Zoran Kesić je stalno u akciji. U nešto više od dva mjeseca od posljednjeg nastupa u Zagrebu sa svojom, kako je naziva, 'nevjerojatnom priredbom' pod nazivom 'Priče i pjesme' uspio je odraditi nekoliko gostovanja u regiji, ali i isporučiti uobičajenu porciju svoje televizijske emisije '24 minute sa Zoranom Kesićem', uz nemilosrdno satirično seciranje srpske svakodnevice kojom dirigira, reklo bi se u Alanu Fordu, 'veliki meštar sviju hulja' Aleksandar Vučić.

Kesić na dva, pa i više paralelnih kolosijeka vozi već godinama, uz pouzdanu podršku ekipe poznate nam još iz kultnog Njuz.neta, ali i pouzdanu inspiraciju koju mu svakodnevno daje srpska stvarnost. Iako od početka podržava i aktivno sudjeluje u studentskim prosvjedima, na jednom od njih se suočio s ograđivanjem dijela studenata od njegova lika i djela – ne onih novosadskih, najizravnije pogođenih tragedijom u tom gradu, onih koji su ga zvali da na njima prozbori par riječi.

Uoči drugog i posljednjeg ovogodišnjeg gostovanja 'Priča i pjesama' u zagrebačkom Kinu SC-a, razgovaramo s Kesićem o nizu aktualnih tema, od srpskih prosvjeda koji su ponešto zamrli, preko stanja na svjetskoj komičarskoj sceni, pa do uzavrele atmosfere koja njega, kao i ostale srpske kulturnjake, posljednjih mjeseci čeka u Hrvatskoj.

Vraćate se u Zagreb nakon jedva dva mjeseca. Otkud tako brzo? Je li vas to Vučić konačno otjerao? Tabloidi će sigurno izvući neki naslov da ste spremni za bijeg.

Paralelno s našom emisijom '24 minute', nastupam pred publikom s mojim osobnim projektom, a zovem ga priredba 'Priče i pjesme'. Od tog Zagreba u listopadu, nastupao sam u Sarajevu, Tuzli, Osijeku, Skoplju… Jednostavno, zabavno mi je putovati po zemljama bivše Jugoslavije, upoznavati ljude i zabavljati sebe i njih, a ponekad mi se čini upravo tim redom – prvo sebe. U Zagrebu je puno ljudi u listopadu ostalo bez ulaznice i smatrao sam svojom domoljubnom dužnošću da se što prije vratim i ponovo provociram Hrvate.

Tabloidi u Srbiji, u pravu ste, vrlo revno prate moje nastupe u 'neprijateljskim zemljama' i obavještavaju svoje čitatelje o mojim ex-yu avanturama. Mislim da tu postoji i doza ljubomore jer njih mučenike nitko nigdje ne zove. Što im mogu kad nisu lijepi, duhoviti i karizmatični kao ja. A ne znaju ni pjevati.

Kad smo ga već spomenuli – a i nama se ne skida s portala – što kažete o najnovijoj Vučićevoj ideji da utrpa sve zemlje zapadnog Balkana u EU istovremeno?

Meni nije jasno koji vas to vrag tjera da se uopće bavite Vučićem? Ne možete li naprosto biti sretni što je on teret na leđima nama u Srbiji, a ne vama u Hrvatskoj. Ili su vam vaši lideri toliko dosadni pa morate viriti u naše dvorište. Meni ta ideja 'Europo, primi nas sve zajedno, istovremeno' djeluje kao one neke 'genijalne' ideje koje ti se rode u nekoj pijanoj noći u kafani, pa se sutradan onako mamuran pitaš: 'Uh, majku mu, nisam valjda sinoć ono naglas izgovorio.' I onda se predsjednik tim biserom namjesti na penal našim komšijama iz Crne Gore, konkretno premijeru Milojku Spajiću, koji kaže: 'Divna ideja, samo ćemo mi (Crna Gora) biti u EU već od 2028., a vi požurite – čekamo vas tamo.'

S druge strane, što ćemo sa studentskim prosvjedima? Tu se situacija malo smirila. Ima li još energije na srpskim ulicama?

Na srpskim ulicama nema energije kakva je bila prije godinu dana na svim onim hodočašćima studenata po Srbiji i ogromnim skupovima u Novom Sadu, Beogradu, Kragujevcu, Nišu, Novom Pazaru… Nema energije jer nema ni skupova ili bar nema velikih skupova. Ali ima osjećaja nade, ima srušenog straha i ima inata. Siguran sam da će se, kada izbori konačno budu raspisani, obnoviti energija, da će studenti i građani zajedno krenuti u opće buđenje našeg društva i stvaranje mnogo pravednije i poštenije države od ove koju je lopovska, prevarantska, lažljiva vlast doslovno otela.

Nakon što ste nastupili na skupu u Novom Sadu, dio studenata proglasio vas je nepoželjnima na prosvjedima. Okrenule su se protiv vas i pojedini kolege iz, ajmo reći, komičarske branše. Kakav je osjećaj kad te tjeraju iz nečega što svesrdno podržavaš?

