Za odgoj djece u današnjem svijetu ponekad su potrebni živci od čelika, oči na zatiljku i sposobnost predviđanja opasnosti kakvom se ne mogu pohvaliti ni najbolje obavještajne službe. Roditelji moraju paziti što im djeca gledaju na internetu, s kim razgovaraju na društvenim mrežama, tko ih maltretira u školi i kakvim su sve oblicima nasilja izložena čak i na mjestima na kojima bi se trebala osjećati sigurno.

O svemu tome vode se beskrajne rasprave. Kako se u takvom okruženju i takvoj atmosferi trebaju ponašati roditelji? Kako škola? Treba li više nadzora, razgovora, zabrana, edukacije, trebaju li nam zaštitari u školama, javne kampanje, slogani, psihološke grupe, specijalizirane radionice? Može li društvo uopće išta poduzeti osim sazvati još jedan okrugli stol na kojem će svi zabrinuto zaključiti da je problem ozbiljan?

Usred svih tih rasprava, međutim, često se gubi jedno jednostavno, a možda i najvažnije pitanje: kako je zapravo djetetu? Kako ono doživljava svijet od čijih ga opasnosti odrasli tako grčevito pokušavaju zaštititi? I što se događa kada se s nekom od tih opasnosti susretne prerano, u dobi u kojoj već može mnogo toga vidjeti, osjetiti i zapamtiti, ali još nema iskustvo, pa čak ni vokabular kojim bi to moglo protumačiti?

Upravo se tim pitanjima bavi 'Josephine', izvanredna drama američko-brazilske redateljice Beth de Araújo, koja je na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu osvojila Zlatna kolica za najbolji dugometražni film, nakon što je na Sundanceu već bila odnijela Veliku nagradu žirija i nagradu publike. Posve zasluženo. Riječ je o jednom od najpotresnijih, najinteligentnijih i filmski najpreciznijih ostvarenja godine.

Nijema svjedokinja

Priča je sljedeća. Osmogodišnja Josephine (nevjerojatna debitantica Mason Reeves) jednog jutra trči s ocem Damienom (Channing Tatum) kroz Golden Gate Park u San Franciscu pa mu u jednom zaigranom trenutku pobjegne i tobože se sakrije u šumi. Dok je otac traži, ona nedaleko od kućice s javnim zahodom primijeti ženu koja, trčeći, uđe u WC, a zatim za njom uđe i muškarac s brkovima u zelenoj majici. Uslijedi vrisak. Žena bježi iz kućice s WC-om, muškarac je dostiže, savladava pa siluje. Sve pred očima sleđene osmogodišnje Josephine. Dotrčava Damien, vidi taj užas, muškarac s brkovima u zelenoj majici prekida svoje zlodjelo, Damien pojuri za počiniteljem, a djevojčica ostaje suočena s prizorom čije značenje ne može pojmiti. Od tog trenutka njezin se svijet nepovratno mijenja.

Redateljica Beth De Araújo kao osmogodišnjakinja je s ocem doživjela gotovo identičan događaj. Njezin otac, bivši brazilski olimpijac, pomogao je pri hvatanju i savladavanju silovatelja, a djevojčica je završila u policijskom automobilu zajedno sa žrtvom. Sjeća se ženinih drhtavih ruku, napadačeve odjeće i očeva pokušaja da se nakon svega vrate uobičajenom danu – predložio joj je da odu igrati bejzbol. O događaju se u obitelji više nije razgovaralo. Otac ju je upisao na tečaj samoobrane, a ona je sama pokušavala otkriti što znači riječ 'rape', koju je čula od majke. Čak je i pogrešno napisano 'raip', koje Josephine u filmu upisuje u internetsku tražilicu, preuzeto iz redateljičina djetinjstva. Desetljećima poslije, nakon vlastitog iskustva seksualnog uznemiravanja, De Araújo je počela pisati scenarij.

