U vremenu u kojem se svakodnevica sve više odvija u ritmu ubrzanja, fragmentacije i stalne dostupnosti, pitanje vremena prestaje biti apstraktna filozofska kategorija i postaje ključno iskustveno, političko i ekološko polje. Upravo iz te potrebe za drugačijim odnosom prema sadašnjosti, trajanju i pamćenju nastaje novi kustoski program Likovnog centra Grada Zagreba za 2026. godinu, Sedimenti vremena – Mikrotemporalne ekologije, koji polazi od pretpostavke da vrijeme nije neutralna pozadina događaja, nego aktivna sila koja oblikuje percepciju, odnose i načine postojanja.

Ciklus od pet izložbi, koji je osmislila nezavisna kustosica Sabina Oroshi, otvara armenska multimedijalna umjetnica Gohar Martirosyan izložbom Being with Time, radom koji poziva na zadržavanje, pažnju i suočavanje s krajolicima obilježenima traumom, raseljavanjem i ekološkim nestankom. Izložba se otvara 5. veljače i traje do 26. veljače, a tim povodom s kustosicom razgovaramo o konceptu programa, drugačijim oblicima pažnje koje on predlaže u vremenu ubrzanja te o ulozi suvremene umjetnosti u promišljanju ekoloških i društvenih kriza.

Novi program Likovnog centra u 2026. gradite oko pojma vremena kao iskustva, ne kao apstrakcije. Što vas je potaknulo da vrijeme postavite u središte kustoskog koncepta Sedimenti vremena – Mikrotemporalne ekologije i na koji način ciklus od pet izložbi odgovara na svakodnevnu "logiku ubrzanja"?

Vrijeme je nešto toliko svakodnevno i prisutno da ga rijetko promatramo kao iskustvo. Upravo iz tog razloga činilo mi se važnim uzeti ga kao polazište kustoskog programa. Moj interes se dodatno produbio kroz čitanje knjige On Slowness: Toward an Aesthetic of the Contemporary Lutza Koepnicka, u kojoj se usporenost promatra kao estetski i spoznajni okvir. On u knjizi pokazuje kako usporavanje može otvoriti prostor za pažnju, zadržavanje i složenije razumijevanje sadašnjosti, u kojoj se istovremeno susreću prošli, aktualni i budući procesi.

Paralelno s tim, u svom istraživanju često se oslanjam na nezapadnjačke teorije i svjetonazore koji vrijeme ne razumiju linearno, već kao cikličan, relacijski i situiran proces. Ove perspektive potaknule su me da razmislim o tome kako usporavanje može postati kustoska praksa, odnosno kako izložbe mogu stvoriti uvjete za drugačiji odnos prema vremenu. U brojnim kozmologijama vrijeme se ne odvaja od prostora, tijela i prirodnih ritmova, pa me zanimalo kako oblikovati izložbeni prostor kao mjesto zadržavanja, osluškivanja i postupnog otkrivanja. Pet izložbi tako tvore cjelinu u kojoj svaka donosi drugačiji način doživljaja vremena, ali zajedno otvaraju prostor za usporenu i pažljivu percepciju.

Ciklus otvara izložba Being with Time armenske umjetnice Gohar Martirosyan. Zašto je upravo njezina umjetnička praksa bila važna kao početna točka programa i što njezini radovi mogu otvoriti gledatelju u odnosu prema krajolicima i povijestima koje su nestale ili postale nedostupne?

Izložba Being with Time Gohar Martirosyan bila je jasna početna točka programa; smatrala sam važnim da program započne radom koji zahtijeva zadržavanje i suočavanje. Martirosyanina izložba ne uvodi publiku u temu vremena postupno, već odmah postavlja visoku mjeru pažnje i odgovornosti. S umjetnicom sam imala priliku intenzivnije surađivati tijekom njezina sudjelovanja u rezidencijalnom programu u kojem sam surađivala kao kustosica. Taj proces rada izbliza omogućio mi je dublje razumijevanje njezina načina razmišljanja, osobito u odnosu na vrijeme kao bitne kategorije njezine umjetničkoj prakse.

U jednom od javnih razgovora s umjetnicom posebno me dojmila njezina formulacija da njezin rad nije spor, nego dug. Ta mi se razlika učinila iznimno preciznom i važnom, jer ona ne govori o usporavanju kao estetskoj gesti, već o vremenu koje se proteže izvan ljudske mjere. Rad gradi oko vrste trajanja koje je geološko i koje se ne može sažeti u iskustvo jednog pogleda ili jednog boravka u prostoru. Njezini radovi otvaraju krajolike obilježene traumom, raseljavanjem i eksploatacijom, no važno je istaknuti da ih u svojoj praksi ne tretira kao završene ili zatvorene povijesne epizode, niti moralizira procese koji su do tih stanja doveli.

Umjesto toga, njezin rad spekulira o procesima koji i dalje traju u tlu, u materiji, u sjećanju i u okolišu. Za gledatelja, njezina izložba može otvoriti drugačiji odnos prema mjestima i njihovim povijestima. Ta mjesta nisu predstavljena kao izgubljeni krajolici nostalgije, već kao aktivni sudionici vremenskih procesa koji nadilaze ljudske procese i percepcije vremena. Gledatelji u ovoj izložbi nisu pozvani da brzo razumiju ili "uhvate" radove, već da prihvate vlastite ograničenosti u odnosu na trajanja koje promatraju.

U svom se kustoskom radu često bavite odnosima između ljudskog i "više-od-ljudskog". Kako se ti odnosi u ovom programu konkretno prevode u izložbeni prostor i postav?