U pitanju je bio veliki skup u Novom Sadu '3 meseca – 3 mosta' 1. veljače ove godine, kada su blokirana tri novosadska mosta, a studenti iz Novog Sada osmislili su program u okviru kojeg su i mene zamolili da govorim. Kako nema tog građanina (a da je na ispravnoj strani povijesti) koji ne bi studentima dao što god da traže, smatrao sam da je moja obaveza pristati i održati govor.

Kada sam pred nepreglednom masom ljudi uzeo mikrofon, kao po zapovijedi (a vjerojatno i doslovno po zapovijedi) petorica, šestorica muškaraca, vrlo nalik navijačima i nimalo nalik studentima, na desetak metara od mene počela je skandirati: 'Studenti, studenti, ajmo svi u glas, Zoran Kesić nije dio nas'. Nitko im se nije pridružio u tom navijačkom skandiranju, naprotiv ljudi su se malo odmakli od njih u fazonu 'kakve budale', a mene osobno samo su inspirirali da mi govor bude još srčaniji i da ih u inat gledam pravo u oči dok me pokušavaju nadglasati. Jednog od tih 'studenata' prepoznao sam nedavno u Beogradu na jednom skupu. Samo je kukavički skrenuo pogled i šmugnuo dalje od mene špijunirati nekog drugog.

Iste te večeri 1. veljače plenum studenata Filozofskog fakulteta u Beogradu ogradio se, ne od mene niti od bilo koga od govornika poimence, već generalno od cijelog tog programa – nije im se svidio popis nas koje su njihovi kolege iz Novog Sada ljubazno zamolili da govorimo. Režimski mediji radosno su dočekali to ograđivanje i to su iskoristili za seriju tekstova o tome kako neke ličnosti i organizacije, uključujući mene, žele 'preuzeti studentski protest', 'ostvariti neke svoje političke planove', 'okoristiti se od popularnosti studenata' i slične budalaštine.

I tada i danas mislim da su sva ta silna ograđivanja dijela studenata od svega i svačega velika glupost, glupost koja koristi jedino i isključivo opstanku aktuelnog režima na vlasti. Ljudi, da se ne zezamo, u Srbiji se sile dobra sukobljavaju sa silama mraka. Ograđujem se zato od ograđivača i vraćam se na ulicu, na kojoj sam uvijek i bio, zajedno s onima s kojima se potpuno slažem, s onima s kojima se djelomično slažem, ali i s onima s kojima se uopće ne slažem, ali vjerujem da nisu na strani zla.

Kad smo kod protesta i povezanih tema: Hrvatima ni godinu dana nakon što se pojavio baš i nije jasan pojam 'ćaci'. Možete li nam dati svoju definiciju – tko ili što je, po vama, ćaci?

'Ćaci u školu!' To je grafit koji se pojavio na zidu ispred Jovine gimnazije u Novom Sadu. I momentalno je taj tipfeler postao simbol laži, foliranja, spina koji primjenjuje vlast. Trebalo je to sličiti na vapaj 'dobrih učenika koje ovi zli blokaderski učenici sprječavaju vrijedno učiti', ali jedan detalj otkrio je da taj što je napisao grafit nikako ne može biti dobar đak, već je u pitanju polupismeni bot. Ćaci su postali svi ti lažni studenti, a zapravo plaćenici vlasti koji trebaju pokazati da među studentima postoji i druga strana. Ćaci su ubrzo postali i svi ostali koji za pare, za dnevnice, dakle iz očigledno neiskrenih motiva glume podršku vlasti. Ćaci su svi oni čija su imena na stranačkim popisima i kojima se daje novac da bi činili živu scenografiju u šatorima ispred Skupštine. Ćaci je simbol laži, neiskrenosti, ali i nedopustivog odnosa prema materinjem jeziku.

Evo jedno pitanje iz redakcije: Koliko ljudi vam trenutno sjedi u writers roomu i tko smišlja sve te skečeve?

Maksimalno šestorica nas sjedi u redakciji i piše scenarij, ali rijetko kad smo svi na broju. Najveći dio epizode pišem sam, vjerojatno sam i kriv za to jer sam razmazio našu ekipu – oni znaju da ću se, ako nam je scenarij tanak, sigurno sutradan pojaviti u redakciji s jednom ili dvije teme koje sam napisao noću. Ipak, najviše volim kad uspijemo zajedno napisati većinu epizode i onda su to super momenti u kojima se rađa scenarij. Svatko ubacuje neku ideju, smijemo se, dopunjujemo jedan drugog, pretjerujemo, pa nas onda zafrkancija odvuče u neke prostore humora za koje znamo da nemaju teoretske šanse ući u emisiju, ali se ne možemo oduprijeti potrebi da pravimo 'emisiju za sebe', za taj trenutak u redakciji. Ekipa Njuz.neta, naš redatelj Saša Saničanin i ja okosnica smo ekipe svih ovih 12, 13 godina. Volimo se, poštujemo se, ponekad se i posvađamo, ali znam da smo svi ponosni na ono što smo stvorili.

