Uloga intendanta nacionalnog kazališta uvijek je na raskrižju između umjetničke vizije i institucionalne odgovornosti, između tradicije i inovacije, autoriteta i dijaloga. Početkom ove godine tu je zahtjevnu poziciju u HNK-u Ivana pl. Zajca Rijeka preuzela Dubravka Vrgoč, kazališna ravnateljica čija su dva mandata na čelu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu bila među najvidljivijima i najdiskutiranijima u novijoj povijesti domaćeg teatra, ali čije je djelovanje posljednjih desetljeća neosporno obilježilo hrvatsku kazališnu scenu.

U Rijeci, gradu specifičnog identiteta oblikovanog poviješću otpora, multikulturalnošću i snažnim urbanim senzibilitetom, svoj je mandat započela idejom kazališta koje u nesigurnim vremenima mora biti utočište, ali i organ koji pulsira zajedno s gradom i njegovim mijenama. Na početku prve cijele sezone nove intendantice, s Dubravkom Vrgoč razgovaramo o tome kako vidi ulogu nacionalnog kazališta u 21. stoljeću, o ravnoteži između kontinuiteta i promjene, mjestu suvremenih domaćih autora na velikim pozornicama, provokaciji kao umjetničkom a ne političkom alatu, traumama i ženskim iskustvima u repertoaru te izazovima koji proizlaze iz specifičnog riječkog kulturnog identiteta. Govorimo i o tome što za nju znači povesti kazalište izvan njegovih zidova, otvoriti ga gradu i zajednici, te kako u praksi traži mjeru između autoriteta institucije i dijaloga s umjetnicima i publikom.

HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci novu sezonu započinje mišlju da kazalište, osobito u katastrofičnim vremenima, može ponuditi ono najvažnije – utočište i utjehu. Kako se ta ideja reflektira na repertoar koji donosite – je li izbor klasika, suvremenih komada i domaćih priča način da publici ponudite upravo to utočište, ali i prostor u kojem se uči kako opstati usprkos vremenu?

Nastojala sam promišljati kazalište iz perspektive ovoga iznimno opterećujućeg vremena. Pitala sam se što teatar danas ljudima predstavlja i kako ga oni vide? Vjeruju li, kao što se vjerovalo još krajem prošlog stoljeća, da može promijeniti svijet, traže li u njemu isključivo zabavu i neku vrstu zaborava o čemu se raspravljalo u postpandemijskom vremenu, misle li da je teatar danas beskoristan, budući da je sama stvarnost puno dramatičnija od svake moguće predstave, ili se možda nadaju da nas teatar ipak može spasiti?

Gotovo je nemoguće odgovoriti na ta pitanja, jer različiti ljudi imaju različite odgovore, no generalno vjerujem da je teatar danas nešto poput utočišta, mjesto gdje se možemo skloniti od traumatične svakodnevice i promišljati svijet onakav kakav jest ili kakav bismo željeli da bude. Kazališni prostor kao utjeha. Na taj smo način sastavljali repertoar riječkog kazališta ove sezone, trudeći se da klasici zvuče suvremeno a suvremeni tekstovi univerzalno, i da se u svim predstava s lakoćom prepozna onaj identifikacijski kod zbog kojeg publika poželi ići u teatar.

Tako Boris Liješević čita Čehovljeve Tri sestre kroz spoj osobnih glumačkih priča i karaktera, mijenjajući naslov u Tri sestre, ja. Paolo Magelli postavlja Goldonijevog Impresarija iz Smirne kao ogledalo izazova pred kojima se danas nalazi komedija. Anica Tomić uprizoruje suvremeni britanski tekst Jezza Butterwortha The Hills of California, koji propituje teme vezane uz #metoo pokret u vremenu kada taj fenomen još nije imao ime. U Operi se vraćamo u naše kulturološko podneblje te po prvi puta u Hrvatskoj postavljamo Verdijevu Ivanu Orleansku, a nakon toga i Puccinijevu operu Turandot, koja u Rijeci nije izvođena godinama.

