Pisac je uvijek, htio to ili ne, u određenoj mjeri glavni lik vlastite fikcije. Kolikogod se skrivao, uvijek je prisutan – pitanje je to samo distance. U svojem novom romanu 'Pisma iz Pekinga' (Mozaik knjiga, 2025.), novinar i književnik Vid Barić potpuno briše granicu između života i literature: njegov je protagonist – novinar i književnik Vid Barić.

Zarobljen u beskrajnom ciklusu 'rudarskog' internetskog novinarstva, progonjen duhovima prošlosti i gurnut u stanje permanentnog umora, otuđenja i tehnofobne fiksacije, fragmentiran je na desetine različitih verzija sebe koje stvaraju kakofoniju i unutarnje nemire. Dok opsesivno pokušava pronaći 'pravi jezik' za prekid intimne veze, kao jedini izlaz iz tog egzistencijalnog i profesionalnog labirinta vidi bijeg u Peking, na posao u redakciji međunarodne radiopostaje – odlazak koji je istovremeno prilika života i 'posljednje mjesto na koje zaista želi otići'.

Rođen 1988. godine u Rijeci, Barić magistrirao je kulturalne studije na riječkom Filozofskom fakultetu, a široj se publici predstavio nagrađenom reportažom 'Tko je tajanstveni podravski dobročinitelj?' (Nedjeljni Jutarnji, nagrada Fra Ma Fu 2018.). Nakon poluautobiografskih proznih crtica okupljenih u knjizi 'Fiumanski, opet lažeš' i zbirke reportaža 'Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče', ovaj sad već bivši novinar – novinarstvo je u međuvremenu zamijenio političkom komunikacijom – u međuvremenu i dramski pisac (napisao je tekst za predstavu 'Tvrda kohabitacija'), dugogodišnji pasionirani snowboarder i fotograf, u svojem se trećem književnom naslovu okreće radikalnoj autofikciji: bez zadrške secira svoj profesionalni i privatni život, piše o propasti novinarstva, nemoći izražavanja, ljubavnim fijaskima i društvu koje se urušava u cinizam i površnost.

Njegova nova knjiga nije samo kronika medijskog cinizma, dapače; riječ je ponajprije o duboko intimnom pokušaju pronalaska govora kojim bi mogao objasniti svoj život. U povodu nove knjige, s autorom smo razgovarali o odlasku iz novinarstva u politički PR, književnosti koja zabija koplje u samoga autora te ljubavi i autoironiji kao možda posljednjem načinu da se preživi introspekcija.

Rođeni ste u Rijeci, magistrirali kulturalne studije, afirmirali se kao reporter i pisac, a danas radite u političkom PR-u. Kad gledate taj luk, od nagrađene reportaže o podravskom dobročinitelju, preko književnih polemika, do rada u stranci, kako ga vidite?

Ne doživljavam ga kao niz nasumičnih zaokreta nego kao kontinuitet. Sve te pozicije vezane su uz istu temu: što jezik radi s realnošću i kako kreira pozicije moći i identiteta. Reportaža me naučila tražiti priču, književnost mi je dala prostor da je dekonstruiram dok je PR područje u kojemu se može vrlo brzo vidjeti kako riječi i narativi oblikuju percepciju javnosti, utječu na ponašanje i odluke ljudi, pa čak i stvaraju 'stvarnost' u kojoj društvo živi. To je istodobno uzbudljivo i zastrašujuće. Ali da budem sasvim jasan: ja se prije svega osjećam kao novinar i žalim što se nisam uspio zadržati u njemu.

Što vas je 'otjeralo'?

