Negdje oko 22.15 Brendan Canty i Joe Lally – dvojica danas elegantne gospode u šezdesetima – izlaze treći put na pozornicu Vintage Industrial Bara. Frenetično dozvani na drugi bis, izlaze iz backstagea, silaze među klince u prvim redovima i, s osmijesima od uha do uha, dijele im ohlađene boce vode. Vjerujem da tinejdžeri iz prvih redova – sigurno su ih roditelji gnjavili na tu temu – znaju da im je hidraciju omogućila jedna od najvećih ritam sekcija u povijesti glazbe.

Čak i da nisu, ovo je prizor koji će svakome u prostoriji izmamiti isti takav osmijeh od uha do uha, ujedno prizor koji rijetko viđamo u Zagrebu, a kad ga vidimo, uglavnom to bude na NO Jazz festivalu. Hej, ritam sekcija Fugazija, prvog benda koji je spario atonalnu buku sa stavom iskonskog punka, nastalog prije nego što ga je Malcolm McLaren pod tim imenom prodao industriji, danas u Zagrebu dijeli vodu klincima!

Od funka do Coltranea i natrag

OK, nije da su došli podijeliti samo vodu. Došli su podijeliti sviračku vještinu i iskustvo koje bruse već preko 40 godina, nakon Fugazija u brojnim kolaboracijskim projektima, a posljednjih desetak godina u sastavu The Messthetics. U pitanju je rasvirano lutanje kroz labirinte nervoznog post hardcorea s jedne i tradicijske crnačke instrumentalne glazbe – jazza, bluesa i funka – s druge strane. Partneri u tom eksperimentu su im virtuozni gitarist Anthony Pirog, a odnedavno i saksofonist sa službenom titulom – pazite ovo – akademski tituliranog doktora kreativnosti Jamesa Brandona Lewisa.

Ova četvorka, uvjerit ćemo se u sat i pol svirke, zna baš sve. Lally, glave umotane u crnu maramu poput nekog bushido majstora, i Canty, sakriven iza moćnog kompleta bubnjeva s pravim kravljim zvonom, obično krenu betonirati iz funk ključa. Na njih se nadovezuju Pirog i Lewis ili sinkroniziranim atonalnim rafalima ili paralelnim driblanjem solažama na melodijskoj liniji Coltrane-Scofield.

Drukčiji jazz i KSET-ovski duh

U svojoj razigranosti četvorka se dotakne i mračnijih raspoloženja, no posmrtni blues marš već za koju minutu vrati se u humornu zafrkanciju koja u veselijim trenucima dotakne i melodiju, e da bi svaka tema eksplodirala u razigranom improvizacijskom vatrometu, sve s mjerom i gospodskom pristojnošću.

Sve je to leglo na plodno tlo zahvaljujući eklektičnom i otkačenom pozitivnom ugođaju u Vintageu, a on nas je sinoć najviše podsjetio na onaj iz KSET-a. Na njega smo navikli u skoro 30 godina koliko nas NO Jazz festival prati na ovaj ili onaj način, s prekidima i povratcima, zbog čega nekako i dalje ne vjerujemo da je ovo njegovo posljednje izdanje.

Jer ako smo morali 36 godina čekati da se Lally i Canty vrate u Zagreb – pobogu, Fugazi je ovdje prvi i zadnji put svirao još u bivšoj državi – nekako sumnjamo da nam je ovo oproštaj od festivala koji nas je naučio drukčijem jazzu. Festivala koji je bio naš safe space prije nego što su nas klinci, oni iz prvog reda kojima su bogovi noisea sinoć dijelili vodu, naučili što taj pojam uopće znači. Festivala koji je jedan od rijetkih što nam može priuštiti ovakva iskustva s ruba jazza, ali iz srca glazbe.