Teško je vjerovati da ste živjeli na Balkanu u proteklih dvadesetak godina, a da, kao kulturno svjesno biće, niste upoznati s radom Aleksandra Stojkovića – St-a. Ako niste, u najkraćim crtama – u pitanju je autor vjerojatno najpotresnije, najdirljivije i najizravnije poezije na ovim prostorima. Početkom ovog tisućljeća prenio je tu poeziju u glazbu kroz teške, spore i mučne ritmove bluesom ozračene elektronike u prvom projektu Goribor, a odnedavno reinkarnirane kroz projekt Još gori.

U njemu ga glazbeno prate braća Alen i Nenad Sinkauz, dvojica ponajboljih domaćih autora namjenske i eksperimentalne glazbe. Suradnja Stojkovića i Sinkauza započela je 2012., predstavom Malo je dovoljno koja je izvedena u zagrebačkom Teatru &TD, a krunisana je na albumu Još gori, objavljenom prije koji mjesec. On nas na jednako precizan i uvjerljiv način kao Goribor, ali uz dodatni sloj organske topline koju nosi idealno pogođen zvuk braće Sinkauz, uvodi u težak, kompleksan, ali pročišćavajuće ogoljeni svijet Stojkovićeve poezije.

A ona je, prije svega, nadahnuta ožiljcima. Ožiljcima odrastanja u Boru, srpskoj rudarskoj prijestolnici kojom danas drmaju kineski vlasnici, a čiju ruiniranost i besperspektivnost smo upoznali u nagrađivanom filmu Nikole Ležaića Tilva Roš. Ožiljcima narkotika koji su tim gradom tekli u potocima, ožiljcima ljubavnih razočaranja, usamljenosti, otuđenosti, svih tih emocija koje u takvoj sredini bubre jer nemaju kamo otići.

Stojković je, srećom, imao kamo – već desetak godina kao svoje novo prebivalište deklarira Pulu, grad koji je svoju postindustrijsku stvarnost uvelike zamijenio turističkom, no našem sugovorniku ipak ponudio mirniju perspektivu u pedesetima, godinama kad borbe s demonima prošlosti naprosto više nemate snage voditi.

Uoči nastupa u zagrebačkom klubu Močvara, službene promocije albuma „Još gori“ koja je rasprodana tjedan dana prije 15. studenog kad se koncert održava, razgovaramo s Aleksandrom Stojkovićem o novim pjesmama, Boru, Puli, politici, ratu i iluzijama.

Slušao sam album „Još gori“ nekoliko tjedana prije odlaska u Srbiju, gdje sam pratio izbore. Dok sam ga slušao, vukao me u onu prepoznatljivu, mračnu priču Goribora. No, kad sam otišao tamo i vratio se, doživio sam ga drukčije – kao da se dogodilo nešto veliko i bitno, ali nam je još uvijek nevidljivo, kako i sam kažeš u stihovima. Kad si to pisao, jesi li predosjećao da se sprema nešto krupno?

Ne mogu reći da sam konkretno mislio: „Evo, to je to.“ Kad pišem, vodim se osjećajem, nekim predosjećajem koji ne znam odakle točno dolazi. Nisam razmišljao u političkom smislu, nego univerzalno: nešto se promijenilo ili se nešto naprosto mora mijenjati. Bio bih pretenciozan kad bih tvrdio da sam vidio što dolazi. Radim s onim što imam u sebi kad sjednem za papir. Osjećao sam tjeskobu, ali i promjenu. Kao gubitak kontrole - gledaš svoj život i film, a netko ti sa strane mijenja i glumce i radnju. To je bila osnovna potka.

Ipak, ide se od tog osobnog prema širem. Imaš li dojam da se ovog puta u Srbiji stvarno nešto pomaknulo?

Ne znam, teško mi je reći. Đinđićevo ubojstvo bio je moj posljednji trzaj. Mislio sam da je dovoljno srušiti Miloševića pa da se stvari normaliziraju, a onda sam shvatio da je problem puno dublji, širi i dugotrajniji. Nakon tog šoka izgubio sam snagu za to. Okrenuo sam se onome na što mogu utjecati — vlastitom životu. Moja generacija je od 1996. bila na ulici, a onda je sve tresnulo o pod. Kad je ovaj majstor zasjeo na vlast već četrnaest godina, ja sam za politiku već bio potpuno „mrtav“. Previše mi je života otišlo na sve to.

Održavaš li uopće kontakt s Borom, s nekim novim klincima dolje?

Slabo. Mojih tamo uglavnom više nema. Znam površno što se događa, ali iskreno više i ne pitam. Vidim da je sve rasprodano. Čudno mi je da je prodan i rudnik koji ni Milošević nije dao. Sad je pola grada pod Kinezima, čujem da imaju i svoju policiju. Ništa mi tu nije jasno niti se više trudim shvatiti.

Bor smo u međuvremenu gledali i kroz film Tilva Roš...

Da, bio sam prisutan dok se to radilo. To je bio još onaj stari Bor.