Uvjeti rada u novinarstvu, kao i model rada koji je trenutačno aktualan u medijskoj industriji, nikako nisu odgovarali mojem duhu. Zauvijek ću žaliti što nisam bio rođen prije internetskog doba. Mislim da bih se bolje snašao u takvom novinarstvu, da bih obišao pola svijeta i da bih imao značajnu novinarsku karijeru. Ovo današnje sjedenje po redakcijama, neprestano kucanje tekstova i pomama za brojkama jednostavno me ne zanimaju. Štoviše, prezirem ih. Makar, treba reći, ima i tu svijetlih točaka, ima ljudi koji rade sjajan novinarski posao na portalima, megapikselima unatoč. Svaka im čast, ja nisam znao biti toliko snažan. Moguće je da se nisam ni znao izboriti za svoje mjesto. Da, u tome bi mogao biti čitav problem. Mislim da jednostavno nisam takav tip.

Postoji li više ikakva nada za autorsko novinarstvo? U 'Pismima iz Pekinga' internetsko novinarstvo opisujete kao 'rudnik' u kojem novinari prekapaju sadržaj umjesto da ga stvaraju, a ekrani s brojkama diktiraju sve odluke. Kao netko tko je prošao i redakcije i politiku, gdje danas vidite veći deficit istine i morala – u medijima ili u politici?

Ne vjerujem da je deficit istine i morala monolitno 'više u medijima' ili 'više u politici'; oba sustava su u interakciji i hrane jedan drugoga. Što se tiče autorskog novinarstva, ono je definitivno na samrti i nestat će kada bude nestalo i zadnje printano izdanje u ovoj zemlji. Naime, ako govorimo striktno o komercijalnim medijima, uvjeren sam da ozbiljno autorsko novinarstvo i dalje postoji većinom u novinama, gdje vlada drugačija logika rada i postoje uvjeti sličniji onima iz svijeta koji je ostao iza nas, a u kojemu je novinarstvo, za razliku od danas, bilo uzbudljiva i cijenjena profesija.

Zašto su portali izgubili taj kapacitet? Je li stvar u nedostatku novca, lošim uredničkim politikama ili je ipak riječ o promjeni u samoj publici?

Mislim da se radi o kombinaciji svega toga, ali prije svega o načinu na koji su portali nastali i kako su se razvijali – brzo, bez infrastrukture i ozbiljne strategije. Portali danas nemaju ispunjene ni elementarne uvjete da bi se netko doista mogao baviti novinarskim poslom; primjerice, nemaju vozni park ili službu za putovanja, u kojoj će novinar otvoriti putni nalog kad treba otići na neko putovanje, vidjeti nekoga ili nešto, pa o tome napisati tekst. U posljednjoj redakciji web portala u kojoj sam sjedio osjećao sam se kao neprijatelj jer sam – zamislite! – izlazio na teren.

Vratio bih se s vlastitom pričom, a dočekao me osjećaj da je poželjnije ostati za stolom i prepisivati tuđe tekstove jer ćeš ih tako objaviti više nego da odeš na teren i vratiš se s jednim autorskim tekstom. Moje iskustvo s portalima govori da tamo u većini sjede dobri ljudi, neki zaista sjajni novinari, ali oni se u tim uvjetima teško mogu baviti ozbiljnim poslom. Osim toga, na svakom portalu na kojemu sam se zatekao jedan novinar radi posao za barem trojicu, ili četvoricu. To naprosto nisu uvjeti rada u kojima može nastajati kvalitetno autorsko novinarstvo.

Zanimljiva je epizoda s reportažom o ilegalnim partyjima u vrijeme lockdowna, nakon koje su vas prozvali drukerom. Gdje je, po vama, granica između profesionalne nužde i moralne odgovornosti u izvještavanju o nečemu?

Ta granica leži u proporcionalnosti i kontekstu. Ako izvještaj iznosi činjenice koje su u javnom interesu, to je profesionalna obaveza, ali način izvještavanja mora minimizirati nepotreban senzacionalizam i štetu onima o kojima se eventualno piše. U slučaju ilegalnih partyja za vrijeme lockdowna, za mene je stvar bila prilično jasna. U doba najvećeg lockdowna u povijesti svijeta u Zagrebu su se, i to u garaži Ministarstva zdravstva, održavali ilegalni rave tulumi. Naravno da je to novinska tema i da je javnost o tome trebala znati. Nemam nikakvih dvojbi oko toga. Osim toga, bila je to sjajna prilika za dobar novinski tekst, a ja sam stvarno volio pisati dobre novinske tekstove.