Talijanska drama priprema svjetsku praizvedbu adaptacije romana Kule bijesa Alessandra Baricca u koprodukciji s nacionalnim teatrom Emilia Romagna, a potom i Goldonijevu Mirandolinu u adaptaciji slavne irske dramatičarke Marine Carr, nastalu u suradnji s Teatro stabile Veneto i kazalištem Abbey iz Dublina, čija se premijera planira za Zimske olimpijske igre u Milanu. U Baletu, nakon splitsko-riječke koprodukcije Šeherezade Čajkovskog i Rimskog-Korsakova u koreografiji Denisa Matvienka te premijere Venezuele Ohada Naharina, slijedi balet za djecu Mali princ u koreografiji Lukasa Zuschlaga, kao i premijera Fridin svijet Reginalda Oliveire, posvećena jednoj od najvećih meksičkih slikarica – Fridi Kahlo.

Riječki nacionalni teatar jedinstven je po tome što u sebi okuplja hrvatsku i talijansku dramu, operu i balet, čime se otvara čitav spektar izraza i tradicija. Kako pristupate toj raznolikosti i što u njoj vidite kao zajedničku nit nove sezone?

Doista, riječko je kazalište jedinstveno i po tome što je jedino u svijetu u kojem djeluje Talijanska drama kao izdvojeni ansambl, a financira ga Vlada Italije. Upravo ta posebnost daje mu međunarodnu dimenziju. Sljedeće godine Talijanska drama slavi 80. rođendan, dok sama zgrada HNK-a Ivana pl. Zajca 3. listopada obilježava 140. obljetnicu postojanja. Ta je raznolikost ansambala jedna od najvećih vrijednosti kazališta: različitosti i sličnosti njihovih tradicija i izričaja upisane su u povijest kuće, ali snažno određuju i njezinu suvremenost.

Zato nastojimo razmišljati o zajedničkim projektima koji mogu objediniti tu raznoliku energiju u jednom scenskom nadahnuću. Primjer je mjuzikl Priča sa zapadne strane koji je krajem prošle sezone iznimno uspješno okupio sva četiri ansambla i scenski istražio mogućnosti koje se nameću takvim okupljanjem. Takav model integracije nastavljamo razvijati i u novoj sezoni.

Nacionalna kazališta uvijek se kreću između dviju sila: čuvanja tradicije i uvođenja inovacije. Poznati ste po tome da ste uvijek spremni otvoriti vrata novome. Kako u tom svjetlu razmišljate o kontinuitetu povijesne uloge kazališta – je li on okvir koji vas usmjerava ili prostor koji valja stalno iznova prekoračivati?

Ako promatramo fenomen nacionalnih kazališta, uočit ćemo prije svega da su ona u doba prosvjetiteljstva nastajala s idejom da zagovaraju vrijednosti koje oblikuju identitet jedne nacije te je, razdvajajući je od drugih, činile autentičnom u europskim rasporedima. Danas, međutim, nacionalno kazalište mora zadržati status 'prvoga među prvima', ali sad već s nekim drugim parametrima – vrijednostima koje su prije svega estetske. Ono bi, uz ispunjavanje kulturnih potreba vlastite sredine, trebalo nuditi nove modele i forme kazališnog iskaza, čime svoju kulturu može promovirati u širem kulturnom prostoru.

Iz perspektive riječkog kazališta, tradiciju vidim kao okosnicu regionalnog i nacionalnog identiteta, ali i kao priču koju treba ispričati suvremenim jezikom svoga grada i vremena. Važno mi je da se Rijeka Europi predstavi kao prestižno kulturno mjesto u kojem se tradicionalni kazališni izričaj ne interpretira recikliranim sadržajima, već živim i razumljivim govorom ovoga prostora i trenutka. Umjetnost tu vidim kao polje u kojem je moguće prekoračiti okvir koji usmjerava i zadane institucionalne modele – ne da ih poništi, već da na određeni način podcrta njihovu opstojnost.

Kao intendantica zagrebačkog HNK-a snažno ste razvijali prisutnost suvremenih hrvatskih autora na velikoj pozornici. Hoće li i u Rijeci biti prostora za takav iskorak? Zašto vam je važno da nacionalna kazališna kuća otvara prostor domaćim piscima – je li to pitanje identiteta, komunikacije s publikom ili stvaranja repertoara koji govori jezikom sadašnjeg trenutka?

