"Donbas je bio pogodan 'prozor' za rusku invaziju, za ulazak rata u naš svijet." Tim riječima ruski pisac, pjesnik i esejist Sergej Lebedev (Moskva, 1981.) postavlja anamnezu aktualnog rata u Ukrajini, povezujući ga s neprocesuiranim zločinima 20. stoljeća i imperijalnim mentalitetom koji je preživio sovjetski raspad. U svojem najnovijem romanu Bijela dama (Fraktura, 2025., prijevod Antonio Milovina), Lebedev istražuje kako nekažnjena prošlost proždire sadašnjost, a Donbas pretvara u simbolički epicentar povijesnog zla koje se neprestano vraća.

Autor koji se godinama sustavno bavi posljedicama staljinističke ere i neprocesuiranih zločina prošlosti, istaknuti kritičar Putinova režima, zbog čega je bio prisiljen napustiti domovinu i već godinama živi u progonstvu u Njemačkoj, radnju svojeg novog romana smješta u srpanj 2014. U središtu je napušteno rudarsko okno, masovna grobnica žrtava nacističkih i sovjetskih zločina i metafora "okamenjenog zbora" koji upozorava na opasnost nekažnjenog zla.

Lebedev je Bijelu damu predstavio na nedavno održanom Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, a tim povodom u ovom razgovoru za tportal proveo nas je kroz bolne teme kojima se bavi u romanu, od moralnog propadanja društva koje ignorira vlastite zločine, do mehanizama kojima nekažnjivost postaje dio kolektivne svijesti. Sergej Lebedev ne nudi laka rješenja, ali njegov glas snažno odjekuje kao upozorenje: bez suočavanja s prošlošću, povijest je osuđena na ponavljanje svojih najmračnijih ciklusa.

U kontekstu ruske povijesti, Donbas opisujete kao "ukleto" mjesto, regiju u kojoj su nacisti počinili zločine koje su sovjeti zataškali i zabetonirali, te nastavili raditi strahote, "a isto čini i sadašnja vlast". Koja je, po vašem mišljenju, dublja simbolika Donbasa kao poprišta neprekinutog povijesnog zla i kako ta "ukletost" oblikuje njegovu budućnost?

Rudarska regija sama je po sebi uvijek ekološka katastrofa. Ondje se uništavaju prirodne veze, priroda umire, tlo propada; to je prostor na rubu kolapsa, mjesto gdje su se ljudi na određeni način navikli na smrt, jer je rudarenje ugljena jedna od najopasnijih vrsta rudarskog rada. Donbas, odnosno Donski ugljeni bazen, kako mu i samo ime kaže, dijelom je sovjetski konstruiran identitet; ondje nema mnogo ljudi čije su obiteljske povijesti duboko ukorijenjene u to tlo. Upravo zbog ta dva razloga Donbas je pogodan "prozor" za rusku invaziju, za ulazak rata u naš svijet. Danas, nakon više od deset godina ruske okupacije, to je, naravno, prostor bez budućnosti: stanje infrastrukture (u golemom gradu Donjecku praktički nema vode) pokazuje da okupatorskoj Rusiji ta regija nije potrebna; ona je bila tek odskočna daska, vrata kroz koja je rat ušao.

Više ste puta istaknuli da je 1991. propuštena prilika za simboličku i pravnu transformaciju ruskog društva kroz potpuno otvaranje arhiva represivnog aparata. Što je spriječilo da se u Rusiji dogodi nešto slično Istočnoj Njemačkoj, gdje je otvaranje arhiva Stasija bilo preduvjet za suočavanje s prošlošću i društvenu reintegraciju? Bi li takav čin doista promijenio kasniji tijek tranzicije?

Zvuči gotovo nevjerojatno, ali ruski disidenti i liberali u doba perestrojke prvenstveno su se protivili kaznenom progonu sovjetskih zločinaca i otvaranju tzv. operativnih arhiva KGB-a, dakle objavljivanju imena agenata. Kad se o tome dublje promisli, prolazi vas jeza: ljudi koji su sami trpjeli pod tim režimom na kraju su postali njegovi (nevoljni) branitelji. Disidenti su tvrdili da moramo biti humani, da bi lustracija bila lov na vještice… Posljedica je bila da se nikada nije ozbiljno pokušalo privesti pravdi zločinačku državu i njezin represivni aparat. A postojala je društvena potražnja za time: više od polovice ruskih građana u vrijeme tranzicije podržavalo je mjere tranzicijske pravde.

Ipak, prevladala je ideja komemoracije – obilježavanja žrtava bez kažnjavanja počinitelja – kakvu je zagovaralo društvo Memorial. Čini mi se da je iza toga stajao strah od izravnog i otvorenog sukoba s državom, specifično disidentski strah od političke akcije, premda je upravo pitanje odgovornosti za sovjetske zločine bilo najvažnije u postsovjetskoj Rusiji. Ne možemo sa sigurnošću reći koliko bi kažnjavanje sovjetskih zločinaca promijenilo tijek povijesti. Ali mislim da bi promijenilo jednu presudnu stvar: vratilo bi razumijevanje vrijednosti ljudskog života. A upravo zanemariva vrijednost ljudskog života, koja nikada nije vraćena na svoju "normalnu" razinu, i danas održava Putinovu diktaturu.