Uvijek se poteže ona priča o tome kako su komičari na Balkanu blagoslovljeni hrpom bizarnosti koje se događaju u našim krajevima. Čini se da ih je sad više u Americi. Tko je inspirativniji – Trump ili Vučić?

Meni ne može biti inspirativan netko tko me osobno kao građanina, a potom i kao novinara ne pogađa. U tom smislu Trump treba biti 'inspirativan' Johnu Stewartu ili Stephenu Colbertu. Ja se mogu ovako na daljinu čuditi okolnosti da tolika zemlja nema boljeg od Trumpa i doživljavati ga kao lika iz 'South Parka', ali kao što se kaže, daleko od očiju – daleko od srca. Vučić i njegova vlast inspirativni su za satiru jer su u pitanju prevaranti, udvorice, hohštapleri, lažni vjernici, lažni domoljubi, podmukli, oholi, bahati mali lokalni šerifi kao imitatori i klonovi velikog šefa i vladara. Imamo tradiciju satire u Srbiji kroz velikane Nušića i Domanovića, ali ponekad mi se čini da su današnji vladari nadmašili u bizarnosti one o kojima su pisali veliki satiričari i dramaturzi.

Kad smo kod američkih kolega, tko se najbolje snašao u novoj situaciji s Trumpom? Jon Stewart, Jimmy Kimmel ili možda 'South Park'?

Ako je ime Jona Stewarta na bilo kakvom popisu i u bilo kakvoj usporedbi, onda za mene tu dileme nema. Taj čovjek je humor plus stav, plus mudrost, plus karizma, plus osjećaj mene kao gledatelja da mu verujem. Ali ne samo da mu vjerujem da zaista misli ono što nam govori, već mu vjerujem da je njegova iskrena želja popravak, temeljni popravak američkog društva. Inače, naš stariji sin (ima 11 godina) nedavno je otkrio 'South Park' i s ponosom ga gledam kako se smije dok gleda. Ima nade!

Ajmo malo o nadolazećem nastupu: ova postava u kojoj nam dolazite u Kino SC malo je drugačija jer uz klasični stand-up uvodite elemente mjuzikla. Kako će to izgledati?

Ma nije to nikad klasičan stand-up, ne znam ja to raditi. Zato i zovem to moje 'priredba'. Stalno imam te neke papirčine jer non-stop mijenjam tekst, izbacujem, ubacujem – tretiram priredbu skoro kao emisiju, dosadno mi je ako nemam i nešto aktualno, ako u danu priredbe ne dopišem nešto novo i svježe.

Sale Sedlar, Peđa Milutinović i Stevan Milijanović su vrhunski muzičari, aranžeri, kompozitori – bave se rasponom muzike od opere do jazza. Često su s raznim bendovima svirali u našoj emisiji i kada sam im predložio da budu moj bend i da nastupamo na priredbama, na moje iznenađenje – prihvatili su. To je kao da sam zamolio ekipu Barcelone da malo i ja odigram na male golove s njima, a Yamal, Rafinha i Lewandowski su pristali jer sam im simpatičan.

Svaka moja priča dovodi me do pjesme i ona je logičan nastavak i zaokruženje teme koju sam otvorio. Neke su obrade, prepoznat ćete ih, ali neke su i moje autorske, melodije koje otpjevušim u mobilni, pa je onda ovi moji muzički genijalci uglazbe. Volim te nekadašnje šou programe na televiziji, u kojima je sve raskošno, ima super bend, ima nešto smiješno, neki skečevi, neki glumci… svečano je, zabavno i blesavo. Obožavam nastupati pred publikom, a kada su sa mnom još i Sale, Peđa i Steva (SPS bend), onda je to spektakl.

Kod nas se odomaćila pojava da, kad nastupaju neki Srbi, tu se negdje motaju i neki mladići s crnim kapuljačama. Mogli bi i oni ući malo se zabaviti. Imate li neki savjet za njih?

Imamo mladiće s crnim kapuljačama i u našem Ćacilendu, a ove vaše u Hrvatskoj i to njihovo željeno društvo nazvao sam – Ućilend. Sve najgore mislim o tim vašim domoljubima koji zabranjuju kulturne događaje samo zbog toga što sudionici pripadaju pogrešnom narodu. Sve najgore mislim o onima koji dižu desnicu u zrak i skandiraju 'za dom spremni'. Sve najgore mislim o skupu održanom u jednoj od dvorana vašeg Sabora, u kojem su neke čike Jasenovac proglašavale 'radnim logorom' i izgovarale razumu neshvatljive gadosti da su se, otprilike, 'mladi ljudi sami prijavljivali da dođu u Jasenovac', da su tamo stjecali korisna znanja i vještine…

Nemam nikakav savjet za te u crnim kapuljačama, baš kao što nemam ni za njihove drugare po stajlingu iz Srbije. Umjesto toga imam poruku za moje prijatelje iz Hrvatske, a imam ih mnogo:

Ajmo mi ono naše!