Nacionalna kazališta u Europi još od 17. stoljeća imala su zadatak promovirati suvremene domaće tekstove. Tijekom duge povijesti nacionalnih teatara upravo su domaći tekstovi činili okosnicu njihova repertoara. Iskustvo u kazalištima u kojima sam dosad radila pokazalo je da suvremena domaća dramska literatura publici nudi identifikacijske modele koje s lakoćom prepoznaje. Gledatelji kod nas suvremeno dramsko pismo na pozornicama prihvaćaju bolje nego poznate klasične dramske tekstove. Iz te je perspektive bio osmišljen i dramski repertoar zagrebačkog HNK-a: uz već postojeće suvremene drame hrvatskih autora, naručivali smo nove tekstove i adaptirali popularne romane.

Pokazalo se to kao dobitna kombinacija – poticali smo suvremeno hrvatsko dramsko stvaralaštvo, a istodobno radili na razvoju publike. Rezultati su bili iznimno uspješni: upravo su uprizorenja suvremenih hrvatskih tekstova vratila publiku u kazalište. Tu praksu želim nastaviti i u Rijeci. Već smo je započeli scenskom adaptacijom romana Nigdje niotkuda Bekima Sejranovića, koju je riječka publika s velikim oduševljenjem prihvatila. Suvremeni domaći dramski pisci moraju osvajati prostore nacionalnih kazališnih pozornica.

Nezaobilazno je danas govoriti o traumama, ženskom iskustvu i odnosima moći, temama kojima se kazalište sve snažnije bavi. Na koji se način ta pitanja reflektiraju u repertoaru nove sezone – može li kazalište biti istodobno prostor svjedočenja i iscjeljenja, a da ne upadne u iste obrasce koje pokušava razotkriti?

Lako je upasti upravo u obrasce koje nastojite razotkriti – povuče vas linija manjeg otpora i prividna sigurnost kompromisa. No iscjeljenje može doći jedino kroz suočenje s traumom, koliko god ona bila bolna. U protivnom, nastavljamo se na nju spoticati i procjep koji je davno uspostavljen nužno se povećava. Upravo o traumi, ženskom iskustvu i odnosima moći govori i drama 'The Hills of Californija' suvremenog britanskog autora Jeza Butterwortha koja je prošle godine praizvedena na londonskom West Endu u režiji Sama Mendesa, a Anica Tomić postavit će je idućeg proljeća s riječkim ansamblom Hrvatske drame. Kroz priču o odrastanju četiriju sestara u provincijskom ljetovalištu u obitelji bez oca, Butterworth otvara bolne teme seksualnog zlostavljanja i seksizma.

Na određeni način razotkriva fenomen koji je osviješten tek u 21. stoljeću nastankom pokreta #metoo, upoznajući gledatelje s dugo skrivanim obiteljskim traumama koje se uvijek povezuju s onim društvenim, te u određenom trenutku definiraju egzistencijalne nemoći i usmjeravaju naše sudbine. O traumatičnom ženskom iskustvu u ovoj riječkoj sezoni svjedočit će i opera 'Ivana Orleanska' i baletna predstava 'Fridin svijet'. Odavno znamo da teatar posjeduje određene iscjeliteljske moći – a danas, u vremenu u kojem živimo, one su nam u umjetnosti potrebne možda više nego ikad.

Jednako su važni i narativi zajednice i kolektivne snage, kojima se kazalište u ovom trenutku intenzivno vraća. Kako ih čitati u trenutku kada emancipacijski mitovi lako skliznu u opasne ideologije? Može li upravo nacionalna kuća biti prostor u kojem se ta dvosjeklost – između oslobađanja i mitologizacije najjasnije – najjasnije vidi?