Odnose između ljudskog i više-od-ljudskog u ovom programu gradim kroz nelagodu. Kroz postave koji ne odgovaraju odmah na očekivanja gledatelja, već ga prisiljavaju da promijeni vlastiti tempo i način prisutnosti. Ta nelagoda nije provokacija, nego svjesna kustoska odluka koja proizlazi iz dugogodišnjeg rada na pitanjima skrbi, odgovornosti i odučavanja od ustaljenih načina gledanja i stvaranja znanja. U praksi to znači da izložbeni prostor ne funkcionira kao mjesto jasnog vođenja ili brze orijentacije, već kao situacija u kojoj se gledatelj mora zaustaviti, osluškivati i prilagoditi. Takvi postavi zahtijevaju spremnost na gubitak kontrole, nešto što u svakodnevnom životu često pokušavamo izbjeći.

Upravo u tom pomaku, u tom "ne-ugodnom" trenutku, otvara se odnos prema procesima koji nadilaze ljudsku mjeru, bilo da se radi o geološkom trajanju, ekološkim sustavima ili autonomnim zvučnim i tehnološkim strukturama. Kao primjer mogu navesti nadolazeću izložbu Davora Sanvincentija, planiranu krajem godine. U njegovom radu zvuk preuzima primarnu ulogu i oblikuje uranjajući, sanjarski ambijent u kojem se vizualno i auditivno iskustvo isprepliću. Slušanje postaje način ulaska u odnos s onim što nas okružuje i spremnost da nas dotaknu entiteti čiji jezici nadilaze naše.

Interdisciplinarnost, zvuk i otvoreni formati čine važnu okosnicu vašeg kustoskog rada. Što publika može očekivati u smislu osjetilnog iskustva i kako mediji poput pokretne slike i zvuka doprinose istraživanju sedimentnog sjećanja i "geološkog trajanja" krajolika?

Interdisciplinarnost u ovom programu znači susret različitih načina čitanja svijeta. Izložbe nastaju u dijalogu umjetničkih, poetskih, znanstvenih, ekoloških i tehnoloških praksi, pri čemu nijedno od tih polja nema povlaštenu poziciju. Svaka izložba rezultat je dugotrajnog procesa koji uključuje istraživanje, suradnje i rad na terenu, a ne samo produkciju i prezentaciju gotovih radova. Publika može očekivati osjetilno iskustvo koje se gradi kroz zvuk, video, objekte, sliku i prostornu situaciju.

akve se izložbe često nazivaju multimedijalnima, no multimedijalnost za mene ne znači zbrajanje različitih medija, već njihovo međusobno uvjetovanje. Različiti mediji aktiviraju različite načine percepcije i pažnje, a dobar pristup omogućuje da se ta raznolikost ne natječe, nego nadopunjuje. Takav će pristup biti vidljiv na proljeće, u izložbi Robertine Šebjanič u kojoj se zvuk, pokretna slika i materijalni elementi koriste kao međusobno povezani alati za istraživanje dugoročnih posljedica ratnih aktivnosti na morske ekosustave.

Video radovi prate spore, gotovo nevidljive procese kemijskog raspadanja i bioloških promjena na morskom dnu, dok zvuk uvodi podvodne snimke i frekvencijske slojeve te omogućuje pristup onome što je izvan vidljivog spektra. Izložbu ćemo graditi kao prostornu situaciju u kojoj publika postupno povezuje znanstvene podatke, osjetilne podražaje i materijalne tragove povijesti, čineći pojmove sedimentnog sjećanja i geološkog trajanja iskustveno razumljivima.

Iza vas je bogato međunarodno iskustvo. Što za vas znači voditi cjelogodišnji program u zagrebačkom Likovnom centru i kako planirate povezati lokalni kontekst s globalnim temama ekoloških i društvenih kriza, odnosno, kakav dijalog s publikom priželjkujete kroz ove "relacijske geste"?

Teme kojima se bavim u ovom programu nisu specifične za jedno mjesto, one su duboko globalne i danas prisutne u različitim kontekstima diljem svijeta. Upravo zato moje međunarodno iskustvo i dugogodišnji rad u kontaktu s kolegama i kolegicama na sceni smatram izuzetno važnima. Kroz te susrete i suradnje imala sam priliku izoštriti svoje teorijsko i kustosko razumijevanje ovih pitanja, jer sam često bila u dijalogu s onima koji aktivno oblikuju i razvijaju upravo ove narative na globalnoj razini, a koji se potom dalje prelijevaju, transformiraju i prilagođavaju različitim kontekstima.

Voditi cjelogodišnji izložbeni program u zagrebačkom Likovnom centru za mene je prije svega velika čast, ali i velika odgovornost. Veseli me povjerenje koje mi je Centar ukazao, kao i mogućnost da program razvijam dugoročno, promišljeno i u kontinuitetu, imajući u vidu kako posjetitelje tako i sam prostor i njegovu ulogu u kulturnom životu grada. Ono što me posebno nadahnjuje jest lokalni kontekst Rokovog perivoja. Park stvara svojevrsnu oazu, mjesto zatišja i prijelaza, unutar kojeg kroz izložbe možemo izgraditi jedan privremeni kozmos. Važno mi je da iskustvo izložbe ne završava izlaskom iz galerije.

Nakon susreta s radovima, posjetiteljima ne preostaje ništa više niti manje nego prošetati kroz park i ostati s onime što je izložba potaknula. Bilo mislima, osjećajima ili pitanjima koja se nastavljaju u hodu, u tišini, u vlastitom ritmu. Dijalog s publikom koji priželjkujem ne temelji se na brzom razumijevanju ili jasnim odgovorima, već na povjerenju u proces, u to da umjetnost može otvoriti prostor za zadržavanje, refleksiju i prisutnost, i da se upravo u tim tihim, gotovo nevidljivim pomacima gradi dublji odnos između izložbe, prostora i onih koji ga dijele.