkih, produkcijskih i psiholoških – a koji su mu potrebni da ispuni još jednu funkciju televizije koju je naumio potpuno zamijeniti. Nekoliko milijuna gledatelja, koliko ih je gledalo ovaj ivenat, možda ne zvuči spektakularno, ali u svijetu u kojem publika sve gleda kad joj se sprdne i ne zarezuje zakazani sadržaj ni za suhu šljivu, to je ozbiljna brojka. Netflix u tom kontekstu ne prodaje penjanje. Netflix prodaje FOMO, fear of missing out, potrebu da ništa ne propustimo, taj osjećaj prijenosa uživo koji nam daje iluziju da prisustvujemo povijesnom trenutku.

Bastard YouTubea, TikToka i Instagrama

Pritom se nemojmo praviti da je taj Netflixov live izbačaj došao niotkuda. Skyscraper Live je bastardno dijete YouTubea, TikToka i Instagrama, platformi na kojima već godinama caruju ljudi koji vise s nebodera, skaču s mostova i snimaju vlastitu potencijalnu smrt iz najboljeg mogućeg kuta. Urbani penjači, parkour ekipe, rooftop influenceri i adrenalinski psihopati odavno su normalizirali ideju da je visina zabava, a strah content. Red Bull je od toga napravio industriju, YouTube algoritam religiju, a TikTok dnevni fiks dopamina za mase s moći koncentracije novorođenog koker-španijela. Netflix, koji se s razlogom pribojava konkurencije tih platformi i činjenice da dominiraju gledateljskim navikama nove generacije, s ovime je samo rekao – ajmo to zapakirati ozbiljno, s velikim kamerama, komentatorima i osjećajem da sudjeluješ u povijesnom trenutku, a ne samo u još jednom videu od 17 sekundi.

Što to govori o budućnosti streaminga?

Ukratko – vraćamo se televiziji, ali televiziji koja je prošla teretanu digitalnog doba, društvenih mreža i steroida zvanih content. Guy Debord je pisao o društvu spektakla, ali teško da je zamišljao spektakl u kojem se spektakularno visi nad ponorom dok publika grize nokte i pita se ima li Netflix plan B ako tip sklizne. Jean Baudrillard bi vjerojatno tvrdio da je ovo savršeni simulakrum opasnosti – stvarna opasnost pretvorena u proizvod koji konzumiramo iz sigurnosti kauča, s dekicom i grickalicama. Turbo otkačeni profesor medijske teorije dodao bi da je ovo pedagogija koncentracije za novo doba – učimo publiku da voli trenutak, a ne trajanje, udar adrenalina, a ne narativ, prisutnost, a ne pamćenje. Je*eš razvoj likova, daj da mi srce lupa ko da imam dijagnozu za kardiologa.

Mojoj sredovječnoj generaciji X (a i starijim boomerima), odrasloj na linearnom programu, filmovima koji su se čekali dok ne obiđu sva kina i videoteke pa tek onda dođu na telku, i serijama koje su se gledale polako, jedanput tjedno - ovo je uglavnom strano tijelo. Nama je televizija bila ritual, ne test izdržljivosti živaca. Današnje mlađe generacije odrasle su, međutim, u svijetu fragmentirane koncentracije i pozornosti, kratkih formi i stalne eskalacije – ako nije intenzivnije od jučer, nije dovoljno dobro. Njima Skyscraper Live ima savršenog smisla. To je reality bez suza i dijeljenja ruža, sport bez bodova i sviranja himne dok neki lik zadihano drži ruku na srcu stojeći na postolju, drama bez scenarista i glumaca, koji mogu biti dobri, ali bogme i ne moraju. Osobno bih radije gledala i najgori šrot s ruba Netflixova kataloga jeftinih melodrama nego ovo, ali kužim publiku i kužim odakle stiže privlačnost.

Postoji li rješenje za ovaj problem?

I sad dolazimo do dijela koji svi najradije preskaču, ali ostaje kao neugodan kamenčić u cipeli – moralni aspekt cijelog Skyscraper Live spektakla i pridruženih mu sadržaja. Koliko god se uvjeravali da je riječ o profesionalcu, sportu i slobodnom izboru, ostaje činjenica da kao publika uživamo u napetosti koja proizlazi iz mogućnosti nečije tragične smrti. To nije novo, čovječanstvo to radi otkad je otkrilo tribine u gladijatorskim arenama i krvnike koji su rado nastupali na trgovima prepunim krvožedne rulje. No dosad nije bilo ovako dobro medijski dokumentirano. Bez montaže, bez zaštitne mreže fikcije, bez vremenskog odmaka. Ako padne, gledali smo. I to nas, koliko god se pravili fini, pomalo veseli.

Netflix će ići dalje. Bit će još live događaja, još adrenalina, još pokušaja da se publika prikuca uz ekran kao da se radi o prijenosu apokalipse. Pitanje nije hoće li to uspjeti – jer hoće – nego koliko smo daleko spremni ići prije nego što shvatimo da smo se pretvorili u publiku koja navija dok netko visi nad ponorom. A to pitanje, nažalost, ne rješava ni algoritam, ni pretplata, ni gumb ‘nastavi gledati’. Ja ne znam što ga rješava. Vi?