Sad si u Puli. Oba su grada snažno obilježena industrijskim nasljeđem. Vidiš li poveznicu među njima u načinu na koji nose to što je industrija ostavila za sobom?

Nisam o tome razmišljao na taj način jer je Bor bio surova, teška, siva industrija. Pula ima brodogradilište, u koje doduše nikad nisam ušao, pa ne znam kakav je osjećaj iznutra, ali moguće je da ima sličnosti. Kad malo bolje razmislim, osjeti se taj specifičan mentalitet ljudi koji odlaze na težak posao s mišlju: „Idem tamo i možda se ne vratim.“ U Boru je to bilo dovedeno do krajnosti – alkoholizam se uopće nije smatrao bolešću. U Puli to nisam doživio tako surovo. Ima rock'n'roll duha, sluša se dobra glazba, a grad je sam po sebi vrlo ugodan i simpatičan.

Kako ti izgleda svakodnevica tamo, izvan one ljetne, turističke razglednice?

Pula je zanimljiva jer je vjerojatno jedini grad od pedesetak tisuća stanovnika u regiji koji ima takvu Arenu i velike koncerte. Ima dovoljno „muvinga“, a meni odgovara što ima i taman toliku kritičnu masu da mogu biti potpuno nevidljiv. Kad poželim, odem do Rojca, vidim se s ekipom. S godinama mi je prestala trebati gužva. Ne izlazim navečer po birtijama, imam uzak krug ljudi za kavu. Život je miran, dijete mi raste u relativno sigurnom okruženju. Za kreativan rad postoje super uvjeti, pogotovo u Rojcu, ima sjajnih ljudi i za svirku i za ležerno druženje. Devedeset posto vremena provodim s obitelji ili sam sa sobom. S pedeset i kusur godina to je moj izbor i sasvim mi odgovara.

Kad smo kod susjedstva, u pjesmi „Komšije“ baviš se onima s kojima si dobar, a onda ispadne nešto sasvim drugo. Ima li takvih komšija u Puli?

Pjesma je zapravo moj osvrt na devedesete. Fascinantno mi je kako nitko nikad nije započeo rat — uvijek je to bio „netko drugi“. Svi su ispali hrabri junaci, a nitko nije imao muda reći: „Jesam, ja sam to htio jer su mi se smučili.“ Nego svi ponavljaju: „Mi smo se samo branili, a prije toga smo se super družili.“ To je bolesno. Pjesma nosi antiratnu poruku i secira te ljudske krajnosti.

Obrat u pjesmi je prilično brutalan: tri minute traje idila dobrosusjedskih odnosa, kave i druženja vrata do vrata, a onda u jednoj rečenici saznajemo da su lirskom subjektu pobili obitelj.

Upravo to. Tako se i živjelo: sve je naoko mirno, i onda odjednom shvatiš da ništa nije bilo onako kako se činilo. I ja sam se tako osjećao 1990. — imaš osamnaest godina, završavaš srednju školu, život tek treba početi, i odjednom rez. Najgore mi je kad se danas ponovno potežu te ratne priče. Dođe mi da kažem: „Ljudi, jeste li normalni, pa jedva smo preživjeli onaj pakao.“ Zato pjesma funkcionira na taj šok-moment: slušaš priču i tek te zadnja rečenica zakuca.

Sličan nagli preokret ima i pjesma „Raj na zemlji“. Tamo raj djeluje istovremeno i kao obećanje i kao nešto što u sekundi može nestati. Pjesma vuče i na ekološki bunt, što je tema koja je trenutno živa i u Hrvatskoj i u Srbiji oko rudarenja. Jesmo li sposobni prepoznati raj na zemlji prije nego što postane ugrožen?

Nevjerojatno je da netko pristane da mu se u vlastito dvorište istovari ono što nitko na svijetu ne želi, ili da se kopa i truje zemlja unatoč svim poznatim posljedicama. To je potpuno suludo. A što se tiče tog raja — priroda, šuma, rijeka — to funkcionira dok si zbrinut. Ako se na vrijeme ne skloniš na sigurno, i raj se pretvara u hladan pakao. Prvi dojam je život, voda, zelenilo, ali to traje tri do pet minuta. Trudim se ne biti ciničan, jer cinizam truje, pa radije provučem humor, ali bez uljepšavanja stvarnosti. S vremenom naučiš živjeti s malo i shvatiš da se neće dogoditi nikakvo veliko čudo. Zato je u pjesmi nasmijana žena vrhunac, podsjetnik na onu mladenačku zaljubljenost kad funkcioniraš bez suvišnog mozganja. A puška na zidu stoji kao podsjetnik — može opaliti, a i ne mora, ali tu je.

Podsjeća malo na Čehova i Tarantina. Djeluje i kao tvoja osobna metafora: okačio si pušku o klin nakon Đinđića, a ona i dalje stoji.

Tog se dana jako dobro sjećam. Prva reakcija bila je: „Zar je moguće, zar opet?“ Bio je to ogroman šok koji je potpuno dotukao ljude s ulice. Tada sam prestao shvaćati politiku ozbiljno. Izborna obećanja, dolazak na vlast i onda jedno veliko ništa. Zapitaš se koliko puta moraš ispasti naivan da bi shvatio. Moja „puška“ na zidu danas više nije politika; to je bavljenje glazbom, stvaranje pjesama. Za mene je to jedini smisleni aktivizam i suprotstavljanje općem ludilu.

Bolje je raditi i stvarati nego u prazno pametovati.

Svatko treba raditi tamo gdje se osjeća najbolje. I dalje imam neku temeljnu vjeru u život i mladost. Kao što smo mi tražili nešto bolje od generacije naših roditelja, vjerujem da će i novi klinci reći: „Čekajte, jeste li vi normalni, ne želimo živjeti u svijetu gdje nas dronovi naganjaju po livadama.“ Kad vidiš klinca s naočalama koji upravlja dronom ubojicom, jasno ti je koliko je to otišlo ukrivo. Nadam se da će nova generacija podvući crtu i reći da je dosta.

Već dugo surađuješ s braćom Sinkauz. Kako izgleda vaš kreativni proces? Donosiš li gotove tekstove ili dopuštaš da glazba potpuno transformira početnu ideju?

Sjajna stvar kod njih je što potpuno drže glazbeni dio. O strukturi razgovaramo kad se ona postavi, ali to je njihov teren. Ja donosim tekstove. Evo, sad smo pred probe izbacili četiri nove stvari jer stalno nešto dodajemo. Proces je vrlo opušten i eksperimentalan, bez grča — ako nam se nešto ne sviđa, jednostavno bacimo i idemo dalje. Iza njih su godine rada, a meni su „receptori“ i glava puni svega, pa se brzo prepoznamo. Točno znamo u kojem smjeru ne želimo ići. Važno nam je da stvar diše, da imamo organski zvuk s kontrabasom i da je nama samima uzbudljivo. Često im samo pročitam tekst ili im donesem otipkane stihove, a Neno ili Alen već u hodu čuju boju i ton. To međusobno nadopunjavanje je najveća ljepota benda — tri različite glave koje se nađu u istoj točki.

Album je dosta hermetičan i intimniji. Dosad ste ga svirali u knjižarama i manjim prostorima, a sad dolazite u zagrebačku Močvaru. Kako to funkcionira uživo pred širom publikom?

Imali smo i intimnije svirke, ali svirali smo i po ljetnim festivalima i prolazilo je odlično. Dugo smo dvojili bismo li trebali ići u kazališne prostore sa sjedećim mjestima. Može i tako, ali u beogradskom klubu Karma Koma imali smo klasičan klupski nastup: bina i udri. Brzo se prilagodimo, samo podignemo temperaturu. Lijepo je kad ljudi sjede, kao ljetos na Tam-Tamu u kampu, no nama je na bini prirodno u oba slučaja. Imamo tonca koji to pojača ili stiša i stvar funkcionira bez pretjeranog filozofiranja.

Krenuli smo od tračka optimizma, no veći dio albuma donosi teške teme — u pjesmi „Mudre glave“ prisutna je snažna skepsa prema vjeri, institucijama i dogmama. Je li taj prividni pesimizam zapravo tvoj način traženja smisla?

Za mene je postavljanje pitanja izrazito pozitivan čin. Dok god pitaš, postoji šansa da dođeš do odgovora. Pitanja te tjeraju da razlučiš na što vrijedi trošiti vrijeme, a na što ne. Najopasnije stanje mi je bila prazna glava — faza u kojoj ti je svejedno i u kojoj te više ništa ne dotiče. Dok god se koprcaš i postavljaš pitanja, živ si. Prestati pitati znači pomiriti se s tim da stvari moraju biti ovako naopake. „Mudre glave“ vuku to staro pitanje: zašto i dalje pristajemo na te iste obrasce? Zato propitivanje smatram zdravim i nužnim.

I za kraj, još jedan bolni stih koji nameće pitanje: treba li ti danas ljubav onako kako ti je trebala nekada?

Ljubav čovjeku uvijek treba, ali sigurno ne onakva kakvu sam nekad zamišljao, niti ova banalizirana iz pop-pjesama i filmova. Imamo nametnuta pravila o tome kako bi ljubav trebala izgledati, a iza toga često stoje samo svakodnevne gluposti i frustracije. Ako je to to, onda radije biram biti sam i na miru pogledati film. Previše sam idealizirao ljubav i pridavao joj značenja koja nema. Nije ugodno kad shvatiš da si ispao naivan, ali drago mi je da sam to raskrstio — na tu kartu više ne igram. Naučiš funkcionirati bez te iluzije. Puno je gore uvjeravati sebe da živiš veliku ljubav, a kad ti stvarno zatreba oslonac, shvatiš da si sam. Pogledaj svijet oko nas: razvodi na svakom koraku, svi su histerični, sve je obezvrijeđeno. Prava ljubav je nešto sasvim drugo od te jeftine priče.