I učinila je to s nevjerojatnom snagom. Silina te snage u filmu se najviše manifestira u načinu na koji de Araújo oblikuje Josephininu perspektivu. Kamera se spušta na visinu djevojčičina pogleda pa odrasli postaju velike, teško čitljive figure, a poznati prostori dobivaju drukčije proporcije. Redateljica pritom vrlo pažljivo upravlja informacijama. Gledatelj razumije značenje prizora kojem je Josephine svjedočila, ali sve što slijedi proživljava kroz svijest djeteta koje još nema dovoljno razvijeno razumijevanje da bi si događaj kojem je svjedočilo znalo protumačiti. Iz tog raskoraka onoga što znamo i onoga što Josephine (ne) razumije proizlazi gotovo nepodnošljiva napetost.

Posebno je dojmljivo kako film mijenja naš doživljaj svakodnevnih prostora. Školski hodnik, obiteljska kuća ili dječja soba postupno gube svoju uobičajenu sigurnost. De Araújo pritom vješto koristi trajanje kadra, raspored likova u prostoru i ono što ostaje izvan vidnog polja. Dovoljno je da Josephine zastane, osvrne se ili pogledom potraži nekoga iza sebe pa da se i gledatelj počne pitati tko bi se ondje mogao pojaviti. Redateljica tako gradi napetost koja povremeno poprima obilježja psihološkog horora, premda je njezino ishodište čvrsto ukorijenjeno u Josephininoj svakodnevici.

Utvara zločestog dječaka

Najizrazitiji je primjer toga utvara silovatelja koja Josephine počinje pratiti gotovo posvuda. On se pojavljuje u kući, u njezinoj sobi, za obiteljskim stolom. Nikada ne govori. Sjedi, stoji, promatra je, a katkad oponaša njezine pokrete, glupira se kada se ona glupira, juri oko stola, krevelji se, čak i jede kekse kada ih jede ona. U tim prizorima redateljica postiže neobičan učinak: odrasli seksualni nasilnik u Josephininoj predodžbi ponaša se poput zločestog dječaka.

Ta je pojedinost mnogo važnija od same jezivosti njegovih pojavljivanja. Josephine ga se boji, ali on je i zanima. Ona zna da je učinio nešto strašno, no još ne razumije što ga čini toliko drukčijim od nje same. Njezino poimanje morala još se velikim dijelom oslanja na dječje kategorije dobrog i lošeg ponašanja, poslušnosti i kažnjavanja. Zato savjetnicu tijekom istrage pita mogu li ljudi biti dobri iznutra, a ipak raditi loše stvari. Jer i ona radi loše stvari. Znači li to da je možda ista kao on?

Strašnije pitanje teško je zamisliti.

Utvara pritom funkcionira i kao svojevrsno Josephinino zrcalo (u jednom trenutku filma čak se i doslovno prikazuje kao odraz u ogledalu). Njezina šutnja, oponašanje djevojčičinih postupaka i uporno zauzimanje prostora koji bi trebao pripadati samo njoj otkrivaju koliko je počinitelj postao dijelom njezina unutarnjeg svijeta. De Araújo vizualizira traumu bez objašnjavajućih monologa i psiholoških dijagnoza. Čovjek koji je počinio zločin pretvara se u stalnu prisutnost, a djevojčica ga pokušava razumjeti jedinom logikom kojom raspolaže. U tome leži i posebna strava tih prizora: gledatelj u njemu prepoznaje odraslog nasilnika, dok Josephine još pokušava dokučiti kakav je to uopće čovjek.

Roditeljska perspektiva

Istodobno, film vrlo pažljivo razvija i perspektivu njezinih roditelja. Majka Claire (Gemma Chan) traži stručnu pomoć i pokušava razumjeti kćerine emocionalne reakcije. Damien, kojega Channing Tatum igra s neočekivanom glumačkom dubinom i dirljivom ranjivošću, vjeruje u fizičku snagu. Djevojčicu neumorno trenira, uči je samoobrani, tjera je da trči brže i izdrži dulje. Njegova ljubav izražava se kroz disciplinu, zaštitnički poriv i gotovo očajničku potrebu da kćer fizički pripremi za opasnosti svijeta.