U svakom segmentu našeg društva vidimo kako emancipacijski motivi mogu lako skliznuti u opasne ideologije i otvoriti prostor duhovima prošlosti koje je poslije nemoguće kontrolirati. Zato ne isključujem važnost narativa zajednice na pozornici kroz kreativne reinterpretacije autora različitih orijentacija, ali oni moraju biti posloženi u okvirima umjetničke izvjesnosti, a ne dnevnopolitičkih obmana. Vidjeli smo već kako teatar koji se dugo bavi nacionalnim mitovima i potom ih koristi u svrhu nacionalističkih ideologija ubrzo postane dosadan, čak i onima koji su ga u početku zagovarali. Teatar je živ organizam, koji mijenja svoje forme i, koliko god se činilo da se njim može lako manipulirati, on često isklizne iz tih modela i sam nađe svoj put. Iz tog je razloga valjda tako dugo i opstao, svim manipulacijama i ideologijama usprkos.

U kazalištu, provokacija može biti emancipacijsko oružje, ali i izvor polarizacije. Koliki je prostor za nju u nacionalnoj kući i gdje vi osobno povlačite granicu između umjetničkog rizika i odgovornosti prema instituciji i publici?

Ne zanimaju me previše političke provokacije u kazalištu. One su bile intrigantne u jednom razdoblju, ali to je vrijeme potrošilo politički teatar. Danas se takvim provokacijama češće bavimo na marginama institucionalnog života, i to najčešće u svrhu dnevnopolitičkih obračuna. U takvom kontekstu, koji više nije umjetnički, one su svakako opasne, ali ubrzo postaju nezanimljive. Zanimljivije su mi umjetničke provokacije, i to one koje otvaraju nova pitanja i mijenjaju smjerove samoga kazališta. Njima je mjesto u nacionalnim teatrima, koliko god se na početku činile radikalnima ili naišle na otpor dijela publike.

Nacionalna kazališta ne smiju biti ni tradicionalni hramovi ni nedodirljive "žute kuće" sa stabilnim, nepromjenjivim repertoarima. To si danas ne smiju dopustiti, jer živimo u traumatičnom vremenu koje sve stavlja pod znak pitanja, pa tako i samu instituciju kazališta. U takvim okolnostima, oni koji kreiraju repertoare imaju veliku odgovornost i prema instituciji i prema publici, prije svega u uspostavljanju i održavanju visoke umjetničke razine kojom će otkloniti sva moguća iskliznuća, kao i bilo kakve komercijalne ili političke ustupke.

Sezonu ćete zaključiti "Velim Jožom", u suvremenoj interpretaciji Milana Trenca – umjetnika koji je jednako prisutan u ilustraciji, animaciji, filmu i književnosti. Što za vas znači povjeriti tako snažan simbol zajednice autoru tako osebujne poetike? Očekujete li da će upravo njegova multidisciplinarnost otvoriti novo čitanje Nazorove priče?

Klasike dječje literature danas treba približiti publici kazališnim jezikom koji ne samo da mogu razumjeti, nego im je uzbudljiv i privlači ih kazalištu. Veli Jože svakako je jedno od temeljnih djela domaće literature za mlade, a Milan Trenc je umjetnik koji povezuje iskustva iz filma, kazališta, animacije, ilustracije i književnosti u prepoznatljiv, za ovu priliku iznimno atraktivan umjetnički rukopis. Njegov će Veli Jože sigurno biti drukčiji od tradicionalnih scenskih postavki ovog djela – otvoren prema multimedijalnim pristupima i senzibilitetu današnje mlade publike.

Rijeka je grad specifičnog kulturnog identiteta, obilježen poviješću otpora, multikulturalnošću i urbanim senzibilitetom. U tom kontekstu, kako vidite poziciju kazališta – može li ono biti tek institucija u gradu ili mora postati organ koji pulsira zajedno s njegovim društvenim i političkim mijenama?

Za mene kazalište nikada nije bilo samo zgrada ili institucija koja proizvodi predstave s većim ili manjim uspjehom. U kazalište se uvijek upisuje i grad u kojem je smješteno i ljudi koji u njemu žive. Ono je, stoga, dužno na svojoj pozornici ispričati i povijest i suvremenost grada te prenijeti glas njegovih stanovnika. Upravo zbog svog specifičnog identiteta, svoje multikulturalne i alternativne scene, povijesti otpora i snalaženja, Rijeka je za kazalište i veliki izazov i veliko nadahnuće. Želim da tijekom mog mandata kazalište postane mjesto u kojem se ispisuje priča o Gradu, viđena kroz oči umjetnika i samih Riječana. Ali jednako tako želim da umjetnici iziđu iz zgrade i budu prisutni u javnom prostoru, da grad sam postane pozornica, a teatar njegovo živo srce. Na tom smo tragu već ovog ljeta pokrenuli Riječke ljetne večeri.

U prošlosti je riječki teatar bio više od umjetničke pozornice – društveno žarište koje je izazivalo i političke reakcije. Kada danas govorite o kazalištu koje izlazi izvan svojih zidova, pretvara li se ono u društveni laboratorij, a ne više u hram umjetnosti?

Tijekom svoje stoljetne povijesti riječko je kazalište na pozornici odražavalo različite društvene i kulturne silnice, bivajući zrcalom povijesnih zbivanja koja su se prelamala na ovim prostorima. To je određivalo ne samo estetiku, nego i jezik na kojem su se predstave izvodile. Zato je logično reći da je ono oduvijek bilo više od same umjetničke pozornice. Model kazališta preuzet iz Austro-Ugarske, s kraja 19. stoljeća kada su Helmer i Fellner izgradili riječku kazališnu zgradu, odgovarao je tadašnjim zahtjevima.

No današnje vrijeme traži brže odluke i efikasnije transformacije. Za mene je riječko kazalište prostor istraživanja – laboratorij mogućnosti umjetnosti da odgovori na izazove današnjeg trenutka. U tom istraživanju, uz ansamble kuće, mislim da trebaju sudjelovati i drugi riječki umjetnici: glazbenici, književnici, dizajneri, vizualni umjetnici, filmaši… Na taj način kazalište prestaje biti hram umjetnosti izdvojen iz stvarnosti i postaje njezin aktivni dio – mjesto koje pulsira zajedno sa svojim vremenom.

Vođenje nacionalne kuće uvijek znači kretanje između dva zahtjeva: s jedne strane autoritet i nužnost donošenja odluka, s druge otvorenost i dijalog s umjetnicima i publikom. Kako vi u praksi tražite ravnotežu između te dvije krajnosti?

Doista je ponekad teško pomiriti te dvije krajnosti – potrebu za preciznim i, u određenim segmentima, autoritativnim strukturiranjem rada institucije, te istodobno uspostavljanje demokratičnog dijaloga u luku koji povezuje umjetnike i publiku. Odgovornost je pritom velika, i za ono što se vidi na pozornici, i za ono što se odvija iza nje. Model funkcioniranja naših nacionalnih kazališta star je više od stotinu godina i u tom se razdoblju gotovo nije mijenjao. Zato je nužno stalno balansirati između zahtjeva koje nameće današnje vrijeme i tradicionalnih obrazaca koji se često sažimaju u rečenicu: "Mi smo to uvijek tako". Stvarno je umijeće pronaći pravu mjeru.

Kada razmišljate dugoročno o svojoj intendantskoj ulozi, što vam je najvažnije da ostane kao trag – hrabro oblikovan repertoar, institucija koja je iznutra transformirala svoje odnose, ili povratak povjerenja u kazalište kao zajednički prostor društva? Može li intendant uopće težiti svemu tome istodobno, ili se u konačnici mora odlučiti za jedan naglasak?

Naravno da mora težiti svemu tome, ali najčešće sve to zajedno u praksi nije ostvarivo. Moguće je – što sam godinama i nastojala – pomno osmišljenim repertoarom vratiti povjerenje u kazalište. Učiniti kazalište mjestom u kojem se društvo ogleda, a publika dobro osjeća, prostorom u kojem se šira zajednica okuplja i zajedno s umjetnicima upušta u avanturu istraživanja tema koje neposredno pogađaju naše vrijeme i prostor u kojem živimo. Kada se to uspije, kazalište kao institucija – bez obzira na sve opterećujuće modele tradicionalnog funkcioniranja – pronalazi svoj smisao.