Ipak, kako se kao autor nosite s odgovornošću koju pisana riječ nosi; je li ona za vas više oružje ili teret?

Za mene je ona prvenstveno prostor bijega; pišući, tražim onaj osjećaj u kojemu više ne postojim ja u stvarnom svijetu, samo na papiru. Riječ je o svojevrsnom blaženstvu, o nevjerojatnom prostoru slobode koji nisam iskusio prije negoli sam počeo pisati autofikcijske tekstove. Taj eskapizam u tekst, u protagonista koji nisam ja, ali opet jesam ja, to je nešto najuzbudljivije što sam osjetio u dugo, doista dugo vremena. I u tom stanju čovjek ne razmišlja o 'oružju' ili 'teretu', već samo o istinitosti, ili 'istinitosti' onoga što piše.

Gdje povlačite crtu između angažmana i kompromisa?

Ako govorimo o pisanju autofikcijskog romana, jedini 'moralni kompas' o kojemu razmišljam jest da o sebi, svojim iskustvima, pa i o drugim ljudima pišem s rukom na srcu, a ne s nožem u zubima.

U knjizi se posebno zadržavate na 'književnoj polemici desetljeća', gdje hrvatsku kulturnu scenu opisujete kao eho-komoru koja reagira 'cipelarkom'. Postoji li po vama uopće zdravo okruženje za polemiku ili smo društvo koje se radije pozicionira na barikadama nego da vodi argumentirani dijalog?

Mislim da je lako složiti se s tezom da danas nedostaje kulture argumentacije ili polemike te da se brzo prelazi u moralno etiketiranje umjesto u složeni dijalog. I točno je; dio te kulture dolazi i slijeva. Koliko god ljevičare živciralo kad im se to kaže. I sam sam to osjetio tijekom spomenute 'književne polemike desetljeća', o kojoj pišem u romanu. Čini mi se da su ljudi danas skloniji penjati se na barikade i vikati uvrede, pa čak i oni koji se diče tolerancijom ili širinom pogleda, nego razgovarati. Ljevica definitivno nije ostala imuna na to i ja želim pisati i govoriti o tome. I dobro je da nas ima još; raduje me to što se naša poznata spisateljica u svojoj novoj zbirci priča također dotakla problematike pravedničkih ljevičarskih hajki, čiji ishodi mogu biti svakakvi. Pa i krvavi. Mislim da je važno za ljevicu da se suoči sa svojim problemima i da se govori o njima. Kultura otkazivanja i pravedničke hajke jedan su od tih problema.

Kad danas gledate na svoju ulogu u toj polemici, osjećate li se dijelom odgovornim za lomove i prekide koje je izazvala ili mislite da je to bila nužna cijena otvorenog govora?

Moja je uloga bila provokatorska – provokacija je ipak u samoj srži polemike. No nisam očekivao da će ljudi okretati glavu od mene. Ali ništa novo na ljevici; mi smo oduvijek imali problem s međusobnim koškanjem. No treba znati – dok mi lajemo jedni na druge, tvrda desnica zabranjuje nam umjetničke festivale i maltretira novinare, a kapitalisti nam i dalje otimaju značajnu količinu vrijednosti rada i trpaju je u svoje džepove. To bi nam trebala biti tema.

Autofikcija u 'Pismima' ide do krajnjih granica: pitate se zašto ne možete pisati ni o čemu drugome osim o sebi. Je li ta opsesija zapravo paradigma cijelog vašeg pisanja: ne možete prestati kopati po vlastitom iskustvu? U tom kontekstu, što je za vas 'prava' književnost?