De Araújo pritom izbjegava jednostavnu podjelu na emocionalno osviještenu majku i oca koji sve pokušava riješiti mišićima. Damienova potreba za djelovanjem proizlazi i iz vlastite traume, osjećaja odgovornosti i spoznaje da kćer nije uspio zaštititi od prizora kojem je svjedočila. Claire pak, unatoč spremnosti da potraži pomoć, također teško pronalazi riječi kojima bi Josephine objasnila što se dogodilo. Njihova šutnja frustrira, osobito dok gledamo djevojčicu kako sama pokušava doći do odgovora, ali film postupno otkriva razmjere njihove nemoći. Kako djetetu objasniti seksualno nasilje, a pritom mu sačuvati povjerenje u ljude? Koliko istine osmogodišnjakinja može podnijeti? I koliko je šutnja može dodatno ugroziti?

Ta se roditeljska nemoć odražava i u načinu razvijanja priče u filmu. Razgovori često završavaju prije nego što Josephine dobije odgovor, odrasli pokušavaju preusmjeriti njezinu pozornost, a njihova nastojanja da ponovno uspostave svakodnevnu rutinu samo naglašavaju koliko se njezina stvarnost promijenila. Film tako vrlo precizno pokazuje kako se trauma širi obiteljskim odnosima, mijenjajući čak i značenje najobičnijih postupaka.

Josephinin strah postupno se pretvara u agresiju. U školskom hodniku drži našiljenu olovku spremnu za obranu od muškarca koji hoda iza nje. Dječaku koji ju je gurnuo stavlja plastičnu vrećicu na glavu i steže je dok joj ne obeća da je više nikada neće dirati. Kada dozna da majka očekuje dječaka, udara je u trudnički trbuh. Ti su prizori šokantni zato što redateljica dopušta svojoj junakinji da postane opasna za druge i zato što pokazuju da Josephine pokušava uspostaviti kontrolu nad svijetom koji je iznenada postao zastrašujući, a pritom počinje usvajati obrasce nasilja od kojih je roditelji žele zaštititi.

Osobito je znakovito to što se njezina agresija izražava tjelesno. Damien je uči da se sigurnost može steći snagom, brzinom i sposobnošću obrane, a Josephine tu lekciju počinje primjenjivati i ondje gdje opasnost postoji samo u njezinu doživljaju. Granica između obrane i napada sve se opasnije magli. Film pritom ne pojednostavnjuje uzročno-posljedične veze: Josephinino ponašanje proizlazi iz složenog spleta straha, nerazumijevanja i očajničke potrebe da ponovno ovlada vlastitim tijelom i prostorom.

'A zašto vi ne pokušavate pomoći?'

Posebno je mučan dio filma sa suđenjem, na kojem Josephine prvo nije u stanju ni izgovoriti svoje ime, a pri sljedećem postupku mora svoje iskustvo pretočiti u iskaz koji će zadovoljiti pravila pravosudnog postupka. Redateljica ondje dodatno zaoštrava razliku između dječjeg doživljaja i svijeta odraslih. Ono što je Josephine vidjela i osjetila podvrgava se pitanjima o udaljenosti u stopama i inčima, propituju se pojedinosti i pouzdanost njezina sjećanja. Sudnica postaje još jedan prostor u kojem odrasli raspolažu pravilima koja ona ne razumije, a njezina se trauma ponovno pretvara u nešto nad čime nema kontrolu. Interesantan je i detalj u kojem silovateljeva braniteljica Josephine pita: 'I ti si tamo samo stajala? Zašto nisi pokušala pomoći?', na što Josephine sasvim nevino odgovara, nesvjesna da kirurški precizno poentira: 'A zašto vi ne pokušavate pomoći?'

