INTERVJU: LUKAS BÄRFUSS

Ruanda - genocid koji Europa nije primijetila zbog rata na Balkanu

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 30.03.2015 09:26
  • Objavljeno 30.03.2015 u 09:26
Lukas Baerfuss

Lukas Baerfuss

Izvor: Promo fotografije / Autor: Sharing Knowledge Conference

U intervjuu za tportal.hr švicarski pisac Lukas Bärfuss govori o genocidu u Ruandi, svom romanu 'Sto dana' koji ga tematizira te kako i danas Europa eksploatira Afriku

Ruanda: afrička Švicarska, zemlja stotine brežuljaka, blage klime, discipliniranih i radišnih ljudi. Mladi David Hohl dolazi 1990. u Kigali kao zaposlenik Švicarske Agencije za razvoj i suradnju. Zbog ljubavne veze s Agathe propustit će posljednji avion kojime su iz ratnog meteža u travnju 1994. evakuirani njegovi kolege.

To je otprilike sažetak odličnog romana 'Sto dana' iz 2008. švicarskog dramatičara i pisca Lukasa Bärfussa koji je njime pokrenuo i veliku javnu raspravu u svojoj domovini. 'Sto dana' otvara pitanja o ulozi Švicarske i drugih zapadnih zemalja u genocidu koji su pripadnici naroda Hutu proveli nad Tutsijima. Kako je moguće da neka razvijena zemlja godinama financira diktatorski režim koji je doveo do jednog od najstrašnijih zločina 20. stoljeća?

Na hrvatski je 'Sto dana' prevela Nataša Medved, a objavila Edicija Božićević.

Lukas Bärfuss (rođen 1971.), jedan je od najistaknutijih švicarskih dramskih pisaca. Njegov je dramski opus višestruko nagrađivan, a drame mu se izvode diljem svijeta.

Genocid u Ruandi na ovim prostorima nije baš primijećen, jer smo u isto vrijeme imali svoje ratove i genocide. Je li Ruanda sredinom 1994. uopće bila tema u švicarskim medijima, je li bilo nekakve javne rasprave o tome što se događa?

Imate pravo, rat na Balkanu imao je velikog indirektnog utjecaja na međunarodnu percepciju konflikta u Ruandi. Fokus europske javnosti bio je u to vrijeme potpuno orijentiran na jugoistok Europe, što je onda u vezi Ruande otežalo nekakvu koordiniranu europsku reakciju. Ali nisam siguran je li to doista pravi razlog zašto se u genocidu u Ruandi nije više pisalo i pričalo u Švicarskoj, sumnjam u to. Iskreno, ne razumijem kako je bila moguća takva šutnja u javnosti. Bilo je, naravno, s vremena na vrijeme nekih vijesti, ali nikakve šire rasprave. Tek je moj roman pokrenuo tu temu u švicarskoj javnosti.

Što je onda vas potaknulo da pišete u Ruandi? Jeste li bili ikada ondje?

Kada sam bio u trećem razredu osnovne škole, imali smo jedan projektni tjedan kada smo učili na osnovi slikovnice o Ruandi i ljudima koji ondje žive. Pekli smo kruh na livadi kao da ga pečemo u Ruandi. Bio je to zanimljiv školski projekt i lijep tjedan. Ruanda je za mene postala paradigma Afrike zahvaljujući tom iskustvu iz škole. Čak i danas kada čujem neku vijest u Africi, sjetim se te slikovnice. Ali to je bilo jednostrano osmišljena slikovnica. Ništa nam nije rečeno o socijalnim problemima, ništa nismo naučili ni o apartheidu niti o diktaturama. To mi je postalo jasno 1994., kada su se u medijima počele pojavljivati vijesti o genocidu u Ruandi. Tada me je opsjedalo pitanje o tome koje slike predstavljaju stvarnost, ona iz škole ili ova iz medija. Tako sam saznao i za angažman Švicarske u Ruandi. Ali i da se o tome nema ništa za pročitati. I to iako je Švicarska dugi niz godina bila glavni financijer i postavljala glavne savjetnike predsjednika Ruande. Tako sam se odlučio napisati ovu knjigu.

