'Pobjeda, ha', frknut će Grian Chatten, taj istodobni Ian Curtis i Mišo Kovač generacije Z, pred odokativno pet tisuća ljudi u Hangaru broj 1 beogradske luke. 'Pumpaj, pumpaj', uzvratit će tih pet tisuća ljudi, pa će brojeći sitno do početka koncerta odskandirati kompletnu pjesmaricu studentskih prosvjeda, od bluza o jednom tužnom čovjeku do brojalice o medijskom trovaču na kojega apeliraju da vrati konju glavu. 'Ovo je vaš trenutak, ne naš. Vaš', zaključit će smireno ovu mini emisiju informativnog programa Chatten u stanci između 'Boys in a Better Land' i 'Marianne'.

Nijedan koncert u novijoj povijesti regije, možda i šire, ne nosi toliki naboj aktualnog trenutka kao 'prvi koncert jednog stranog benda u slobodnoj Srbiji', kako domaćini ponosni na pobjedu Studentske liste na izborima vole titulirati događaj kojemu smo sinoć svjedočili. Jer ovaj koncert nije samo označio tranziciju gore opisane prosvjedne pjesmarice s uličnih skupova u koncertne dvorane, već je praktički predstavljao službenu proslavu izborne pobjede nad režimom Aleksandra Vučića.

Jučerašnji je, naime, razvoj događaja – napad radikaliziranog ekstremista iz okolice Šapca na policajce pred izraelskim veleposlanstvom u Beogradu koji je završio njegovom likvidacijom – doveo do neobično histerične reakcije odlazećeg režima pa je podigao razinu opasnosti od terorizma na crvenu. A fanovi Fontaines D.C. dobro znaju da je ovaj bend u bliskoistočnom konfliktu otvoreno na strani Palestine, što političkoj zvijezdi padalici Ivici Dačiću – ministru policije koji se tehnički još tu nešto pita – može dati povod za još malo kuhanja.

Ispravljanje irskog grijeha struktura

Srećom, i Grian Chatten i Fontaines D.C. i Ivica Dačić i tih pet, šest tisuća ljudi koji su sinoć došli u Hangar, prostor nalik paviljonima Zagrebačkog velesajma, okružen ruskim gastropubovima i kosturima nekoć najveće riječne luke na Balkanu, imali su sinoć pametnija posla. Fontaines D.C., konkretno, došli su predstaviti aktualan, peti album 'Dopamine Chamber', iskorak u ligu velikih igrača koji je trajektorij ovog benda usmjerio prema usporedbama s eksplozijom popularnosti zemljaka im U2. No, za razliku od Bona Voxa i njegove pseudoangažiranosti, Chatten i društvo ispravljaju taj irski 'grijeh struktura', koristeći politiku svoje glazbe kao ekstenziju njezine topline, iskrenosti i srčanosti.

Fontaines D.C. su, naime, uvijek kad ih opet sretnemo – pa tako i sinoć – taman toliko veći nego prošli put da ne ugroze ono što im leži na srcu, a to su pjesme koje rastu svakim izdanjem. Njihove teme kroz karijeru vrludaju od dijagonalnog presjeka mikrosvijeta Dublina i Irske (ili, zašto da ne, Zagreba i Beograda), svake sredine koja misli da je veća od svog naroda, pa sve do otuđenja i ljubavi u eri tehno distopije, što bez ustručavanja i s puno emocionalnog investiranja seciraju na posljednja dva albuma.

A sinoć, ukupno četvrti put da ih gledamo, pokazali su nezapamćenu lakoću uskakanja u cipele ogromnog benda u razdoblju od jedva 10 godina postojanja. Od prerade irskog republikanskog folk napjeva 'For What Died the Sons of Róisín' benda The Dubliners do veličanstvene himne ljubavi u doba distopije 'Where is Gone', koja će nas ostaviti u suzama sat i 50 minuta kasnije, Fontaines D.C. tjeraju nas da pjevamo, plešemo, skačemo i plačemo, imali 20, 35 ili 50 godina.

Zbogom znoju, dobrodošli sintesajzeri

Ako će među onima koji ih prate od početka biti nekih zamjerki na sinoćnji koncert, one će se uglavnom odnositi na gotovo potpuno pročišćavanje pjesama s prva dva albuma 'Dogrel' i 'A Hero's Death' iz repertoara. Opravdanje leži u tome da je bend u ovoj fazi evolucije shvatio da se na kasnijim albumima kriju znatno bogatiji, kako glazbeni, tako i tekstualni slojevi. K tome, Carlos O'Connell, multiinstrumentalist koji im definira aranžerske teksture, vidno se bolje osjeća svirajući instrumente s tipkama i gumbima od onih s pragovima.

Fontaines D.C. su evolucijom zvuka tako glatko premostili put ka mlađoj publici, no ni starija im nema bogzna što zamjeriti – prljavo postpunk ozračje je i dalje tu, samo umočeno u vintage sintesajzere. U tom emocionalnom vrtuljku najsvježiji detalji dolaze odakle se najmanje nadate: solaža u stilu Petera Hooka u 'Mimesis', amplitudna 'Happy for You', neobična 'Demolition' (svirana prvi put ikad) i mračnom elektronikom ozračena 'Six Shot Morning', odsvirana na bis. 'Jackie Down the Line', 'Favourite' i posebno 'I Love You', s rasvjetom u bojama irske zastave, tu su da vas podsjete da u katalogu ovog benda hitovi rastu poput djeteline.

Dim, znoj i suze

I onda ta 'Where is Gone', epska balada koja bi i kamen rastopila, kojom su Fontaines D.C. svjesno izašli iz zone komfora i katapultirali se na teritorij bendova koji mogu ubosti i pop evergrin. Rosalía ostaje tek ornament u studijskoj verziji, a njezinu dionicu za oktavu više od Griana, kao uostalom i cijeli koncert, riječ po riječ pjeva beogradska publika. Baš kao što je prije trideset godina, na posljednjem velikom regionalnom 'koncertu trenutka', to radila Bonu Voxu na 'One', kad mu je od trebevićke hladnoće prepukao glas – Grian srećom nema tih problema. I dok pjevamo, dim cigareta nagriza oči, naočale se magle, a suze teku u potocima.

Hoće li nam istopiti i one dvije preostale tribine na zagrebačkoj Šalati iduće godine, ostali smo se pitati u krkljancu beogradske luke dok novopečene Beograđanke u podrapanim najlonkama dozivaju taksi povikom 'davaj, davaj', a njihovi vršnjaci s velškim naglaskom u Zvezdinim gostujućim dresovima urlaju 'HE DELIVERED'.

Grian Chatten i dečki su večeras zbilja isporučili. Došli su, svi nas ovdje uvjeravaju, u bolju zemlju, zabavili nas, rasplakali nas, odmjereno čestitali svima koji imaju razloga za slavlje te nas opet malo boljim koncertom od prethodnog učinili malo boljim ljudima. Pobjeda, ha?