Pišete o "okamenjenom zboru žrtava nacističkih i sovjetskih režima iz rudničkih jama" koji pokušava ispričati svoju priču kao upozorenje. Koja je, po vama, uloga tih "glasova" povijesti u današnjem društvu i što nam oni prvenstveno žele poručiti o nekažnjenim zločinima?

To je, u pravilu, dio samog zločina: želja zločinca da sakrije svoja djela. Da ih prikrije, ukloni tragove. Da učini sve kako bi tijela nestala. Da svjedoci zašute ili i sami nestanu. Da se sve uredi tako da je ljudima, svijetu, jednostavnije ne primijetiti, ne pridavati značaj. Važno je shvatiti da smo u svojoj svakodnevici uvijek bliži zločincu, masovnom ubojici, jer nam je emocionalno ugodnije ne vidjeti, ne reagirati. A glasovi mrtvih podsjećaju na to da se vrlo lako, bez ikakva napora, možeš naći na strani ubojice. Biti na strani žrtve uvijek zahtijeva napor. Moramo izaći iz vlastite svakodnevice i pogledati zlu u oči.

U kontekstu ratova u Čečeniji, tvrdite da je upravo odgovornost za te ratne zločine trebala biti središnji politički zahtjev protiv Putina, a ne pitanje korupcije ili izbornih prijevara. Zašto smatrate da je izostanak tog zahtjeva bio ključna pogreška ruskog građanskog društva i oporbe?

Jer je rat protiv Čečenije sam po sebi bio zločin. On je Rusiju vratio na put carstva – i to još za predsjednika Jeljcina, 1994., s prvim ispaljenim mecima. Prvi čečenski rat tada je opisan kao "pogreška", odstupanje, tragedija, što se ipak tumačilo tako da Rusija nije suštinski skrenula s puta demokratskog razvoja. No upravo je taj rat značio suprotno: Rusija će biti agresivna. Rat kao zločin: etničko čišćenje, masovna ubojstva civila, sustavno i plansko uništavanje civilne infrastrukture.

Ruska se vojska tada borila protiv samog čečenskog naroda, pretvarajući se u kaznene postrojbe. Ako takvi zločini ne postanu jezgra političke agende oporbe, moral zemlje duboko se i gotovo nepovratno razara. A u situaciji moralnog raspada otpor diktaturi postaje nemoguć. Ruska je oporba zapravo izgubila već tada – onoga trenutka kad je odbila sustavno zahtijevati pravdu za Čečene i za Čečeniju.

Aktere rata koji dolazi s istoka opisujete kao "zombije" koji žele zaustaviti vrijeme i vratiti izgubljenu veličinu. Možete li detaljnije objasniti ovaj koncept "zombija" kao manifestacije ruskog totalitarizma i kako se on razvija kroz samodecepciju ruskog društva?

Sovjetski je projekt bio, u ideološkom smislu, totalitarna utopija. Njegov legitimitet počivao je na budućnosti – na iluzornom prostoru (ne)dostižnog komunizma. Strijela vremena, strijela povijesti, bila je usmjerena prema naprijed, a državno se nasilje u sadašnjosti opravdavalo potrebom uklanjanja prepreka na putu prema toj budućnosti. Današnja ruska vlast svoj legitimitet crpi iz prošlosti i teži prošlosti.

Ona nema nikakvu viziju budućnosti, nego provodi sinkretički konzervativni projekt koji se opire vremenu i modernosti. To nije toliko manifest totalitarizma koliko manifest apsolutne, sadržajne PRAZNINE ruske ideologije: ona može jedino reći 'NE' modernosti, biti samo 'ANTI', bez sposobnosti da ponudi bilo što, jer ništa i ne može ponuditi. U tom smislu riječ je o zombijskoj državi – krvožednom stvorenju bez mozga i bez duše, koje ima samo nagon da proždire i uništava.

Mit o Rusiji je, dakle, itekako živ i neće proći sam od sebe. S obzirom na desetljeća propagande koja je uvjeravala javnost da "postoji Rusija i sve ostalo", smatrate li da rusko društvo prepoznaje istinsku prirodu tih "zombija" ili ostaje zarobljeno u mitu – poput zombija koji ne znaju da su zombiji?

Nisam siguran da se pojam društva uopće može primijeniti na Rusiju u njezinu sadašnjem stanju. Ne bih ga tako lako upotrijebio. Invazija velikih razmjera 2022. pokazala je da u Rusiji ne postoje javne institucije koje bi mogle funkcionirati kao zaštitni mehanizmi ili osigurači. Ne radi se o tome da ih je Putin uništio – one nikada nisu ni postojale, baš kao što nikada nije bilo istinski neovisnih sindikata ili vjerskih institucija. A 2022. čitava se javna scena ponašala poput vjetrokaza, okrećući se kako je puhao politički vjetar. Zbog toga mi se čini da ruski građani ne shvaćaju koliko su antisocijalni, jer žive u društvu u kojem prevladavaju cinizam i prilagodbeni mehanizmi.

Živite u Njemačkoj, zemlji koja je prošla kroz vlastito iskustvo suočavanja s prošlošću. Što vam taj primjer govori o mogućnostima i granicama ruskog društva – i vidite li u europskom kontekstu dovoljno političke i moralne volje da se pomogne Rusima koji misle poput vas?

Zapravo, u današnjoj Njemačkoj, gdje je AfD prvi put u anketama dosegnuo najvišu razinu potpore među svim strankama, može se reći da nijedna politika sjećanja, nijedne mjere provjere i pročišćavanja ne mogu biti djelotvorne zauvijek; sve ima svoj vijek trajanja. Putin, iskusan manipulator strahom, vješto koristi tu situaciju kako bi promijenio izbornu sliku Europe: fragmentirao tradicionalni centar, pomaknuo ravnotežu istodobno ulijevo i udesno te radikalizirao i polarizirao političku arenu. U ovoj situaciji, barem kad je riječ o Njemačkoj, zasad ne vidim dovoljnu spremnost da se obrane vlastite vrijednosti i ustavni poredak.

Puno se toga govori, riječi je puno, i postoji osnovno razumijevanje prijeteće opasnosti, ali reakcije političke klase djeluju tromo. Pitanje podrške Rusima koji su protiv rata zasad nije presudno ni osobito relevantno. Mnogo je važnije postojanje izravne političke volje da se ruskoj agresiji odupre svim sredstvima, bez obzira na oblik koji poprima: dronovi, kibernetički napadi, povrede zračnog prostora. Potrebna je odlučnost i spremnost dati zapovijed za uporabu smrtonosne sile, ako bude nužno.

Tvrdite da je postsovjetska povijest Rusije logičan nastavak "sovjetske nekažnjivosti". Kako se ta nekažnjivost očituje u razdvajanju zločina od počinitelja, pri čemu nastaje iluzija da su oni posljedica "sudbine" ili "povijesnih okolnosti", a ne nasilne državne mašinerije? Što smatrate ključnim za razbijanje te iluzije?

Općenito se sovjetska povijest 20. stoljeća može opisati, parafrazirajući Dostojevskog, kao "zločin bez kazne". Čini mi se da je jedan od najstrašnijih rezultata sovjetske vladavine nestanak same ideje da je potrebna etička reakcija na teške zločine koje počini država. Tijekom trideset godina postsovjetske povijesti stalno promatramo kako, uvjetno rečeno, etičko 'paljenje' ne funkcionira: ljudi vide zločine – primjerice masovna etnička čišćenja u Čečeniji – shvaćaju što gledaju… i ništa se ne događa. A riječ je o devedesetima, vremenu kada je još bilo moguće prosvjedovati. Ipak, nema prosvjeda. Duša nije povrijeđena, savjest nije ranjena. A kako prevladati tu etičku apatiju – to je pitanje svih pitanja, na koje ni sam ne znam odgovor.

Sovjetsko nasljeđe nekažnjenih zločina neprestano se, kažete, vraća u današnju Rusiju. Postoji li, po vašem mišljenju, trenutak nakon kojeg društvo postaje trajno obilježeno nekažnjivošću i više nema snage za moralni obrat?

Volio bih vjerovati da ne postoji točka bez povratka kada je riječ o moralnoj transformaciji. Međutim, u slučaju Rusije "nekažnjivost" se ne odnosi samo na zločine koje je počinila država. Riječ je i o nekažnjivosti imperijalne, kolonijalne nacije koja sustavno i institucionalno tlači druge narode unutar Ruske Federacije – i uopće nema želju o tome razmišljati. Ruska je kultura jedina među velikim imperijalnim kulturama svijeta koja nikada nije prošla reviziju svojeg kolonijalnog kanona niti proživjela dekolonijalnu analizu.

To je prava nekažnjivost! A, nažalost, ruski kulturni akteri, osobito starija generacija, nemaju namjeru djelovati ili promišljati u tom smjeru. Oni možda jesu protivnici Putina, ali su u srcu imperijalisti, ne žele priznati kolonijalnu odgovornost niti razumjeti da je Rusija konglomerat naroda okupljenih silom i da je jedino nasilje održava na okupu; to je, čini se, povijesna sudbina Rusije.

Neki tvrde da bi rat u Ukrajini mogao potrajati desetljećima. Slažete li se s tim mišljenjem i, ako da, kako mislite da će tako dugotrajan sukob oblikovati živote ljudi i kolektivno pamćenje i Ukrajinaca i Rusa?

Ruska agresija na Ukrajinu trajat će – u ovom ili onom obliku – sve dok je Putin živ. Što prije napusti ovaj svijet, to su veće šanse za mir. No čak i njegova smrt ostavit će pred nama veliko pitanje: kako demobilizirati ili razoružati samu Rusiju. To će biti jedno od ključnih političkih pitanja 21. stoljeća.