De Araújo sve to prikazuje s izvanrednom emocionalnom suzdržanošću. Film je duboko potresan, ali nijednog trenutka ne poseže za melodramatskim prečacima. Njegova se snaga temelji na preciznosti opažanja, sjajnoj glumi i povjerenju u gledatelja. Redateljica pažljivo odmjerava kada će nas približiti Josephininu licu, kada će nas ostaviti da promatramo njezino ponašanje iz određene udaljenosti, a kada će nas prisiliti da dijelimo njezinu nesigurnost. Toliko smo duboko u njezinu doživljaju svijeta i događaja da nemamo vremena za suze ili slične emocionalne gledateljske reakcije. Film nas neprestano drži u stanju napetosti, dopuštajući nam da osjetimo svu težinu događaja bez ijednog suvišnog naglašavanja.

Nedugo nakon sudskog svjedočenja Josephine se navečer sprema na spavanje. Silovateljeva utvara opet je u njezinoj sobi, no ovaj put nešto drugačija. Muškarac je i dalje u zelenoj majici, koju je nosio i na dan kad je pred Josephininim očima silovao ženu – što ga vjerojatno obilježava kao počinitelja u Josephininoj percepciji – ali sada mu je lice drugačije. Obrijan je, začešljan i izraz lica mu je drugačiji. Izgleda onako kako je izgledao na suđenju, suočen s djevojčicom. Josephine ga očito doživljava drugačije. Gledaju se kroz mrak, a onda se silovateljeva utvara okreće i iskače kroz prozor. Vrlo snažna scena.

'Ali ja se bojim.'

No na kraju nas De Araújo dovodi do još snažnije - završnice na sanfranciskanskom Ocean Beachu, jedne od najljepših filmskih scena koje sam vidjela u zadnjih nekoliko godina. Nedugo nakon sudskog svjedočenja Josephine ponovno trenira s ocem. Trči toliko brzo da je on, iscrpljen, mora zamoliti da stane. Sjednu na pijesak pred golemi, divlji ocean. Damien je pita je li dobro. 'Kako da znam jesam li dobro?', pita ga ona. On joj objašnjava da je dobro kada joj u srcu više nije teško, nego joj je lako. Josephine trenutak razmišlja, a zatim kaže da joj je u srcu još teško, ali da se više ne boji. 'Ali ja se bojim', tiho priznaje otac.

Djevojčica ga par trenutaka gleda, zatim ustaje i prilazi silnom, uzburkanom oceanu koji i pod sunčevim svjetlom izgleda kao nešto što nitko nikada i nikako ne može ukrotiti niti podvrgnuti ljudskim pravilima. Neko vrijeme promatra ocean, a zatim se vraća ocu. Prilazi mu s leđa, svojim se leđima osloni na njegova, ispreplete laktove s njegovima i podiže ga u čučanj – istom vježbom kojom ju je on cijeli film učio da izdrži napor čak i kada je bole mišići. Sada ona podiže njega. Zajedno izdrže nekoliko trenutaka, a zatim potrče plažom.

U toj jednostavnoj gesti sadržana je čitava raskoš ovoga filma. Damien je kćer učio kako da bude snažna i obrani se od drugih. Ona je njegovu lekciju pretvorila u sposobnost da nekome pomogne. Snaga koja je ranije izbijala kroz strah i agresiju sada postaje izraz ljubavi i potpore. A otac, koji je toliko dugo pokušavao biti nepokolebljiv oslonac svojoj kćeri, napokon joj dopušta da i ona bude oslonac njemu.

Ocean za to vrijeme ostaje golem, silan i nepredvidljiv. Svijet se neće promijeniti samo zato što su otac i kći pronašli način da se u njemu ponovno približe jedno drugome. No možda se upravo u tome krije odgovor koji 'Josephine' nudi na sva ona pitanja o odgoju, zaštiti i sigurnosti djece. Ne možemo ih zaštititi od svega. Možemo ih pokušati naučiti kako da izdrže ono što ih snađe – i kako da, kada zatreba, podignu nekoga drugoga.

Ponekad je za to dovoljan jedan čučanj. I jedan zlotvor koji je, zahvaljujući ovom filmu, napokon iskočio kroz prozor.