Točno je da u 'Pismima' pišem upravo o samom činu pisanja tog romana. Zabavljalo me to probijanje tzv. četvrtog zida. Propitujem čemu sve to pisanje, pokušavam mu pronaći neki smisao i stalno se pitam: 'Zašto mogu pisati samo o sebi?' ili 'Tko će to čitati?'. Mislim da je to vrlo važno za autofikciju, čini mi se da iz nje neprestano mora probijati neka sumnja. Već dugo vremena za mene je jedina 'prava' književnost ona iza koje naslućujem proživljeno iskustvo.

Pritom mi je svejedno piše li se u romanu o abortusu, o školovanju na fakultetu ili o, što ja znam, kriketu. Ako naslućujem da iza književne egzistencije stoji proživljeno iskustvo autorice ili autora koji pišu o tome, smatrat ću tu književnost relevantnom. Čini mi se da je prošlo vrijeme književnosti koja nam daje pristup nekim izmišljenim, fantastičnim svjetovima ili okvirima. Budući da danas živimo u izmišljenoj stvarnosti – moglo bi se reći u medijski posredovanoj fikciji; bodrijarovski rečeno, u svojevrsnom simulakrumu – ostaje nam da istinu tražimo u literaturi. Uostalom, fiktivni junaci ionako mogu prolijevati samo fiktivnu krv, uglavnom bljutavu. Koga to više zanima?

U romanu nostalgija djeluje kao pogonsko gorivo, ali i kao uteg koji sprječava promjenu. Jeste li osobno skloniji vjerovati da prošlost daje smisao sadašnjosti ili osjećate da vas to vraćanje unatrag ponekad drži zarobljenim, nesposobnim da krenete dalje?

Nostalgija je dvosjekli mač – ona itekako može biti kreativni rezervoar, ali i zamka. Osobno sam vrlo nostalgičan čovjek, neprestano zagledan u prošlost, totalno jedan od onih 'prije je bilo bolje' ljudi, ali i svjestan da me nostalgija može 'zaključati' postane li idealizacija koja sputava akciju. Zato je važno stalno preispitivati njenu funkciju. Ali nikada je se ne bih odrekao; nostalgija mi pomaže utoliko što mi poručuje da život ima smisla. A meni takva poruka treba svaki dan.

Središnji emotivni odnos, onaj s Evom, opisujete kroz psihologiju privrženosti – anxious i avoidant. Znači, ništa više od romantičarskih mitova o 'srodnim dušama'; da bismo razumjeli odnose, trebamo li danas psihološke modele?

Mislim da se odnosi – prijateljski, obiteljski, ljubavnički i ljubavni – u ovom svijetu sve više kompliciraju i da je psihologija privrženosti dobrodošao prilog raspravi koji može pomoći u raspetljavanju svih tih čvorova na koje nailazimo u međusobnim interakcijama. S tom sam se teorijom upoznao tek nedavno, ali mi se čini da nudi praktičan alat za razumijevanje odnosa, iako je – barem po mojem laičkom mišljenju – previše usmjerena na traume u najranijem djetinjstvu. S druge strane, ne mislim da treba u potpunosti odbaciti romantičarske mitove: oni hrane imaginaciju, možda nam i pomažu da lakše preživimo i da svaki dan guramo naprijed. Zato su mi neizmjerno važni.

Cijelim tekstom provlači se motiv propasti – medija, prijateljstava, ljubavi, pa i čitavog društva. Nije li u toj poziciji i određena udobnost? Je li lakše opisivati kraj nego se boriti za početak?

Ne vidim za koji bih se početak mogao boriti kad sve oko mene sugerira da je stigao kraj, na svim poljima. Ali ljude to ne zanima, što razumijem i što je u redu. Ali ni mene, u takvim okolnostima, ne zanima pisati o nekakvim 'počecima'. To bi tek predstavljalo udobnost. Pisati o 'počecima', o nekakvom 'boljem sutra', imaginirati, dakle, neke bolje svjetove i prodavati maglu dok zapadna civilizacija doslovno više ne postoji – a ja doista smatram da se civiliziranim ne može nazvati svijet koji se ovako odnosi prema genocidu u Gazi – e, to bi tek bilo deplasirano. Mi smo na kraju, i taj kraj je ono o čemu treba pisati; sve drugo su self-help trabunjanja i zatvaranje očiju.

Doomsday Clock – sat sudnjeg dana – trenutno pokazuje 89 sekundi do ponoći, što je najbliže 'katastrofi' otkako taj sat postoji. Apokalipsa je tu, mi već živimo 'kraj', ali smo ga u neoliberalnom maniru fetišizirali, komodificirali i prodajemo ga kao da je šećerna vata. Dakle nije nam važno što nam je katastrofa na vratima; važno nam je samo koliko ćemo na njoj profitirati. Srećko Horvat o tome sjajno piše u djelu 'Poezija iz budućnosti'.

Postavljate i pitanje tko će se toj propasti narugati, a tko će je slijepo pratiti: gdje vi danas vidite prostor otpora?

Vidim ga samo u pisanju. Nije to neki otpor, ali je i dalje otpor.

U kontrastu sa složenim odnosima sa ženama, muška prijateljstva u romanu djeluju kao utočište, prostor podrške i razumijevanja. Istodobno pišete o sebi s brutalnom iskrenošću, priznajući opsesije i destruktivne obrasce, pa se nameće pitanje: gdje povlačite granicu između hrabrosti i samoponiženja? I mislite li da čitatelji tu vašu ogoljenost čitaju kao književnost – ili kao reality show?

Dok sam pisao 'Pisma iz Pekinga', premda je roman vrlo osoban, nisam razmišljao o granici između 'hrabrosti' i 'samoponiženja'. Autofikcijsko pisanje za mene je eklatantna eskapistička praksa: kad tekst jednom 'proradi', više ne razmišljam o takvim stvarima, već makinalno zapisujem ono što mislim da tekstu treba, bez fige u džepu i bez straha od toga što će biti poslije, kad to netko pročita. Riječ je o gotovo ritualnoj praksi u kojoj, kad se jednom pokrene, nestajem i ja i svijet oko mene i ljudi o kojima pišem. Ostaje samo tekst i briga za ono što tekstu treba da bi bio dobar.

Vjerujem da većina čitatelja može razlikovati autentičnu proznu ogoljenost od reality efekta. Dio publike uvijek će preferirati skandal, ali mislim da ovo nije roman za njih i da će se – jednom kad shvate da je u 'Pismima' literatura ipak nadvladala trač (koji u ozbiljnoj autofikciji uvijek postoji, ali je stvar mjere i stila) – brzo okrenuti nečemu drugome. A znamo svi da imaju i čemu.

Unatoč opsesivnom tonu i teškim temama, kroz roman neprekidno probija autoironija – spremnost da se izrugujete vlastitim slabostima, od ljubavnih fijaska do profesionalnih poraza. Je li humor za vas obrambeni mehanizam ili možda jedini način da od pretjerane introspekcije ne poludite?

Već mi je nekoliko ljudi reklo da u romanu prepoznaju humor, što me, moram priznati, iznenađuje, jer osobno ne mislim da sam osobito duhovit. Ali ironičan jesam. Pretpostavljam da je taj humor trpak, da izbija između redaka i da sam ga koristio ponajprije kako bih si omogućio distancu i prostor za kritičko sagledavanje svog junaka i svega onoga o čemu pišem. U autofikciji je (auto)ironija važan alat jer sprječava autora da sebe, svoju (književnu) egzistenciju ili svog junaka shvaća preozbiljno. Iz toga se može roditi samo katastrofa – mislim na proznu katastrofu, ne na ovu stvarnu koju živimo i koja će nas uskoro dokrajčiti. Nažalost, autoironija nam tu neće biti od pomoći.