Pišete iz perspektive bijelog, muškog lika koji je ujedno i Europljanin. On je vjerojatno najviše privilegiran među svim likovima koji se pojavljuju u 'Sto dana', kako ga vi vidite?

David Hohl je idealist. On odlazi u Ruandu s dobrim namjerama. Nije cinik, a time je zapravo tipični predstavnik branše humanitarne i razvojne pomoći. Oni su išli u Ruandu jer su vjerovali u solidarnost i pravdu. Ali u srži toga bilo je jedno proturječje – svi ti razvojni projekt bili su uspješni zato što je Ruandom vladao diktator koji je osiguravao mir i redovit razvoj. Ruanda je zapravo bila jako autoritarna i hijerarhijski izgrađena zemlja, puna nepravde i nesolidarna. Taj kontekst omogućio je uspjeh razvojne pomoći, ali sve to su ljudi izvana ignorirali.


'Sto dana' i ljubavna je priča. Kako ste stvorili fascinantan lik Agathe, zbog čega se David toliko zaljubi u nju?

Zato što je ne razumije, ali je pokušava razumjeti. Što se više trudi, to mu ona postaje veći stranac. Činjenica da mu je ona strana privlači ga, ali istovremeno želi nadići međusobno nerazumijevanje. To je igra u kojoj ostaje zarobljen.

U knjizi ima nekoliko scena velike strasti među glavnim likovima. Je li to bijeg od realnosti u nekakav osobni svijet?

Nisam siguran je li riječ o bijegu. Više to tumačim kao da su u političkim previranjima njihove strasti jednostavno još više eksplodirale. Strast, agresija, ograničavanje tijela – sve to se može naći i na ulici i u spavaćoj sobi.

Politička strana 'Sto dana' ne bavi se samo genocidom i ulozi države u masovnim ubojstvima, nego i samim konceptom strane pomoći i naslijeđem kolonijalizma. Ponekad se čini da je novi način eksploatiranja Trećeg svijeta dati zajmove za koje znate da ih ne mogu otplatiti. Kakav angažman jedna zemlja poput Ruande zapravo treba od Europe ili SAD-a?

Stanje u Ruandi, ako ga usporedimo s okolnim zemljama, prilično je dobro. Unatoč tome što nije velika, Ruanda igra važnu ulogu u toj regiji, i ekonomski i vojno i politički. Glavno je područje interesa istok Konga, gdje postoje brojna prirodna bogatstva za eksploataciju, ali i nerazriješen vojni konflikt koji je već odnio stotine tisuća života. To je naravno povezano. Sukob pospješuje gospodarsko iskorištavanje tog područja, a bogatstvo ne ostaje u državi. Ljudi koji ondje žive ne vide ništa od toga, ali zato mi u Europi profitiramo od tih materijala. Njih se koristi i u izgradnji proizvode visokih tehnologija te su i zato jako traženi. Razvojna je pomoć dati čovjeku žlicu nakon što ste mu prethodno oduzeli lopatu. Za uvođenje međunarodnih standarda i ljudskih prava zato nema interesa.

'Sto dana' Edicija Božićević

'Sto dana' Edicija Božićević

Izvor: Promo fotografije / Autor: Edicija Božićević

Jeste li intervencionist kada je riječ o situacijama poput genocida u Ruandi? Mislite li da smo ga mogli zaustaviti?

Problem se uvijek odigrava na isti način. Prepoznajemo sukob tek kad uđe u svoju vruću fazu, tek tada pažnju obrati javnost i političari. I tada je previše kasno da se stvar može riješiti mirno. Uvijek postoji niz propuštenih prilika, kada se moglo izvršiti pritisak na različite skupine i dobiti njihovu podršku. Kada je u Ruandi riječ, to se trebalo desiti u osamdesetim godinama. Ali zemlja je bila stabilna – nije bilo rata, opozicija još nije bila progonjena i bili su tihi. Ali već tada su postojali svi sastojci za otrovnu juhu koje se kasnije zakuhala.

Poznatiji ste kao dramatičar, napisali ste desetine drama, no 'Sto dana' jedan je od vaših rijetkih romana. Zašto ste se ovoj priči odlučili približiti kroz tu književnu formu?

Nije bilo nekog velikog zašto. Napisao sam roman jer mi se činilo da je to ispravno i potrebno.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi