We are no ordinary type of group

We are no humble pop musicians

We don't seduce with melodies

And we are not here to please you

We have no answers to your questions

Yet we can question your demands

We don't intend to save your souls

Suspense is our device

We are time

(Laibach, WAT, 2003.)

Dvadeset i tri godine, otprilike polovica njihova postojanja, prošle su otkako je Laibach, glazbeno krilo slovenskog umjetničkog kolektiva Neue Slowenische Kunst, u programatskom komadu 'WAT' ispalio stihove koji i danas zvuče kao manifest. Dvadeset i tri godine kasnije isti taj Laibach, entitet koji je u gotovo pola stoljeća djelovanja obuhvatio sve zamislive i nezamislive poglede na popularnu kulturu, doslovno gazi po tom manifestu i uskače u cipele spasitelja naše duše – ili, još preciznije, spasitelja popularne glazbe od same sebe.

Došlo je, naime, takvo zadnje vrijeme da Laibach u spektakularno režiranoj dvosatnoj predstavi koju smo sinoć gledali u klubu Boogaloo filigranski preciznim postupkom pročišćava pop do razine nebrušenog dijamanta. U multižanrovskom spektaklu koji objedinjuje komediju, tragediju i farsu života u 2026., Laibach, odjeven u visokoestetizirana magenta odijela i okupan fluorescentnom rasvjetom, postaje upravo onaj skromni pop glazbenik koji zavodi melodijama i u njima krije odgovore na sva naša pitanja.

Jer kad ih pitate – a mi smo ih u intervjuu prije nekoliko mjeseci pitali – zašto bi se netko u vrijeme vladavine algoritama koji upravljaju cijelim svijetom, pa tako i popularnom glazbom, zakačio za distopijski L-pop kakav su nam servirali na aktualnom albumu 'Musick', odgovor je nepogrešivo laibachovski: 'Zato što kod nas pop nikad nije samo običan pop. Uvijek postoji još jedna razina, mala kvaka koja otvara dodatni sadržaj, a ponekad i dodatni ugođaj.' Upravo smo se za tu kvaku sinoć uhvatili, gurnuli je i otvorili vrata u svijet u kojemu pop glazba, taj artefakt starog svijeta koji je AI revolucija prva progutala, još uvijek ima smisla.

Dosta im je vlastite glazbe

Koncert počinje dvadesetominutnim brutalnim techno topotom, čija je uloga pripremiti nas za audiovizualni pop-terorizam koji će sljedeća dva sata testirati granice naše tolerancije. Potom se Spectrumovskim fontom ispisuje tekst uvodnog, borgovski asimilirajućeg govora robotizirane naratorice. 'It is OK to feel uncomfortable – we are Laibach': poruka da je u redu osjećati se nelagodno trebala bi nam, nakon dvadeset minuta vojničkog marša, odagnati muku militariziranog svijeta s kojim se Laibach uspješno sprda već pola stoljeća.

Muku zbog naoko plitke pop-glazbe koju će starim darkerima – onima koji su u istom ovom klubu gledali Laibach još dok su se na projekcijskom platnu miksali Tito i pornići – izazvati već uvodna 'Musick'. Laibach misao iz Shakespeareove 'Dvanaeste noći' o glazbi kao hrani ljubavi ekspresno pretvara u refren o zasićenosti glazbom, a Milan Fras, Laibachov karizmatik čije lice i dalje odolijeva teretu godina, zaključuje pjesmu mučnom grimasom i povikom 'Music makes me sick – reeeeeal sick'.

Slušajući 'Musick', uvjerio sam se da su Laibach dugo razmišljali o tome što raditi sa sobom i svojom glazbom nakon što su u 45 godina karijere pokrili sve, od komorne klasike do brutalnog industriala, pa zaključili da im je prije svega dosta – vlastite glazbe. Ekipa iz Jabuke odrasla na starom Laibachu zato se sinoć nije baš mogla usrećiti: u best-of medleyju otprilike na sredini koncerta mogla je prepoznati tek natruhe 'Tanz mit Laibach', 'Whistleblowers', 'Leben Heisst Leben' i 'Eine Weisung', dok je od starijeg materijala izvedena samo 'Bossanova' s albuma 'Spectre' iz 2014.

Sve ostalo bio je novi materijal, presječen ponekom obradom i uklopljen u gejmerski režiranu predstavu čiji je glavni glumac projekcijsko platno. Na njemu se izmjenjuje pomno birana krema slovenske i svjetske popularne glazbe. Ispred njega je bend sastavljen od kreme slovenskih session-glazbenika, u formaciji koja najviše podsjeća na Laibachovu NATO fazu, a pop-cirkus upotpunjuju efektne i zaigrane plesne koreografije Patricije Crnkovič i Tjaše Bucik. Tako trenutačni Laibachov setup, osim globalnog, nosi i snažan lokalni kontekst: predstavlja aktualni slovenski talent na pozornicama širom svijeta.

Pop-cirkus u algoritamskom paklu

Svi se oni jako dobro, premda naravno laibachovski sarkastično, zabavljaju komentirajući izopačenja politike, društva i popularne kulture u kojima svijet danas grca. Teško je izdvojiti najduhovitije primjere, ali krenimo redom: otkravljuje nas daft-punkovska new-age-funk zezalica 'Fluid Emancipation', a u ratničko raspoloženje ufuravas 'Resistencia', koju bismo opisali kao nastup Bad Bunnyja na Super Bowlu u paklu postindustrijske revolucije. U obje briljira Luka Jamnik na vokalu provučenom kroz vokoder.

Tu je i efektni singl 'Love Machine' sa Senidah, koju Laibach uzdiže na tron soul-dive, a pjesma se prirodno prelijeva u '#Us'. Na nju se kasnije nadovezuju 'Modern Talking' i 'Yes Maybe No' – komadi koji parafrazama popkulturnih ikona komentiraju (s)eksploataciju ženskog tijela u popularnoj kulturi i društvu. #MeToo, U2, B2, R2-D2, Winnetou: to je nabrajanje koje konačno otkoči zbunjenu zagrebačku publiku. Tu je i Luigi Mangione – sjećate se, onaj lik koji je ubio šefa privatne zdravstvene osiguravajuće tvrtke – koji u Laibachovu delta-blues čitanju postaje glavni junak revolucije, kako ekstremno lijeve tako i ekstremno desne, koja se iz algoritma prelijeva na ulice.

U svijetu u kojemu algoritmi upravljaju stvarnošću ne čudi da je središnji komad ove L-pop antibajke 'Allgorhythm'. Prethodi mu bizarna demonstracija pratećih plesnih koraka; nakon što smo je sinoć vidjeli, ne možemo dovoljno naglasiti kakvu je priliku Slovenija propustila za diverziju na Euroviziji. Njezin je parnjak 'Singularity', drska prerada Mozartove 'Male noćne muzike' u aranžmanu brojalice s dječjeg rođendana, uz kraftwerkovske stilizacije glazbenika koji je izvode na instrumentima kakvih se bebe dohvate još u predvrtićkoj dobi.

Katarza ipak stiže na bis

Na početku nam je robotizirani ženski glas poručio da neće biti raspleta ni katarze. No nakon što su nam sat i pol zorno crtali da je pop-glazba postala toliko apsurdna da je jedino Laibachova izopačena intervencija može održati na životu, rasplet, katarza – zovite to kako hoćete – ipak dolazi, i to na bis.

Otvara ga 'Make Your Own Kind of Music', više od pola stoljeća star izvanvremenski klasik njujorškog trija The Will-O-Bees, najpoznatiji u izvedbi mame Cass Elliott iz The Mamas and the Papas. Njegova toplina odjednom resetira dotad sarkastičan i pitijski pogled na stanje civilizacije te nas vraća u vrijeme kad je pop-glazba obogaćivala svijet oko nas. No istinsku katarzu donosi 'Faith No More', balada s drugog, još neobjavljenog nastavka albuma 'Musick', koju vokalno obogaćuje najveći mladi slovenski pop-idol Bojan Cvjetićanin iz Joker Outa. Refren najprije priziva budućnost obilježenu bukom i strahom, a zatim poziva na prekidanje začaranog kruga i povratak vlastitom izboru.

This is the future that we once began

If you could change it, would you try again

We're chasing shadows and we're drawing near

Consumed by noise, overwhelmed by fear

Let's break the cycle, let's raise our voice,

reclaim the rhythm and unleash the choice,

before we lose it all, before it's too late,

switch off indifference and shape our faith'

'Što će nakon svega ostati? Od glazbe vjerojatno Rolling Stones. A možda i Laibach', rekao nam je jedan od četvorice mudraca koji čine Laibachov izvorni kvadrant – Eber-Saliger-Dachauer-Keller – u gore spomenutom intervjuu. No nije nam rekao da će baš Laibach spasiti pop-glazbu. Taj smo osjećaj sinoć morali upiti sami, dok su nas skromni pop-glazbenici zavodili melodijama, bez propitivanja naših zahtjeva odgovarali na sva naša pitanja i na kraju – spasili našu dušu. Vrijeme pop-glazbe možda je isteklo, ali Laibach živi izvan vremena. Oni su vrijeme.